Finansiranje vjerskih zajednica: Od državne kase do prodaje vina, sira…

Hrvatske vlasti su u protekle tri godine izdvojile 150 miliona eura za vjerske zajednice, od čega 141 milion za Katoličku crkvu (Reuters)

Ako ne dobiju iz državnog proračuna, odnosno regionalnih ili lokalnih razina vlasti, vjerske zajednice na Balkanu do novca neophodnog za funkcioniranje dolaze na razne načine. Različiti su načini financiranja od države do države. Najviše od svih, po dostupnim podacima, izdvaja Hrvatska, potom Srbija, a daleko iza njih Bosna i Hercegovina. Posljednja od njih, barem u financijskom smislu, doslovno je sekularna država jer su vjerske zajednice prepuštene tržištu, odnosno kako se tko snađe.

Hrvatski mediji proteklih su dana izvijestili da su vlasti u protekle tri godine izdvojile 150 milijuna eura za vjerske zajednice, od čega 141 milijun za Katoličku crkvu, koja i ima najviše vjernika. Slijedi Srpska pravoslavna crkva, kojoj je u istom razdoblju isplaćeno 3,66 milijuna eura, Islamska zajednica dobila je 1,11 milijuna eura, a Evangelička crkva 345.000 eura. Portal Index potom je iz Ministarstva financija dobio potvrdu kako je u promatrane tri godine izostavljeno dodatnih 120 milijuna eura za plaće vjeroučitelja, pa je iznos gotovo udvostručen.

„Ovdje nisu uračunati prihodi od jedinica lokalne uprave i samouprave, niti financiranje udruga koje su povezane sa vjerskim zajednicama, niti financiranje Katoličke crkve u BiH. Samo Katolička crkva je osnivač ili je na neki način povezana s više od 2.000 udruga. Osim toga, vjerske zajednice ostvaruju prihode i iz drugih izvora, primjerice iz vlastite imovine, iz dobiti trgovačkih društava u kojima imaju dionice ili udjela, kao i od pružanja vjerskih usluga, nasljedstva i darova i dobrovoljnih prihoda“, objašnjava Alan Sorić iz Udruge Protagora.

Ugovori sa Svetom Stolicom

„Republika Hrvatska sa Svetom Stolicom ima sklopljena četiri međunarodna ugovora koji se odnose na pitanja obrazovanja, suradnju na području kulture, gospodarska i pravna pitanja, te dušobrižništvo u oružanim snagama“, objašnjava Alan Sorić.

Ostale vjerske zajednice također imaju sklopljene ugovore sa državom, ali Sorić napominje da je Hrvatska dugo i posve arbitrarno sa nekima od njih odbijala potpisati ugovore: „Sam zakon ne propisuje iznose i samo ostavlja mogućnost financiranja vjerskih zajednica sa kojima su sklopljeni ugovori. Valja istaknuti kako Katolička crkva nije upisana u registar vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, te je njezino djelovanje u potpunosti regulirano kao međudržavno pitanje između Hrvatske i Vatikana.“

Ta je udruga članica Pokreta za sekularnu Hrvatsku koji se, među ostalim, zalaže za raskid tzv. vatikanskih ugovora prema kojima Hrvatska svake godine Svetoj Stolici plaća 80 milijuna eura. Po njima, ta obveza opterećuje ionako prezaduženu državu, te je nužno osloboditi se takvog nameta.

Razni izvori, ali najmanje od države

Dobrovoljni prilozi vjernika, zarada od duhovnih aktivnosti, pomoć viših institucija unutar samih vjerskih zajednica, djelatnosti u području trgovine (tiskanje knjiga, brošura, kalendara, prodaja suveniri), izdavanje poslovnih i stambenih objekata, zemljišta i slično, osnivanje poduzeća (za vjerski turizam, vinarije, proizvodnja sira, knjižare, hotelijerstvo, pogrebna poduzeća)… Sve su to aktivnosti – uz dotacije općina, kantona, entiteta, pa i države – kojima vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini pokušavaju namaknuti novac neophodan u radu.

Prema podacima, koje je na svojim stranicama objavio Centar za zastupanje građanskih interesa, pod stavkom „religijske usluge“ u 2015. godini s različitih razina vlasti isplaćeno je 5,1 milijun eura (od toga, institucije BiH uplatile su im 800.000 eura, Federacija BiH i njezini kantoni i općine 2,7 milijuna eura, a iz Republike Srpske i njezinih općina 1,6 milijuna eura). Godinu ranije za religijske usluge različite razine vlasti u BiH isplatile su četiri milijuna eura.

„Vjerske zajednice imaju samostalnost u ostvarivanju prihoda, oslobođene su dažbina i poreza i kod nas je to dosta liberalno postavljeno. Mogu stjecati prihod bez PDV-a i poreza, ali i same raspolagati svojom imovinom iznajmljivati je i koristiti kako hoće, naravno ako im je vraćena“, kaže Saliha Đuderija, pomoćnica ministrice u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, resoru zaduženom za vjerske zajednice.

Financiranje vjerskih zajednica u BiH

Prema Uputi o provedbi zakona o slobodi vjere i pravnome položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH „crkve i vjerske zajednice stječu svoju imovinu i financiraju svoje djelatnosti iz prihoda od imovine, obavljanjem karitativne, odgojno-obrazovne, kulturne, umjetničke ili druge opće korisne djelatnosti, te prodajom vjerskih izdanja ili suvenira, od pružanja vjerskih usluga, od nasljedstva i darova od dobrovoljnih priloga (u novcu, uslugama ili radovima) fizičkih i pravnih osoba iz zemlje i inozemstva“.

Iz proračuna tijela vlasti u BiH, na svim razinama njihovoga organiziranja, moguće je i darivati imovinu i financijska sredstva za potrebe njihove redovne djelatnosti, ali i dodjeljivati i namjenske pomoći, osobito za obnovu i očuvanje te izgradnju hramova, bogomolja, džamija i drugih objekata vjerskih zajednica.

Prema njezinim riječima, u tom je smislu sekularizam, odnosno odvojenost vjerskih zajednica od države, u Bosni i Hercegovini „potpuno i striktno primijenjen za razliku od država u susjedstvu koje imaju tzv. djelomični sekularizam i drugačije se odnose prema vjerskim zajednicama“.

Problem povratka imovine

Veliki problem vjerskih zajednica jeste povrat nacionalizirane imovine. Stoga na činjenicu da Zakon o restituciji na razini BiH još nije usvojen, što ozbiljno pogađa vjerske zajednice, upozoravaju i u Sekretarijat za vjere pri Vladi Republike Srpske. Smatraju i da se može mnogo toga uraditi, bez obzira što zakona nema, „ako ima dobre volje i sa jedne i sa druge strane“.

Dragan Davidović, direktor Republičkog sekretarijata za vjere sa sjedištem u Banjoj Luci, navodi nekoliko mogućnosti povrata imovine. Po njemu, „lokalna zajednica može, u obliku poklona, de facto vratiti nacionalizovanu imovinu, a ako je nemoguće vratiti imovinu, lokalna zajednica može crkvama i vjerskim zajednicama kompenzovati (finansijski ili drugom imovinom) nepravedno stanje prouzrokovano nacionalizacijom“. Navodi i mogućnost ustanovljenja stalne pomoći  u vrijednosti rente koju bi vjerske zajednice ubirale da im je vraćeno vlasništvo.

Često se poteže i pitanje plaćanja poreza, pa Davidović napominje kako se uglavnom „olako daju sudovi koji imaju više senzacionalistički karakter nego stvarni uvid u ovo stanje“.

„Činom registracije crkve i vjerske zajednice, odnosno njihove niže organizacione jedinice (crkvene opštine, manastiri i samostani, župe, džemati i sl.) registruju se u Poreskoj upravi Republike Srpske, te dobijaju JIB i poreski broj. Crkve i vjerske zajednice ne plaćaju porez i slične dažbine državi za djelatnost u duhovnom domenu (krštenja, vjenčanja, sahrane, sveta vodica, molitve, ispovijedanje i sl.). U svim ostalim poslovima, s obzirom na obavezu registracije trgovanja, građenja, osnivanja preduzeća i sl. u obavezi su da plaćaju poreze kao i sve svjetovne institucije, ustanove, preduzeća“, objašnjava Davidović.

Manjim vjerskim zajednicama više novca

Kad je financiranje vjerskih zajednica u Srbiji u pitanju, za godinu na izmaku kroz proračunsku stavku „saradnja države sa crkvama i verskim zajednicama“ bilo je planirano 8,4 milijuna eura.

‘Snalaze’ se kao nevladine organizacije

Dobro upućeni izvori napominju i kako se vjerski službenici vrlo često suočavaju s problemom prikupljanja sredstava na terenu, jer se „moraju snalaziti“ putem projekata i raditi ono što rade nevladine organizacije. Nevoljko prihvaćaju usporedbu s nevladinim sektorom, ali su očito „prepušteni sami sebi“, kažu isti izvori.

„Kad bi im se vratila sva imovina koju su gradili, ni za što ne bi ni tražili. Te su nekretnine i gradili kako bi plaćali vjerske službenike, ali i ljekare i nastavnike, no to im je oduzeto i male su šanse da im se vrati“, žali se izvor pod uvjetom anonimnosti.

„Uprava za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama u skladu sa zakonom raspisuje konkurs za raspodelu sredstava za dotacije crkvama i verskim zajednicama početkom svake budžetske godine pri čemu sve crkve i verske zajednice apliciranju sa svojim potrebama kroz zahteve, posle čega odgovarajuće komisije vrše preraspodelu sredstava. Prilikom preraspodele vodi se računa o rezultatima iz popisa i broju vernika verske zajednice koja je konkurisala za sredstva, pri čemu manje verske zajednice u cilju afirmacije imaju malo povlašćeniji tretman u odnosu na veće verske zajednice“, objašnjava Mileta Radojević, v.d. direktor Uprave za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama.

Obrazlažući raspodjelu, navodi kako se po popisu stanovništva 85 građana Srbije izjasnilo kao pravoslavci, ali njihovim vjerskim službenicima pripada 78,4 posto sredstava iz proračuna, katolicima, kojih je pet posto, ide četiri procenta, a muslimanima, kojih je tri posto, daje se 5,7 posto sredstava namijenjenih vjerskim zajednicama.

Radojević još navodi kako se na vjerske zajednice primjenjuju porezni zakoni Republike Srbije i da „oni koji imaju registrovane privredne delatnosti (proizvodnja vina, turističke agencije i sl.) posluju u skladu sa zakonima Republike Srbije i plaćaju porez kao i svi ostali subjekti tog tipa u državi“.

Koriste porezne povlastice

No, Aleksandar Bratković iz Centra za razvoj neprofitnog sektora ukazuje kako je zakonom, uz proračunska sredstva, vjerskim zajednicama omogućeno da nephodna sredstva pribavljaju i na druge načine, ali i da budu potpuno ili djelomično oslobođene poreznih i drugih obaveza. Napominje kako takvu mogućnost oni i koriste.

„Situacija je ista sa svim verskim zajednicama tako da u tom pogledu tu nema diskriminacije, ali i dalje ostaje nejasan motiv zakonodavca (vlasti) da se odrekne ozbiljnog prihoda u državnu kasu. Imajući u vidu uticaj crkava i verskih zajednica na građane u Srbiji verujem da je u pitanju klasična trgovina uticajem“, smatra Bratković.

Objašnjavajući takav svoj stav, navodi kako je time „crkvama i verskim zajednicama omogućeno da skoro potpuno bez kontrole obavljaju privredne i druge delatnosti koje im donose prihode, da im oni neće biti oporezovani, a da zauzvrat ne utiču na političko tj. stranačko opredeljenje svojih vernika/sledbenika“.

„Slična situacija u Srbiji je i kad su u pitanju udruženja/organizacije manjinskih grupa i zajednica tako da je to oproban recept za dobijanje političke podrške ili bar ne odmaganje u izborima tj. osvajanju vlasti. To jedna klasična zloupotreba javnih sredstava (finansija) zarad održavanja na vlasti za šta najveću odgovornost ipak snose političari (donosioci odluka), a nešto manje (ne i beznačajnu) crkveni i verski lideri u Srbiji“, zaključuje Bratković.

Izvor: Al Jazeera