Oglasi

Forum građana, a ne platforma vlasti

Mediji, da bi bili čitani/ gledani, moraju biti prvi i ekskluzivni, šokantni i skandalozni, čime gube obrazovnu i funkciju korektiva društva.
Kada nešto nije vijest, onda se o tome u medijima ne govori i ne pišeAl Jazeera

Piše: Draško Luković

Prije dva mjeseca građanin Sarajeva Hasan Gušić je na svojoj Facebook stranici postavio priču o problemima koje je imao s policijom. Sadržina teksta uznemirila je njegove prijatelje, pa su, u znak podrške, priču slali dalje. U vrlo kratkom vremenu ona se, pored internetskih foruma, pojavila u nešto izmijenjenom obliku i na web stranici nekad izuzetno uglednih bh. novina te na nekoliko manjih sarajevskih portala.

U najkraćem, građanin se požalio na neopravdanu i neprimjerenu upotrebu sile. Uz priču je priložio fotografije na kojima su vidljive povrede nastale tokom privođenja u policijsku stanicu, gdje je, između ostalog, sastavljena i prekršajna prijava protiv njega, zbog narušavanja javnog reda i mira. Na samom kraju autor napominje kako je, zbog pretrpljenih povreda i ponižavajućih postupaka, odlučio podići tužbu protiv policije.

Nije bez važnosti što u ovom slučaju policija ni za trenutak nije poslužila kao uzoran model ponašanja.

Gušić je, kako navodi, zapao u neprilike zato što je, zajedno sa svojim prijateljem, pokušao ljubazno upozoriti dvojicu policajaca - jednog na biciklu, a drugog na motociklu - kako su i oni obavezni nositi zaštitne kacige dok su na dužnosti. Neposredni povod za obraćanje policajcima građani su vidjeli u postojanju dvostrukih standarda, odnosno u kazni koju je zbog neposjedovanja kacige platio jedan od njih dvojice svega nekoliko dana prije incidenta.

Zakon na koji su se građani pozvali je na snazi još od 2006. godine. Međutim, odredba vezana za obaveznu upotrebu kacige tokom vožnje biciklom nikada nije bila poštovana, prije svega zbog nepostojanja svijesti o njezinoj neophodnosti, a potom i zbog nedovoljnog insistiranja policije na njezinom provođenju. No, nije bez važnosti što u ovom slučaju policija ni za trenutak nije poslužila kao uzoran model ponašanja.

Loša društvena praksa

Priča o brutalnom privođenju zadržala se u medijima tek dan-dva, tako da je danas manje-više zaboravljena. Mediji koji su objavili priču u većini slučajeva su je, uz određene izmjene, preuzeli od prvog izvora, bez značajnijih uredničkih intervencija. U ovim tekstovima drugu stranu predstavljao je portparol Ministarstva unutrašnjih poslova, koji nije želio komentarisati slučaj. Ovako prenešenom pričom fokus je stavljen na prekomjernu upotrebu sile, a stvarna priča, priča o selektivnoj primjeni zakona, gotovo da nije ni okrznuta.

Nepridržavanje i neprovođenje vlastitih zakona zorno govori o (ne)ozbiljnosti jednog društva. No, to još uvijek nije najgore što se jednoj zajednici može desiti. Zapravo, jedinstveno nepoštivanje nepotrebnih regulativnih akata možda više svjedoči o zdravlju, negoli o krizi društva. Međutim, neprincipijelno, kampanjsko i selektivno primjenjivanje zakona kod građana budi opasan osjećaj da su maltretirani ne samo od strane nesavjesnih državnih uposlenika, koji ovakvim postupcima najčešće pokrivaju vlastiti nerad, nego i od cijelog državnog aparata, nevoljnog da obezbijedi opšte poštivanje zakona koje sam donosi.

Kada nešto nije vijest, onda se o tome u medijima ne govori i ne piše.

Najgore od svega je kada loša praksa postane uobičajena, pa se naposlijetku počne smatrati sasvim prirodnom i normalnom. A kada nešto postane prirodno, normalno, svakodnevno, tada to prestaje biti vijest. Kada nešto nije vijest onda se o tome u medijima ne govori i ne piše. Upravo zato što se suprotstavlja ovakvoj logici, opisujući i dodatno artikulišući akt svojevrsne nenasilne pobune protiv jednog sasvim konkretnog oblika duboko ukorijenjene loše društvene prakse, Gušićev tekst smatram dobrodošlim i značajnim gestom građanske inicijative, koja, ma koliko bila usamljena, pojedinačna i bez većih efekata i posljedica za širu zajednicu u sebi nosi nešto iznimno važno za trenutno stanje društva.

Gušićeva inicijativa, naizgled nevelika po ambicijama i eventualnom dometu, interesantna je zbog suštine koju intuitivno zahvata. Naime, vjerujem kako je od ogromne važnosti to što autor teksta svoje ogorčenje i bijes nije usmjerio ka policajcu koji ga je maltretirao, nego ka institucijama, odnosno ka svemu onome što doživljavamo kao atribute države. Uz ovo, čitava priča pokazuje najmanje još dvije stvari - nespremnost i objektivnu nemogućnost medija i samih novinara da na adekvatan način proprate određene teme od važnosti za društvo, s jedne strane i, s druge strane, potrebu samih građana da se o tim temama javno i kompetentno progovori.

Pitanje bez odgovora

Kada o ovome govorimo, ne smijemo previdjeti činjenicu u kakvim uslovima danas rade i mediji i novinari, odnosno kakve zahtjeve pred njih postavlja tržišna, tranziciona ekonomija: od slabo plaćenih novinara očekuje se da budu stručnjaci za sve i svašta te da proizvode priče kao na pokretnoj traci, jer mediji moraju biti prvi i ekskluzivni, šokantni i skandalozni da bi bili čitani/ gledani. Usljed ovoga, postaje, ako ne normalno, a onda u najmanju ruku uobičajeno, to da mediji gube svoju obrazovnu funkciju i funkciju korektiva društva.

Istovremeno, potreba za ovim funkcijama medija je očigledna i građani sve više koriste društvene mreže i online medije ne za samopromociju, već da javno progovore o svim onim temama koje su za njih suštinski, životno važne. Gledano iz današnje perspektive, čini mi se da je cijela priča oko Gušića, zapravo, simptom kojim je najavljena jedna po brojnosti, eventualnom dometu i mogućem društvenom značaju daleko značajnija pojava. To su masovni protesti građana koji su tražili (i još traže) rješavanje samo jednog konkretnog problema (usvajanje zakona o jedinstvenom matičnom broju građanina), mada ih suštinski okuplja nezadovoljstvo zbog neefikasnosti rada Parlamenta, ali i drugih nivoa vlasti, a to je ono što suštinski povezuje ova dva slučaja.

Građani sve više koriste društvene mreže i online medije ne za samopromociju, već da javno progovore o svim onim temama koje su za njih suštinski, životno važne.

Bez obzira na pravac kojim će poći ili će biti povedeni ovi i ovakvi protesti, neće nam pomoći ni pad vlade, ni odlazak nekog od nepodnošljivih političara ukoliko ne dođe do radikalnih promjena odnosa u društvu, baš kao što ni maltretiranom građaninu satisfakciju neće pružiti eventualna suspenzija nervoznog i bahatog policajca, ako pri tom sve ostalo ostane isto.

Kakvu ulogu u svemu ovome može odigrati "zvanično" novinarstvo, ovakvo kakvo sada jeste? Doista ne znam odgovor na ovo pitanje. Ovo tim prije što Bosnu i Hercegovinu karakteriše oštra politička polarizacija, ali i sve izraženija banalizacija medija. No, u jedno sam siguran: mediji će se kad-tad, htjeli-ne htjeli, morati prilagoditi novim tokovima i novoj, tehnički i tehnološki sve pismenijoj publici, koja želi i mora aktivno učestvovati u kreiranju javnog mnijenja. Mediji ovo moraju prihvatiti kao šansu, a ne kao prijetnju, a što bi im, na koncu, moglo omogućiti da ostvare nešto što je danas govotovo nezamislivo: da povrate svoju najosnovniju funkciju -  da budu otvoreni forum građana na kojem se susreću i razmjenjuju različita mišljenja i stavovi, umjesto da budu platforma za politička prepucavanja, serviranje mišljenja i sredstvo za odvlačenje pažnje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.