General Rahim Ademi za AJB: Mladićev veliki vojni poraz kod Šibenika

Ratko Mladić
Ratko Mladić u Hrvatskoj je, po mišljenju mnogih, bilježio samo poraze, a iskaljivao se nad civilima (Al Jazeera)

Ratni put Ratka Mladića, “popločan” zločinima, za mnoge od kojih je i optužen, počeo je u Hrvatskoj, u dalmatinskom zaleđu, gdje je u ljeto 1991. postao zapovjednikom Devetog korpusa Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Kninu.

U tom su području JNA i srpske paravojne snage terorizirale hrvatsko stanovništvo na obali i u zaleđu, u Cetinskoj krajini, počinile masovni pokolj u Škabrnji i Nadinu, zločine i palež u Kijevu, Vrlici, Maljkovu i drugim mjestima.

Mladićeve snage granatirale su i pokušavale osvojiti Zadar, Šibenik i Sinj, a krajnji cilj Ratka Mladića bio je izbiti na more.

Poraz u Šibeniku

Najbliže je ostvarenju tog plana došao napadom na Šibenik u rujnu 1991., kad su snage JNA došle nadomak svog cilja, do Šibenskog mosta.

No, dalje nisu stigle – tu ih je čekala obrana Šibenika, kojom je zapovijedao hrvatski general Rahim Ademi, bivši časnik JNA koji se priključio Hrvatskoj vojsci.

Pregovori kao demonstracija sile

Tijekom pregovora prvi put u Hrvatskoj, kaže Malbaša, dolazi do razmjene zarobljenika. Sa srpske strane bila je riječ o jednom majoru i 21 vojniku koji su bili zarobljeni u drniškom zaleđu. No, na hrvatskoj strani svjedočio je šokantnim trenucima.

“Mi smo dobili sedam mrtvih tijela hrvatskih gardista koji su bili izmasakrirani, dobili smo par vojnika koji su se nalazili u Martićevom zatvoru koji su bili totalno izubijani, puni modrica, i par civila koje je on zarobio po kućama u drniškom zaleđu. Ta razmjena je izgledala tužno i žalosno.”

Sve vrijeme trajanja pregovora Mladić je, kaže Malbaša, često demonstrirao silu, svjestan da je mnogo jači. A meta mu je, smatra, bila brana Peruća.

“Mislim da je to drugi put u povijesti svih svjetskih ratova da se hidrocentrala koristi u vojne svrhe. Da su oni uspjeli napraviti to što su imali namjeru, mislim da ne bih ja danas živio ovdje u svojoj kući, ovdje bi bilo sve totalno uništeno i poplavljeno sve do Omiša.”

Brana Peruća pala je u Mladićeve ruke 17. rujna 1991., a srpske su je snage minirale kao odmazdu za uspješnu hrvatsku akciju “Maslenica”. Brana je napukla, a Hrvatska je vojska tada krenula u akciju oslobađanja brane krajem siječnja 1993., kada je sanirana, pri čemu su oslobođena i okolna naselja.

Ademi za Al Jazeeru objašnjava da je Mladićeva namjera bila presjeći Hrvatsku na tom dijelu napola, s pravcima i prema Sinju i Biogradu.

U tom slučaju otvarali bi mu se novi pravci, posebno prema Splitu i južnije, te bi pad Šibenika, kaže, bio pitanje cijele Dalmacije. Zato obranu Šibenika smatra jednom od najvećih hrvatskih pobjeda.

Bio je to prvi vojni poraz Ratka Mladića u Hrvatskoj, a mnogi kažu da Mladić i nije bilježio drugo do poraze.

“To je bila vojska koja je bila modernizirana, s tenkovima, a u to doba mi se nismo imali čime braniti. Onda sam organizirao osvajanje vojarne u Rogoznici, gdje smo došli do teškog naoružanja i topova i tu smo preko noći formirali topničke bitnice i postavili obranu ispred Šibenika. I tako smo obranili Šibenik, a poslije toga smo išli negdje 25 kilometara iza Vodica, prema Gaćelezama se uspjeli prebaciti i s tim smo izvršili deblokadu Šibenika. To je bio njegov poraz, a ja smatram kao vojnik da je to najveća pobjeda Hrvatske vojske i prva pobjeda u Domovinskom ratu, u ratu u Šibeniku”, kaže Ademi.

Ademi je, dok je to područje bilo pod njegovim zapovjedništvom, onemogućavao Mladiću i zauzimanje brane Peruća, čijim je rušenjem kasnije prijetio, a suđenje za njezino miniranje još je u tijeku – na optuženičkoj je klupi general Borislav Đukić, prije dvije godine izručen Hrvatskoj iz Crne Gore. Tada je bilo ugroženo više od 50.000 ljudi. 

Ademi: ‘Nisam ga upoznao, hvala Bogu’

“Bio sam tamo zapovjednik 126. brigade u Sinju i u to doba dok sam ja bio zapovjednik on se nikad nije uspio približiti Perući, a miniranje Peruće se desilo poslije mog odlaska iz 126. brigade.”

Mladića, navodi, nije nikada sreo ni upoznao – “hvala Bogu”, kaže, jer misli o njemu i kao čovjeku i kao časniku sve najgore. Gledali su se samo preko nišana, a u svakom napadu na Šibenik, ističe, “polomio je zube”.

“Mogu reći da on nije bio nikakav vojnik. On svoje vojničke vještine ratovanja nikada nije pokazao, on je pokazao samo ‘hrabrost’ na nedužnim civilima, ubijajući civile i ljude koji su bili nenaoružani. A što se tiče bitaka, tu je uvijek bio veliki gubitnik, a njegova osoba se najbolje vidi u Škabrnji što je napravio – tamo je ubijao civile – i u Srebrenici. To je njegova najveća sramota, načinio je ratni zločin na civilima, i to ne jedan nego više. On je bio tu zapovjednik, najodgovorniji je bio i jedino je znao da tuče po civilima, a kad je naišao na Hrvatsku vojsku, uvijek se povlačio – gdje je osjetio da su civili, nenaoružan narod tu je poslao tenkove i pravio je zločine, a gdje je naišao na otpor Hrvatske vojske uvijek se povlačio, tako da je doživio poraze od Hrvatske vojske dok god je bio ovdje.”

Ništa bolje mišljenje o Mladiću nema ni Petar Stipetić, još jedan od najzaslužnijih hrvatskih generala, koji je također u hrvatske obrambene snage prešao iz JNA.

Budući da to nije bilo njegovo područje, ne zna mnogo o Mladiću i o tome kako se kninski korpus pripremao, mobilizirao i popunjavao za svoja djelovanja.

Stipetić: ‘Istaknuo se samo po zločinima’

No, podsjeća na zločine u Ravnim kotarima, Škabrnji i Nadinu – kaže da je Mladić provodio “čistku” hrvatskog stanovništva i koristio “rupe” u još nejakoj i slabo naoružanoj hrvatskoj obrani da bi zločinima stvarao životni prostor za “Veliku Srbiju”.

“Vojnih pobjeda nije bilo, on je zaustavljen kod Zadra, tu je zaustavljena ofenziva i kasnije smo u Maslenici čak i protivudarom vratili neke teritorije. Porušio je Maslenički most, ali tu je zaustavljen, i kod Šibenika je isto zaustavljen i to je sve. On je što je napravio napravio je u Ravnim kotarima. Bio je uspješan gdje nije bilo nikoga, gdje nije bilo naših snaga. Benkovac je i tako bio njihov, izbio je do Peruće i na toj liniji je zaustavljen taj korpus”, kaže Stipetić.

Na zamolbu da kao vojnik prokomentira Mladićeve vojne sposobnosti koje je u Hrvatskoj i dalje iskazao i njega kao ratnog zapovjednika Stipetić odgovara protupitanjem – “Koje vojno umijeće?”

Problem (ne)procesuiranja zločina

Ratko Mladić, kaže Zovko, izmaknuo je hrvatskom pravosuđu. U prosincu 1991. dobio je čin generala i s 1992. godinom praktički je svoj “krvavi pir” nastavio u Bosni i Hercegovini. Za Škabrnju, gdje su srpske paravojne formacije uz pomoć JNA 18. studenog 1991. masakrirale 43 civila i 15 branitelja te dan kasnije u Nadinu još 14 civila, u Haagu nije optužen. Zovko smatra da je riječ o velikom propustu Haškog suda, ali i Hrvatske, jer je, smatra, trebala puno više učiniti, ako treba, i lobirati i izvršavati pritiske da u optužnicu uđe i dio koji se tiče zločina u Hrvatskoj.

“On se od nekoga tko je u početku govorio da se zalaže za jedinstvenu Jugoslaviju praktički pretvorio u nekoga tko se zalaže za tzv. Republiku Srpsku Krajinu, ‘Veliku Srbiju’. Dakle, on zapravo svoje namjere s vremenom nije ni krio, nije krio da mu je želja terorizirati ljude, da nema milosti za nikoga tko mu se suprotstavi.”

Eugen Jakovčić iz Documente, Centra za suočavanje s prošlošću, također podsjeća na zločine, protjerivanje, palež i pljačku u Škabrnji i Nadinu te da su zbog zločina u Škabrnji vođena četiri kaznena postupka pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju – donesena je osuđujuća presuda protiv Milana Babića i Milana Martića, a tužiteljstvo je teretilo i Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, bivše šefove Državne sigurnosti Srbije, protiv kojih će se, nakon odluke žalbenog vijeća, pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove provesti ponovljeni postupak.

“Ova odluka, u vezi sa Stanišićem i Simatovićem, osim što bi obiteljima žrtava mogla predstavljati oblik reparacije kroz kaznenu pravdu, važna je i zbog mogućnosti korigiranja porazne činjenice da nitko od pripadnika državnog vrha Srbije, uz izuzetak nižih zapovjednika JNA – Miodrag Jokić i Pavle Strugar za Dubrovnik, Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin za vukovarsku bolnicu – nije osuđen za zločine počinjene na teritoriju RH. Pravosuđe Republike Hrvatske dosad je, kad govorimo o zločinu u Škabrnji, donijelo dvije osuđujuće, pravomoćne presude, i to protiv 16 okrivljenika, od kojih je dvoje bilo prisutno tijekom suđenja pred Županijskim sudom u Zadru. Procesuiranje pred međunarodnim i nacionalnim sudovima za zločin u Škabrnji donijelo je samo djelomičnu pravdu žrtvama jer zatvorske kazne izdržavaju samo tri osuđene osobe, dok su ostali počinitelji i dalje nedostupni.”

“Vojno umijeće s naoružanom silom ići protiv nenaoružanog naroda? Vi znate da mi ‘91. nismo imali ni organiziranu vojsku, a i ono što se organiziralo bilo je nikako naoružano. Kojeg ratnika? Da je bio ratnik, pokazalo bi se u miru što je napravio. Nije ništa, istaknuo se po zločinima, to su njegove ‘zasluge'”, zaključuje Stipetić.

Ratni snimatelj i hrvatski vojnik Petar Malbaša, “ratnik naoružan kamerom”, imao je priliku uživo se uvjeriti u nabusitost i karakter Ratka Mladića. Pamti ga, kako kaže, kao čovjeka bez osjećaja.

Dogodilo se to na pregovorima 26. rujna 1991., koje je Malbaša snimao, a na koje je Mladić stigao s tri tenka i dva transportera.

‘Naslijeđe’ – teror i zločini

“On kad je izašao iz tenka ili transportera – nisam 100% siguran – iskočio je u uniformi s pancir-košuljom i viče “Pobijte sve šta nije vojska!” A, naravno, mi smo tu bili svi u civilu, jedino naše oružje bila je moja kamera, gdje najprije meni nije dao ni da snimam na početku jer je on pola sata vrijeđao kompletan tim s hrvatske strane”, prisjeća se Malbaša.

Na tim je pregovorima, kaže, demonstrirao silu i stalno naglašavao da se bori za svoju Jugoslaviju i štiti interes JNA.

“On u jednom trenutku meni u kameru kaže – to ima i zabilježeno: ‘Ja sam lično minirao Maslenički most i branu Peruća. Vi znate da, kad ja radim nešto, da to radim efikasno i kvalitetno i ja držim Dalmaciju u blokadi.’ I onda naglašava: ‘Ja u ime kninskog korpusa’.”

U odsutnosti je 1992. u Hrvatskoj osuđen na 20 godina zatvora zbog napada na Sinj i Trilj te palež u cetinskim selima.

“Naslijeđe” Ratka Mladića u Hrvatskoj, kaže novinar HRT-a Hrvoje Zovko, svodi se na teror i zločine te ga smatra gubitnikom koji nije dobio nijednu ozbiljnu bitku, a iskaljivao se na civilima.

“Kada bismo govorili o njegovim vojnim ‘uspjesima’, oni bi se mogli svesti na osvajanje Vrlike, Kijeva i zatim Drniša, dakle, mjesta gdje hrvatska obrana tada nije imala dovoljno ljudi i sredstava kojima bi se mogla oduprijeti. Ako izuzmemo to, Mladić je zapravo doživio velike neuspjehe u Dalmaciji jer je čitavo vrijeme obećavao kako će ući, kako on kaže, u srpske gradove na Jadranu – Šibenik i Zadar. I u Šibeniku i u Zadru bio je poražen do nogu, a svoju frustraciju je iskalio na način da su pripadnici njegovih jedinica i ostale paravojne postrojbe počinili brutalne zločine u Škabrnji.”

‘Frustracije liječio zločinima’

Od velikih pobjeda, kaže, on nema ništa, već je samo ostavio iza sebe spaljena mjesta.

Vodio je akcije, zapovijedao granatiranjem Sinja, Zadra, Šibenika i okolnih mjesta, prijetio dizanjem brane Peruća u zrak te je s vojnog aspekta, smatra, bio najodgovornija i najmoćnija osoba koja je u nekoliko mjeseci od pukovnika dogurala do čina generala.

“Ratko Mladić je bio taj koji je bio alfa i omega i slavljen je, da tako nazovem, sa ‘srpske ratne strane’ kao veliki heroj, veliki pobjednik, a kad pogledate bolje, on je uglavnom doživljavao poraze, a poraze i frustracije je liječio tako da su onda upadali u mjesta poput Škabrnje i počinili zvjerske zločine”, zaključuje Zovko.

Izvor: Al Jazeera