FIFA ocijenila Šimunića – čistom desetkom

Ako Šimunić za Brazil i nije potpuno 'fit', za doma je sasvim spreman (Sanjin Struki? / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

Postoji anegdota iz vremena kada se hrvatska nogometna reprezentacija pripremala za još jedan u nizu “ključnih i sudbonosnih” kvalifikacijskih ogleda, jednu od onih utakmica u kojima su Hrvati bespoštedno gazili tada još nedoraslu Belgiju. U svlačionici je uoči izlaska na maksimirski teren vladala poprilična ležernost. Tek se Joe Šimunić, stasiti branič i teško prilagodljivo dijete emigranata u daleku Australiju, diskretno raspitao kod jednog suigrača: “A koji su ovi?”

“Belgija? Ma, oni su ti u ratu bili za četnike”, odvratio mu je kolega.

‘Ovo ti je za Vukovar, ovo za Dubrovnik, a ovo za bombardiranje Zagreba…’

Nije trebalo dugo čekati na reakciju – već nakon prvog sučevog zvižduka Šimunić je zapeo i stao rušiti iznenađene Belgijance, u njegovoj glavi oličenje smrtnih neprijatelja Hrvatske, njene državnosti i tisućljetnog sna o slobodnoj domovini. “Ovo ti je za Vukovar, ovo za Dubrovnik, a ovo za bombardiranje Zagreba…”, mrsio je u sebi dok je ulazio u kosti zbunjenih dvadesetogodišnjaka iz Bruggea ili Liegea. Priča je iz druge ruke, a monolozi u Joevoj glavu su, dakako, izmišljeni – ipak, teško da su daleko od istine.

Igrač sa zavidnom nogometnom karijerom i respekta vrijednim životopisom odrastao je u svjetonazorski skučenim uvjetima hrvatske kolonije na cijelih 15.000 kilometara od domovine, gdje raste specifična sorta iseljenika koji i dan-danas sasvim ozbiljno slušaju muziku Matka Jelavića, Dražena Žanka i drugih zaboravljenih asova ranih devedesetih. I Thompsona, naravno.

Mentalno nevin

Što god se preko mora i oceana nekako dovuče do Australije, a ima bilo kakve veze s Hrvatskom, automatski postaje simbolom ljubavi prema pradomovini. Sve što na bilo koji način asocira na Jugoslaviju ili Srbiju ili im predstavlja prkos, vrlo brzo se izrodi u nacionalni simbol.

Joe (Josip) Šimunić iz takvog okruženja i nije mogao izaći drugačiji nego što jest, što bi Vedrana Rudan rekla – mentalno nevin. I obično se iz takve nevinosti i neshvatljivih poteza zakotrljaju lavine koje je onda teško zaustaviti. Tako je bilo i s njegovim čuvenim pozdravom “Za dom… spremni” nakon maksimirske utakmice s Islandom, kada su nastali provala kritika s jedne strane i skriveno odobravanje – ili maloumno opravdavanje – s druge strane.

Obično se iz takve nevinosti i neshvatljivih poteza zakotrljaju lavine koje je onda teško zaustaviti.

No, pokazalo se ovog ponedjeljka, Svjetska nogometna federacija nije previše upućena u detalje hrvatske glazbene povijesti ili isječke tradicionalnih opera. Njoj je Šimunićev pozdrav kruto i nemilosrdno – za čistu desetku.

Da, 10 utakmica reprezentacije Joe će propustiti i neće mu se ostvariti san da se od karijere oprosti u Brazilu. Dapače, ni fizički neće imati priliku približiti se Sao Paolu i barem gledati suigrače kako muče domaćina na otvaranju Svjetskog prvenstva, jer mu je zabranjen čak i pristup stadionima.

Tužan kraj karijere

Drastična kazna i tužan kraj jedne vrlo zanimljive karijere, za što je, bez obzira na strogoću FIFA-e, zaslužan, prije svega, sam Šimunić, otvorit će novu rundu rasprava u Hrvatskoj i nema sumnje da slijedi još jedna epizoda kolektivne histerije. Pogotovo ako sam Joe zbilja odluči odraditi do kraja svoj ugovor u Dinamu, pa se motivira da od danas do Brazila, ipak, igra na hrvatskim nogometnim ledinama, što je, po tradiciji, tek uvertira za grotesknu feštu naslova prvaka na sablasno praznom i bizarno gluhom Maksimiru, tamo negdje u lipnju.

Šimunić na to ima potpuno pravo, jer je Hrvatski nogometni savez još davno odlučio da ga ni u kojem slučaju neće kazniti. Ustaški pozdrav je, naime, izvršnom predsjedniku HNS-a Damiru Vrbanoviću u cijeloj svojoj punini “izraz ljubavi prema domovini”, a FIFA ga je sankcionirala “jer se radi o, po njima, neprimjerenom istupu”. Što bi, jel'te, trebalo značiti da je “po ostalima” sasvim normalan, uobičajen i prihvatljiv.

Šimunić se oprostio od igranja za reprezentaciju, ali u samoj Hrvatskoj kao da se ništa nije dogodilo.

Vrbanovićev stav oni koji poznaju prilike lako će prepoznati kao mudri uzmak gazdi hrvatskog nogometa Zdravku Mamiću, od kojega je sve donedavno primao plaću. Ovdje se, ipak, radi o njegovom igraču, stupu obrane vječnog hrvatskog prvaka i nacionalnom heroju, čija se slava ne bi trebala pomutiti još i “sankcioniranjem pred domaćim sudovima”, kad ga je već haaški… pardon, švicarski – osudio na nogometnu robiju.

Da se mikrofona u onoj nesretnoj prilici dohvatio kakav sportaš iz nogometne “provincije” – dakle, istočno, zapadno i južno od samog Maksimira – HNS bi vjerojatno nešto revnije provodio naputke FIFA-e i malo strožije se brinuo o suzbijanju rasizma i netrpeljivosti na terenima. Ovako, Šimunić se oprostio od igranja za reprezentaciju, ali u samoj Hrvatskoj kao da se ništa nije dogodilo.

Za doma – spreman

Zanimljivo je da je ovakvo zauzimanje garda hrvatske nogometne vlasti ironijom slučaja došlo baš na dan kada je hrvatski ministar sporta Željko Jovanović javno pohvalio predsjednika HNS-a Davora Šukera i njegovu navodnu emancipaciju od Mamića i “mamićevaca”.

Onaj isti Jovanović koji je samom Šimuniću nedavno javno ponudio nekoliko satova povijesti, kako bi nesretnik konačno naučio nešto o ustašama, zločinačkim režimima i drugim stvarima koje australskim Hrvatima nisu ni u primisli. Što će sada ministar? Hoće li dopunsku nastavu ponuditi i Šukeru i Vrbanoviću?

Kako bilo, izvjesno je da ćemo od proljeća na terenima i tribinama gledati nastavak sage o “povijesnom hrvatskom pozdravu” i o operi “Nikola Šubić Zrinski”, uz vjerojatnu prigodnu zvučnu kulisu navijača i njihovog bedastog “inata” ili “dišpeta”.

Što će sada ministar Jovanović? Hoće li dopunsku nastavu ponuditi i Šukeru i Vrbanoviću?

Hvala HNS-u, sve nam je omogućio. Ako je FIFA, s jedne strane (možda i prestrogo u ovom slučaju), odlučila  spriječiti orgijanje šovinizma ili obične politike na svjetskim stadionima, na autističnim hrvatskim ono još ima, barem neslužbeno, pravo javnosti, makar i kao posljedica neznanja i gluposti.

Drugim riječima, ako Šimunić za Brazil i nije potpuno “fit”, za doma je sasvim spreman.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera