Finansijski giganti diktiraju cijene hrane
Piše: Krešimir Dujmović
Uprkos činjenici da je cijena hrane od 2005. do 2008. skočila za 80 posto zahvaljujući financijskoj spekulaciji investicijskih banaka i hedge fondova, te da smo svjedočili prosvjedima gladi u 30 zemalja – veliki burzovni igrači i dalje se kockaju sa hranom i budućom ponudom i potražnjom, zbog čega je nedavno i Deutsche Bank dobila packe od Ujedinjenih naroda.
Vjerovatno bi reakcija posebnog izvjestitelja Oliviera de Schuttera bila blaža ili bi, pak, potpuno izostala da najveća njemačka banka nije obećala u ožujku smanjiti volumen burzovnog spekuliranja cijenama osnovnih namirnica, poput pšenice ili riže.
“Svjesni smo da pravilno funkcioniranje agrikulturnog tržišta ima važne društvene posljedice i zabrinuti smo zbog količine ljudi koji se nalaze na rubu gladi”, stajalo je u godišnjem izvještaju socijalne odgovornosti Deutsche Banka. Nadalje, glasnogovornici banke izjavili su kako ove godine neće izbaciti niti jedan financijski proizvod koji bi se ticao trgovanja hranom.
Ponuda i potražnja
Riječ je trajala kratko. Ne samo da nisu odustali od investicijskog igranja osnovnim namirnicama, već je banka povećala obim poslovanja u toj domeni, na što je reagirao UN-ov izvjestitelj u govoru na sveučilištu u Osnabrucku.
“Uloga investicijskih banaka poput Deutsche Banka se snažno pojačala. Cijena hrane je sve više diktirana financijskim tijelima, a njezine izrazite fluktuacije imaju sve manje veze sa ponudom i potražnjom”, rekao je De Schutter.
Ukratko i pojednostavljeno, hedge fondovi i investicijske banke dobro znaju da razlika između ponude i potražnje može rezultirati povećanjem cijene, te se klade da će to biti slučaj. Ogromne sume kapitala stavljene na kocku potom djeluju kao samoispunjujuće proročanstvo, nerealno podižući cijenu neke namirnice (zbog umjetno stvorene potražnje).
Samit G20 je zaključio kako se svjetska proizvodnja hrane mora povećati za 50 do 70 posto do 2050. godine, no dijagnoza problema čini se promašenom. Evropska unija (EU) već sada proizvodi dvostruko više hrane od svojih potreba, a druga polovica ne ide u korist siromašnih tržišta, nego se jednostavno baca.
Spekulativno investiranje u agrikulturne proizvode koje je u Sjedinjenim Američkim Državama postalo dostupno financijskim institucijama od 2000. godine zahvaljujući deregulaciji, proizvelo je nevjerovatnu statistiku.
U posljednjih pet godina volumen ulaganja u tržište hrane popeo se sa 65 na 126 milijardi dolara godišnje, što se, pak, reflektiralo u činjenici da je cijena hrane u 2008. probila tridesetgodišnji rekord, a i danas se nije značajno spustila.
Zatim, burzovni igrači koji nemaju nikakve veze sa agrikulturnim sektorom, poput investicijskih behemotha Goldman Sachsa, Morgana Stanleya ili Barclays Capitala, odgovorni su primjerice za 61 posto svih ulaganja u žito (putem tzv. budućnosnica, tj. ugovora prema kojem se obvezuju kupiti određenu količinu robe u definiranom datumu u budućnosti). Slikovitije rečeno, spekulativno investiranje u agrikulturnu robu je u 2011. bilo 20 puta veće nego sve državne subvencije za poljoprivredu u zbroju.
No, što će jednom Goldman Sachsu ili Deutsche Banku tone žita, kukuruza ili šećera? Tzv. budućnosnice su uvedene ne bi li se farmeri ili kupci hrane osigurali od mogućih promjena cijene. Investicijskim bankama agrikulturni proizvodi tek su strateška investicija, jer baš kao i nafta, predstavlja sigurnu vrijednost.
Sastavljaju se ugovori o kupnji velikih količina i to ne zato što za to postoji tržišna potreba, nego da bi se isti financijski akteri osigurali od visokorizičnih spekulacija, poput, naprimjer, klađenja na vrijednost neke valute. Cijenu plaćaju u nekoj afričkoj zemlji, gdje cijena hrane zbog toga raste do neba. Evo paradoksa: 2010. je zabilježila rekordni prinos riže u povijesti, a cijena joj je, bez obzira na to, skočila za 24 posto.
Na rubu gladi
Od 2008. dodatnih je 115 milijuna ljudi bačeno u posvemašnje siromaštvo. Sveukupno je danas 925 milijuna ljudi na rubu gladi.
Samit G20 je zaključio kako se svjetska proizvodnja hrane mora povećati za 50 do 70 posto do 2050. godine, no dijagnoza problema čini se promašenom. Evropska unija (EU) već sada proizvodi dvostruko više hrane od svojih potreba, a druga polovica ne ide u korist siromašnih tržišta, nego se, jednostavno, baca, kako je zorno pokazao dokumentarni film “Taste the Waste”.
De Schutter se jednostavno pita što uopće znači veća proizvodnja hrane, kada je siromašni ionako neće moći sebi priuštiti. Od 1992. do 2008. račun za hranu povećao im se šest puta.
EU razmišlja o regulaciji tržišta hrane kako se ne bi više odigravala kontradikcija da zbog bilijunskih profita investitora sve veće izobilje proizvodi sve veće siromaštvo.
Kakogod, savjet za ovdje i sada je da bi se trebali više podržavati mali, lokalni proizvođači. Što više investicija u domaću proizvodnju, što manje uvoza, savjetuje De Schutter. Zvuči protekcionistički i konzervativno, no u odbrani gole egzistencije treba biti bezobziran.
Izvor: Al Jazeera