Gdje Šešelj gura Srbiju?

Piše: Davor Gjenero

Zagovornici urotničkih teorija vjerojatno otvaraju šampanjac čim netko spomene Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY).

Urotničkim teorijama najlakše je objasniti što se događalo na tom sudištu, kako je bilo moguće da Slobodan Milošević opstruira postupak vođen protiv njega, a kako je Vojislavu Šešelju uspjelo da proces protiv sebe pretvori u komediju.

Urotničkim je teorijama lakše nego racionalno objasniti i to kako je  bilo moguće da taj postupak bude okončan, a da do danas presuda ne bude izrečena, upravo kao što urotničke teorije uvjerljivije objašnjavaju sve ono što se događa s puštanjem Šešelja na privremenu slobodu iz haaškog pritvora, nego li i jedan odgovor na to pitanje, koji bi pokušao biti „racionalan“.

Iako se činilo da se u Srbiji uspostavila zanimljiva socijalna dinamika u sukobu predsjednika Tomislava Nikolića i premijera Aleksandra Vučića, storija o Šešelju kao da je i bistrog i ambicioznog premijera povukla iz racionalnog diskursa natrag u „bespuća“ iracionalnih zavjereničkih teorija.

Umjesto da možda kaže koju o neracionalnosti djelovanja Haaškog tribunala i o nepotrebnim problemima, koje je taj preskupi i neefikasni mehanizam Ujedinjenih naroda, time što nije znao što raditi sa suludim nacionalističkim fanatikom, prouzrokovao Srbiji, ali da žurno pripremi transfer tog lunatika u Haag, kad ga već konačno žele natrag, Vučić se odlučio u odluci o povratku Šešelja u haaški pritvor, tražiti tragove globalne urote protiv sebe.

I, kako to biva sa svakom paranojom, vrlo se brzo nađu dokazi da vam doista rade o glavi.

Vučićev problem činjenica je da je on u jednom trenutku odlučio povesti europeizaciju Srbije, ali da sam nije do kraja raščistio pojmove iz novije prošlosti. Jedan od neraščišćenih pojmova je i taj što je značila intervencija NATO snaga protiv Srbije 1999. godine, čime je bila izazvana i je li to bila opravdana humanitarna operacija euroatlantskog savezništva ili agresija na suverenu državu.

To je pitanje i ključ za razumijevanja jednoga od glavnih problema Balkana danas – pitanja državnosti Kosova.

Uobičajeno paljenje zastava

Međunarodni sud u Haagu, ne ICTY, nego onaj stari, konzervativni, ozbiljni ICJ, što ga često pogrešno nazivaju Međunarodnim sudom pravde, presudio je da je zaštita temeljnih ljudskih prava, pravo višeg reda od prava na zaštitu suvereniteta, i tom argumentacijom odbacilo zahtjev Srbije da se kosovska Deklaracija o neovisnosti proglasi ilegalnom s pozicije međunarodnog prava.

Isto važi i za intervenciju NATO-a protiv Srbije 1999., uostalom kao i za zajedničke operacije hrvatskih i bosanskohercegovačkih snaga prije, tijekom i nakon Oluje, čime je spriječen genocid u bihaćkoj enklavi.

U Šešeljevoj političkoj ikonografiji paljenje zastava posve je uobičajeno, a svuda u normalnome svijetu to se smatra izrazito snažnim izrazom političkog neprijateljstva, na rubu ratnog sukoba. U znak dobrodošlice Šešelju u Beogradu, njegove su pristaše palile zastave SAD-a, EU, NATO-a i Kosova, a onda, kad se njegovim sljedbenicima zbog toga trebalo suditi, Šešelj je organizirao da se pred zgradom suda nadoknadi propušteno i zapali još i hrvatska zastava.

Demarš zbog ponašanja Šešelja i njegovih sljedbenika bio bi diplomatska gesta bez neke koristi. Hrvatska bi imala razloga odustati od diplomatskih protesta, ako bi Srbija u ovoj situaciji povukla jedini racionalan potez – uhapsila Šešelja i pripremila ga za transfer u Nizozemsku.

Javno je počinio nešto što je u svakom zakonodavstvu krivično djelo, pa zadržavanje nije problem, a prepuštanje pritvorenoga haaškom pravosuđu također nije problem, jer Haaški tribunal ima prioritet pred domaćim pravosuđem.

Bez suočavanja s prošlošću Srbija ne može računati na napredak prema članstvu u EU. Činilo se da je premijeru Vučiću to jasno, a da samo, zbog unutarnjopolitičkih odnosa, kalkulira s potezima koje povlači, kako ne bi previše učvrstio protueuropski blok.

Iz Hrvatske su dolazile kritike zbog toga što se javne vlasti u Srbiji nisu osvrtale na teatar što ga je Šešelj činio nakon povratka. Neki su im potiho priznavali da su ga uspjeli politički izolirati, a da je pretjerana nervoza u Zagrebu nepotrebno otvorila dodatnu nišu Šešeljeva djelovanja.

Novi politički manevri

Međutim, kalkuliranje u pitanjima, koja su vezana uz temeljne demokratske vrjednote, vrlo brzo zamuti pogled, a protudemokratske opcije u takvim situacijama preuzimaju dominantnu društvenu poziciju. Poigravanjem anti-NATO atmosferom na godišnjicu intervencije protiv Miloševićeva režima, Vučić je do neke mjere legitimirao ponašanje nacionalističkih radikala, a javnim govorom o uroti protiv njega opozivom Šešelja s privremene slobode, Šešelju je otvorio prostor za nove političke manevre.

Jasno je da je suradnja s Haaškim tribunalom jedan od preduvjeta svim postjugoslavenskim državama u pregovorima s EU. Toleriranjem da netko tko je sada de facto bjegunac pred haaškim tribunalom, usred Beograda, pred zgradom javnih vlasti (suda), u prisutnosti policije, pali zastavu susjedne države, javne vlasti u Srbiji čine još jedan korak u pogrešnom smjeru.

Budući da su već jednom „kolektivno“ zapalili hrvatsku zastavu, paleći simbole EU i NATO-a kojima je Hrvatska jedna od članica, izgorjela hrvatska zastava samo je koračić u istom smjeru. Razlika je, međutim, što su prve zastave gorjele da bi se „proslavila pobjeda vođe nad ICTY“, a sad zastavu ne pale obični sljedbenici, nego jataci bjegunca pred međunarodnim pravnim institucijama.

Aleksandar Vučić odlučit će hoće li paljenje hrvatske zastave pred „Palatom pravde“ u Beogradu biti bezazleni incident grupe nacionalističkih protuha ili ozbiljna zabrinjavajuća politička gesta. Žurno hapšenje Šešelja minimaliziralo bi posljedice ovog incidenta i na odnose Beograda i Zagreba, a i na regionalne odnose.

Prihvaćanje da netko tko je de facto u bijegu pred međunarodnim pravnim institucijama čini kaznena djela pred policijskim snagama u Srbiji, tu državu pretvara u bjegunčeva jataka, dakle, izopćenika iz demokratskog svijeta.

‘Bog visoko, Rusija daleko’

Sva dosadašnja ikonografija s vojnom paradom za Putina u Beogradu, najavom da će se predsjednik Srbije ponašati drukčije od vođa demokratskih država na Putinovoj paradi u Moskvi, izgledala su kao dječački inat dijela političke elite u Srbiji. Činilo se da što god Nikolić činio, Vučić vuče Srbiju prema Europskoj uniji.

Tako je u Zagrebu dočekano i njegovo nedavno pojavljivanje na inauguraciji nove predsjednice Republike, koju je Nikolić ignorirao. Sada se, međutim, otvara pitanje je li premijer Vučić doista spreman nastaviti svoju politiku otvaranja Srbije prema EU. Odbijanje suradnje s haaškim tribunalom gesta je odustajanja od europske ambicije.

Što onda Srbiji ostaje? Je li „Euroazijska integracija“, pristupanje bloku ruskih satelitskih država, realna politička opcija?

Dugoročno, naravno, nije, jer osim one stare „Bog visoko, Rusija daleko“, protiv te integracije vrlo snažno radi i ekonomski kolaps Putinova režima, ali kratkoročno Putinov režim poigravanjem sa Srbijom može Europi stvoriti ozbiljne probleme na njenom jugoistočnom rubu.

Dogodi li se da Šešelj gurne Srbiju u iracionalnosti, istovremeno kad Putin gubi doticaj s racionalnim odlučivanjem, cijelo susjedstvo Srbije moglo bi se suočiti s ozbiljnim problemima. Pritom niti Hrvatska, niti BiH, Crna Gora, Kosovo ili drugi susjedi Srbije ne mogu bitno utjecati na perspektivu regionalnih odnosa.

Presudno će biti ima li premijer Vučić još snage vratiti se na put europeizacije Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera