Fotografi Afganistana: Težak put do slave

Piše: Rebecca Murray

Više od decenije nakon pada talibana, ovogodišnji samit NATO-a u Chicagu rasvijetlio je pitanja smanjenja donatorske pomoći Afganistanu, te skupih i navodno korumpiranih humanitarnih projekata u ovoj zemlji.

Dok su svjetski lideri napuštali samit, cijena rata za same Afganistance mogla se vidjeti na fotografijama Afganistanca Massouda Hossainia, dobitnika nagrade Pulitzer.

Hossaini je jedan od nekolicine mladih, nadarenih afganistanskih fotografa, koji su se, uprkos manjku međunarodne pomoći, proslavili na međunarodnoj pozornici uz podršku svojih mentora.

Ovi fotografi sada svoju razorenu zemlju pokazuju svijetu, okom afganistanske kamere.

Afganistanci su preživjeli sovjetsku okupaciju i bitke između lokalnih naoružanih grupa, koje su razorile Kabul.
Kada su talibani došli na vlast 1996. uveli su svoje zakone. Ali kako je sloboda izražavanja i kulturna kreativnost bila zabranjena, narod je ubrzo postao razočaran.

„Svi su bili toliko umorni od rata i željeli su sigurnost, ali kada su je dobili pod talibanima, nisu imali slobodu“, objašnjava fotoreporterka iz Kandahara Farzana Wahidy (27).

Wahidy kaže da ju je otac, kao tinejdžerku, upisao u jednu od tajnih škola u Kabulu.
„Talibani su nam nekoliko puta dolazili na nastavu“, sjeća se ona. „Odmah bi sakrile knjige, odjenule burke kako bi se pokrile i pretvarale se da čitamo Kur'an, umjesto da učimo engleski.“

Fardin Waezi (31), fotograf za Ujedinjene narode, započeo je svoj profesionalni rad kao sedmogodišnjak u fotografskom studiju svoga oca u Kabulu, renoviranog nakon što je uništen u ratu.
Zajedno su stvarali portrete prastarim fotoaparatom smještenim u kutiji. 

„Fotografiju smatram međunarodnim jezikom“, objašnjava Wahidy. „To je način da se drugi ljudi u svijetu upoznaju s pričama i problemima u mojoj zemlji.“

Waezi je upoznao Manoochera kada je snimao fotoaparatom u kutiji na blatnjavim ulicama Kabula.Fasciniran prastarim fotoaparatom, Manoocher je zatražio da ga koristi.Waezi je odgovorio: „Ti si moderan fotograf s digitalnim fotoaparatom – mogu li ja uzeti tvoj fotoaparat?“

Waezi je sada mentor studentima fotografije na Univerzitetu u Kabulu i naglašava važnost snimanja posljedica rata.
„Mnogo sam fotografirao mjesta uništena ratom“, kazuje on. „Ova zemlja se mijenja svakog dana. Fotografiram stare zgrade i gradove koji će za nekoliko mjeseci biti uništeni. Moramo snimiti prošlost, sadašnjost i budućnost.“

Baratu Ali Batooru, samoukom fotografu koji je odrastao kao izbjeglica u Quetti u Pakistanu, mjesto u projektu fotografije Otvorenog društva pomoglo je da započne fotografsku karijeru.

Batoor (28) je mjesecima pokušavao ući u tajni, podzemni svijet zabava „bacha bazi“. Na ovim privatnim zabavama, služila se hrana, piće i hašiš, uz ples dječaka.
Jedan od dječaka kojeg je fotografirao, Feradon (13) izbačen je iz kuće, te je kasnije zloupotrebljavan za prostituciju.
„Počeo je koristiti heroin, a sada je ovisnik“, kazuje Batoor.

Njegove fotografije izložene su u Afganistanskom domu kulture u Kabulu 2011.  „Bila je to prva izložba te vrste“, sjeća se on. „Organizatori su strahovali jer je to prilično kontroverzno i osjetljivo u Afganistanu“.
Godinu kasnije, Washington Post je u svom online izdanju objavio seriju njegovih fotografija.

Za razliku od svojih kolega, 30-godišnji Massoud Hossaini voli snimati dnevne vijesti i ratna dešavanja. Ovaj fotoreporter agencije AFP više od 200 puta išao je na teren s vojskom.

Fotografija zbog koje je postao slavan i osvojio prestižnu nagradu Pulitzer zaista ga je pogodila.
Snimljena je tokom samoubilačkog napada tokom šiitske ceremonije Ašure u centru Kabula u decembru prošle godine. Prikazuje Taranu Akhbari (12) odjevenu u zelenu haljinu natopljenu krvlju, kako vrišti, dok oko nje leže beživotna tijela djece.

„Svake godine išao sam na Ašuru i nikada nisam mogao zamisliti da će se ovo desiti“, priča Hossaini.
„Trčao sam kroz dim, pogledao prema dole i vidio hrpu beživotnih tijela. Bilo je zaista grozno. Nekako sam odlučio da počnem snimati, bila je to nekakva vrsta reakcije. Trebam li pomoći ili snimati? Plakao sam… Ugledao sam boju na koju se trebam fokusirati prije eksplozije i to je bila Tarana. Vidio sam je u zelenom, a ona je zapravo bila krvava.“

Hossaini, koji je također ranjen u eksploziji, vratio se kući te večeri i pozvao svoju suprugu, fotoreporterku Farzanu Wahidy da joj kaže da je dobro.
„Nisam mogao spavati te noći. Kad god bih zatvorio oči, vratio bih se na to mjesto. Šta sam trebao uraditi? Zašto nikome nisam pomogao? To mi je promijenilo život.“

Hossaini je danas prijatelj Tarane i njene porodice. Često ih posjećuje i skuplja novac kako bi im pomogao.

„Ponosan sam na Massouda. Vidio sam fotografiju odmah i pomislio kako je vrlo moćna“, kaže Manoocher. „Mislim da je dobro što se osjeća krivim, a pomogao je toj djevojčici. To je uloga fotografa, da se osjeća nelagodno i krivim. Svjedoci ste ovakvih događaja ako radite u Afganistanu.“

„Sve ovo je bila zanimljiva i nevjerovatna avantura“, govori Manoocher o mladim fotografima Afganistana. „Nevjerovatno je šta su sve ti ljudi postigli“.

Izvor: Al Jazeera