Gastarbajteri kao najveći investitori

Situacija u drugom dijelu Euroazije još više govori o skoro kolonijalnoj zavisnosti bivših sovjetskih republika, piše autor (Reuters)

Piše: Boris Varga

Ultimativni geopolitički izbor između Brisela i Moskve nije samo pitanje političkih elita, već je to često stvar i običnih ljudi, uglavnom fizičkih radnika sa prostora bivših socijalističkih republika. Posebno ako se ima u vidu sezonska ekonomska migracija, čiji prihodi pune ne samo kućne budžete, već transferi novca pečalbara postaju važan finansijski i socijalni faktor stabilnosti u tim slabim tranzicionim državama.

Prema podacima Svetske banke, u prošloj godini u regionu Evrope i Centralne Azije, remitence, odnosno sume novca poslate legalnim finansijskim tokom iz inostranstva, stigle su najviše u Ukrajinu – šest milijardi dolara, na drugom mestu je Srbija – 3,4 milijarde diolara, dok se Bosna i Hercegovina nalazi na šestom mestu – dve milijarde dolara.

Ukrajinski mediji pišu da je za dve decenije udeo gastarbajterskih doznaka u Ukrajinu povećan za više od 600 puta i trenutno iznosi sedam odsto bruto domaćeg proizvoda te države. Takođe, doznake iz inostranstva su veće i u odnosu na procenat finansijske delatnosti i osiguranja u toj zemlji, koja iznosi tri odsto, ili građevine – 2,2 odsto BDP-a. Prema oceni lokalnih eksperata, novčane doznake ukrajinskih pečalbara veće su od inostranih investicija uloženih u tu državu u ovoj godini.

Keš je ‘najsigurniji’

Ukrajinski list Sevodnja piše da to, ipak, nije realna slika na terenu, da se tu radi o mnogo većim sumama, jer se novac ne prenosi samo legalno, putem doznaka, već oko 40 odsto sredstava radnici, kako bi zaobišli usluge i procente na dostavu, novac prenose nezvanično, odnosno direktno u kešu. Taj ukrajinski list dalje navodi da oko 1,5 miliona ukrajinskih radnika ima dozvolu za rad, najviše u Poljskoj (skoro polovina od svih gastarbajtera), Bugarskoj, kao i u Turskoj. Međutim, to izdanje dodaje da Ukrajinaca na privremenom radu u inostranstvu u određenim radnim sezonama ima i do osam miliona. Tako je Ukrajina, prema ranijem istraživanju, bila na petom mestu po broju radnih migranata, iza Rusije, Indije, Kine i Meksika – koji je, sa preko 12 miliona radnih migranata, bio rekorder u svetu.

Međutim, poslednjih godina Ukrajinci prestaju da idu u Rusiju na sezonski rad, ne samo zbog pada vrednosti ruskog rublja, već i zbog navodno lošeg odnosa prema njima nakon rata u Donbasu i aneksije Krima. Tu se priče o visokoj (geo)politici spuštaju na veoma prizemni nivo – radnici idu tamo gde mogu više da zarade i gde se prema njima bolje ophode.

Situacija u drugom delu Evroazije, koja je pod uticajem Moskve, još više govori o skoro kolonijalnoj zavisnosti tranzicionih bivših sovjetskih republika od “centra”. Prema podacima Svetske banke, Tadžikistan skoro da u potpunosti zavisi od tih nadničarskih doznaka iz Rusije, koje poslednjih godina pokrivaju oko 40 BDP-a te države. Iza Tadžikistana su i ostale postsovjetske države koje su 2015. godine ušle u Evroazijsku ekonomsku uniju sa Rusijom, a to je Kirgizija, kojoj doznake iz inostranstva pokrivaju trećinu BDP-a, ili Jermenija, gde je taj udeo skoro 20 odsto.

Dramatičan pad rublje

Od tranzicionih država koje streme integraciji sa Zapadom najveći procenat BDP-a pokrivaju doznake iz inostranstva u Moldaviji – 26 odsto, Kosovu – više od 16 odsto, a na četvrtom mestu je Bosna i Hercegovina, gde novac gastarbajtera zauzima 11,4 odsto BDP-a.

Zavisnost od novčanih doznaka nije samo istočnoevopski fenomen. Prema izveštaju Svetske banke, ukupna suma remitenci u prošloj godini iznosila je više od 430 milijardi dolara, a najveći primaoci doznaka su mnogoljudne države – na prvom mestu Indija – 69 milijardi dolara, dok je Kina na drugom mestu – 64 milijardi. Iako se vrednost internacionalnih novčanih doznaka svake godine povećava, u poslednje vreme primetan je manji procenat njihovog rasta u odnosu na prve godine nakon ekonomske krize iz 2008. godine. Razlog je pogoršanje ekonomija u razvijenim državama, odakle se šalje novac, i poremećaj vrednosti dolara u odnosu na lokalne valute. Rublja je, takođe, izgubila više od 40 odsto vrednosti zbog pada cene nafte i zapadnih sankcija.

Međutim, novčane doznake gastarbajtera u brzo rastuće ekonomije, kao što su držve BRIKS-a, a posebno Indiju i Kinu, treba razlikovati od doznaka u izmorene i zadužene tranzicione evropske i postkomunističke države, kakve su Srbija ili Ukrajina. Javni dug Srbije je blizu 80 odsto BDP-a, dok je spoljni dug Ukrajine oko 120 BDP-a, što je u slučaju Kijeva faktički stanje pred bankrotom. Istovremeno, državna strategija razvoja kineske ekonomije je upravo u širenju kineskih prodavnica i robe po svetu, koju često prate njihovi trgovci.

‘Agonija’ u Srbiji

Svetska banka navodi da je najveći migracioni koridor, nakon meksičko-američke, ukrajinsko-ruska granica. Revolucija na Majdanu 2014. godine nije bila samo borba između apstraktnog Zapada i Istoka, koja je bukvalno rastrgla Ukrajinu. Na proteste u Kijev protiv proruskog Viktora Janukoviča dolazila je i ekonomska migracija koja živi i radi u Evropskoj uniji, njihovi rođaci i prijatelji, kojima geopolitički vektor na Brisel i liberalizacija viznog režima može da znači i poboljšanje lične egzistencije.

S druge strane, geopolitički vektor na Rusiju mnogo je više značio “proruskim” Ukrajincima sa Donbasa, skoro iz istih razloga kao onima sa zapada Ukrajine. Ne samo mentalitet koji je istorijski vezan za Moskvu, već je to bila i podrška onima koji sa teških fizičih poslova šalju novac za kućne budžete.

Situacija u Srbiji je nešto drugačija. Nacija je godinama skoro tačno na pola podeljena oko ulaska u EU, a trendovi pokazuju produžetak te agonije. Protivrečna mišljenja posebno imaju mladi koji su rođeni nakon raspada SFRJ. Razna istaživanja poslednjih meseci u Srbiji pokazuju da dve trećine mladih želi da traži posao u inostranstvu, najviše na Zapadu (EU i SAD). Ali, i pored toga, mladi podržavaju uvođenje autoritarnog sistema u Srbiji kakav ima Rusija, na čelu sa Vladimirom Putinom, i smatraju da Beograd treba da prekine evropske integracije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera