Francuska – novi šerif u gradu

Francuska je vojno djelovala u Maliju i CAR-u, iako je očito da ne posjeduje najsavremeniju vojnu opremu (AFP)

Piše: Mario Pejović

Francuska je u 2013. godini izvela dvije vojne intervencije u svojim bivšim afričkim kolonijama, Maliju i Centralnoafričkoj Republici, i u oba slučaja bila jedina neafrička zemlja koja je učestvovala u operacijama na tlu. Predstavnici međunarodne zajednice svoje su djelovanje ograničili samo na humanitarnu i logističku pomoć.

U oba slučaja postavlja se pitanje šta je to natjeralo zvanični Pariz da pokrene tako opasne i skupe operacije, pogotovo u vrijeme kada zemlja osjeća teške posljedice ekonomske krize, a vojska trpi zbog smanjivanja budžeta.

Francuski predsjednik Francois Hollande tvrdi da njegova zemlja nije mogla stajati po strani dok su se sukobi širili Malijem, a zatim i CAR-om kasnije ove godine, ali je upitno da li je stvarni razlog želja Francuske da zaštiti svoje ekonomske interese u Africi ili pokušaj da od Sjedinjenih Američkih Država preuzme ulogu globalnog policajca.

Jedino rješenje

Jean-Claude Allard iz Instituta za međunarodne i strateške studije u Parizu je mišljenja da je glavni razlog za vojne intervencije u oba slučaja urgentna sigurnosna i humanitarna situacija, a ne zaštita vlastitih ekonomskih interesa.

Vratio se na početak godine, konkretno u Mali, kad su snage pobunjenika napredovale ka prijestolnici Bamaku. Da su ga zauzeli, blizu 6.000 Evropljana koji su se nalazili u gradu u tom trenutku, te lokalno stanovništvo, automatski bi postali taoci pobunjenika. Jedino rješenje, smatra Allard, bilo je pokretanje vojne operacije u koordinaciji sa malijskim vlastima, koje su također tražile zaštitu.

“Mislim da je operacija u Maliju više posljedica nepostizanja dogovora između međunarodne zajednice i Francuske, nego posljedica dugo planirane ideje Francuske da vojno djeluje”, kaže Allard te navodi i kako u CAR-u Francuska već 10 godina pruža podršku afričkim vojnim misijama.

“U oba slučaja Francuska je očigledno gurnuta u sukob bez unaprijed planirane namjere”, ocijenio je Allard.

Poziv Malija

Osman Softić navodi i kako je “Francuska je u Maliju intervenirala na poziv tamošnje Vlade i uz odobrenje UN-a”. “Prema tome, za to je postojala saglasnost međunarodne zajednice.  Međutim, Francuska je tom intervencijom također pokusala eliminirati stvarnu prijetnju svojim ekonomskim interesima u tom dijelu Afrike. Težnje za uspostavljanjem nezavisne države Azawad na sjeveru Malija prijetile su da naruše status quo u tom dijelu Afrike. To bi imalo ozbiljne posljedice glede sigurnosne situacije u Alžiru i Nigeru”, kaže Softić

Dodao je i kako je CAR jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, te da je trgovinski promet između dvije zemlje blizu 37 miliona eura, gdje Francuska izvozi robu u vrijednosti od blizu 31 miliona eura, dok uvozi samo robu u vrijednosti od šest miliona eura i to uglavnom drvo, tako da je teško govoriti o očuvanju ekonomskih interesa u toj zemlji.

Ovisnost o uranu

Govoreći o položaju Centralnoafričke Republike i Malija Tanja Vujić, vanjskopolitička novinarka beogradske Politike, podsjeća da veliki dio električne energije proizvedene u Francuskoj zasniva na uranu iz Sahela, područja koje se proteže od Atlantskog oceana do Afričkog roga.

“Gotovo 80 odsto električne energije proizvedene u Francuskoj u 60-ak nuklearnih elektrana oslanja se na uranijum poreklom iz Sahela. Od svrgavanja Moamara Gaddafija 2011. godine, potonje poplave oružja u 1.000 kilometara širokom regionu između saharske pustinje i savana Sudana i priliva radikalnih islamista u region, francuski energetski interesi na jugu Alžira, severu Malija, u Nigeru osetno su ugroženi”, naglasila je Vujić te i napomenula kako CAR posjeduje nalazišta najkvalitetnijeg urana u Africi.

Samim tim je jasno da Francuska ima zaista značajne ekonomske interese na Crnom kontinentu, koje osim sukoba ugrožavaju i druge zemlje.

“Francuska firma Areva drži pod kontrolom većinu rudnika uranijuma u Maliju, Nigeru i Centralnoafričkoj Republici, ali je konkurencija sve upornija. Indija i Kina poslednjih godina su sve zainteresovanije za poslove sa uranijumom u Africi, posebno u Sahelu. Osim uranijuma, Mali je izuzetno bogat nalazištima zlata, a tu je i vodni potencijal reke Niger, šumsko bogatstvo Centralnoafričke Republike itd.”, kazala je novinarka Politike.

Početak mandata

Ono što se u svim analizama ističe jeste činjenica da je Francuska djelovala na samom početku mandata novog predsjednika, koji je bio na udaru javnosti zbog teške ekonomske situacije i nepopularnih mjera štednje.

“Hollandeova popularnost naglo je pala iako je tek bio izabran, zbog ekonomske krize i drugih aspekata domaće politike. Intervencija u Maliju mu je trebala da podigne popularnost i politički rejting kod kuće. To je jedno logičko objašnjenje, ali naravno ne i jedino”, ocijenio je Osman Softić, stručnjak za međunarodne odnose i globalno-ekonomska pitanja.

S obzirom da je afrička dijaspora brojna u Francuskoj, te da su upravo predstavnici tih zajednica tražili djelovanje Francuske u sukobima pogođenim bivšim kolonijama, može se postaviti pitanje koliko utjecaja na intervencije su imale želje imigranata.

Resursi i politika

“CAR ima rezerve zlata, dijamanata i urana, ali zbog sigurnosnih i političkih razloga nikad nije bio u stanju da proizvede bilo šta. Tako da možemo reći da se ne može smatrati da su ekonomski interesi povod za vojnu intervenciju. Za uspostavljanje adekvatnih uslova za ekonomskih razvoj u CAR-u su potrebne godine, dosta novca i ljudskih života, što je očito van mogućnosti Francuske. Za taj razvoj je potrebno značajno međunarodno investiranje”, stav je Jean-Claudea Allarda. 

“Afrički glasovi svakako su važni za svakog predsjednika, posebno za socijalističkog, ali u slučaju Malija radi se više o udovoljavanju javnom mnijenju u Francuskoj koji se boji terorističke prijetnje koju je Francuska riješila da eliminira. Intervencija u Maliju u cilju eliminacije terorističke prijetnje čini  se sasvim logičnim potezom koji je bio dobro prihvaćen u Francuskoj. To pak ne znači da prijetnja nije postojala, ali je prenapuhana”, dodao je Softić.

Velika očekivanja

Čini se da intervencije nisu pokrenute zbog “quid pro quo” politike, odnosno da Francuska zauzvrat očekuje prava na eksploataciju prirodnih resursa.

“Veliko je pitanje da li će Francuska biti u poziciji da očekuje ili možda traži od zemalja u kojima je intervenisala pravo na korišćenje određenih resursa. Čini mi se da pitanje podrazumeva uspeh tekućih francuskih vojno-političkih misija u Maliju i Centralnoafričkoj Republici. S obzirom na haotični razvoj situacije na terenu, neizvesnu dužinu ostanka stranih trupa i posledice njihovih dejstvovanja, pitanje je kakav će oblik imati te države jednog dana kada u njima bude potpisan prekid sukoba”, ocijenila je Tanja Vujić.

Što se tiče budućnosti i uloge svjetskog policajca, Vujić smatra da nije izvjesno da bi SAD i Francuska danas prihvatile ocjenu da teže toj ulozi.

“Francuska iz više razloga nastoji da obezbedi novi politički i ekonomski pakt sa Afrikom. Što zbog svojih domaćih ekonomskih interesa, potrebe da zaustavi prodor ‘azijskih tigrova’ na teren na kome je decenijama imala neprikosnovenu dominaciju ali i zbog težnje da povrati prestiž na međunarodnoj političkoj sceni”, ocijenila je Vujić.

Francuski identitet

Vojni analitičar Igor Tabak podsjeća kako je francuske intervencije u Africi posljednjih godina “malo tko označavao strukturno nelegitimnima, jer su izvođene u zemljama niske razine stabilnosti, protiv grupa i vlada koje su prilično nedvojbeno okrutne prema dijelovima stanovništva, a počesto imaju i veze s međunarodnim krugovima radikalnih islamista”.

Na pitanje pokušava li Francuska intervencijama u Africi da povrati identitet globalne sile i važnog igrača, odgovara kako “francuski identitet nije zasnovan isključivo na vojnoj sili, već i na političkoj, gospodarskoj, industrijskoj i kulturnoj suradnji sa zemljama regije u kojoj se posljednjih godina te mjeseci i vojno intervenira”.

“U posljednje vrijeme Francuska se pokazuje jednom od rijetkih država Europe koja i zaista ima sposobnosti ozbiljnog samostalnog vojnog djelovanja, dok čitav niz inače vrlo glasnih zagovornika vojnih akcija zapravo ovisi o drugima”, navodi Tabak.

Staro željezo

Igor Tabak je mišljenja da Francusku ne treba otpisati u staro željezo i da se može očekivati da ona bude i dalje vojno prisutna u prekomorskim zemljama.
” Bez mnogo dvojbi, danas se može ustvrditi da je Francuska vojno najsposobnija država u Europi, zemlja zaokružene vojne industrije i aktivnog pristupa obrambenoj politici na kontinentu i šire. Budući da Francuska vidljivo primjenjuje princip ‘use it, or lose it’ – za očekivati je da će i u predstojećem vremenu njene Oružane snage biti aktivno korištene u kriznim situacijama. Takvo korištenje vojnih kapaciteta dobro služi i široj politici ove države, naglašavajući aktivnu humanitarnu orijentaciju vlade u Parizu. Ujedno, ono jasno pokazuje i faktične razlike unutar EU, po pitanjima sigurnosti i obrane, te u praksi pokazuje da manje ili više otvoren i kompletan oslonac na kapacitete SAD nije jedini zamislivi obrazac ponašanja”. 

Globalni policajci

Iako smatra da Francuska vidi sebe i svoju ulogu kao “veliku” na globalnoj sceni, Jean-Claude Allard nije siguran da ona pokušava da preuzme ulogu globalnog policajca od SAD, osim u Africi, i to prije svega u frankofonskoj Africi. Podsjeća i kako se radi o dijelu Afrike koja je bila izložena velikim problema u skorije vrijeme.

Prema Allardovom mišljenju, potencijalne težnje za ulogom globalnog policajca nisu ad hoc podržane odbrambenom politikom Francuske.

“Vojni budžeti su pretrpjeli značajna kresanja, rapidno se smanjuje broj ljudstva, prisutan je nedostatak u modernim sredstvima odnosno nedostatak zračnog transporta, bespilotnih letjelica, dopunjavanja goriva letjelica u zraku, te što je izuzetno značajno za naglasiti, vojska koristi zastarjele helikoptere i borbena vozila”, istaknuo je Allard.

I Tabak smatra da je malo vjerovatno da će Pariz od Washingtona preuzeti ulogu globalnog policajca.

“Francuska već dugo nema puni globalni doseg (barem to nije zamislivo bez maksimalnih napora i iznimnih troškova, koje se u praksi ne poduzima), a koji karakterizira vojne sposobnosti i kapacitete SAD. Što se volje za takvo nešto tiče, i njeno postojanje je prilično upitno. Posljednjih godina velik dio francuskih obrambenih nastojanja često stane na unutarnjim i vanjskim granicama EU i NATO saveza – suočen s birokracijom Unije i suštinskim neslaganjima ostalih država članica. Pri tome, vojne aktivnosti koje se onda i stvarno krene provoditi u inozemstvu – dio su širih političkih krugova, ne rade se samostalno (nego uz veću ili manju faktičnu pomoć saveznika), kao što ni njihovi učinci ne padaju isključivo na ramena službenog Pariza”, smatra Tabak.

Na kraju, Osman Softić cijelu priču rezimira tako što navodi kako “Francuska ima poseban odnos kada je Afrika u pitanju, jer se radi o dubokim povijesnim, kulturološkim i političkim razlozima u frankofonskoj Africi”.

Izvor: Al Jazeera