Genocid – mjerna jedinica srpskog zaborava

Piše: Marko Matić

Devetnaestu godišnjicu od najstrašnijeg zločina počinjenog u Evropi nakon Drugog svetskog rata Srbija dočekuje u atmosferi gotovo potpunog zaborava, kojim je potisnuto sećanje na taj užasan događaj. U odsustvu spoljnih i unutrašnjih pritisaka, zatrpano brojnim tekućim egzistencijalnim problemima, srbijansko društvo se od suočavanja sa sopstvenim demonima iz prošlosti brani negovanjem svojevrsne kulture potisnutih sećanja, iza koje se skriva odsustvo spremnosti za istinsko suočavanje za sopstvenom odgovornošću za zločine počinjene u ratovima devedesetih, uključujući i zločin genocida, koji su snage pod komandom Ratka Mladića počinile u Srebrenici.

Za razliku od nekih ranijih godišnjica, naročito onih pre srbijanskih izbora iz 2012. godine, kada se Srbija kao društvo oštro polarizovala na većinu onih koji su se bavili aktivnim negiranjem genocida i ubedljivu manjinu koja je insistirala na potrebi suočavanja sa mračnom prošlošću, ove godine gotovo da nema onih koji se temom Srebrenice uopšte i bave. Sa izuzetkom malog broja najupornijih mirovnih aktivista, ključni tokovi u javnom diskursu, uključujući i medije i nevladin sektor, svu pažnju su usmerili na neke sasvim druge, tekuće egzistencijalne teme.

Gotovo dve decenije od srebreničkog užasa najveći zagovornici suočavanja s prošlošću temom genocida bave se tek sporadično, dok su uglavnom posvećeni isključivo sopstvenom preživljavanju i dnevnopolitičkim izazovima.

I dok je nakon 2012. godine pod pritiskom realpolitike zvanični Beograd zauzeo svojevrstan stav dobronamerne indiferentnosti prema ratnom nasleđu iz devedesetih, usled čega je došlo do prekida aktivnog sponzorisanja aktivnog negiranja srebreničkog genocida, malo ko je mogao da pretpostavi da će i na drugoj strani moralno-idejnog spektra doći do neprijatne ćutnje. Istovremeno sa povlačenjem srbijanskih ekstremista, koji su, u nedostatku podrške zvaničnih institucija Srbije, logističku i finansijsku podršku potražili unutar vladajućih struktura bh. entiteta Republika Srpska, došlo je i do hibernacije one struje mišljenja koja je ranijih godina, uprkos svim nedaćama, uspevala da podigne glas i otvoreno progovori o najstrašnijem zločinu, za koji većinska Srbija ne želi da zna.

Zanimljivo je da se gotovo dve decenije od srebreničkog užasa, s veoma malim izuzecima, najveći zagovornici suočavanja s prošlošću temom genocida bave tek sporadično, po pravilu povodom njegove godišnjice, dok su preostalih dana u godini posvećeni isključivo sopstvenom preživljavanju i dnevno političkim izazovima. Zbog toga se i moglo dogoditi da se, uz tek poneki izuzetak, mediji i nevladine organizacije u Srbiji više ne bave temom odgovornosti za ratne zločine, dok stravične brojke i odgovarajuća kvalifikacija zločina u Srebrenici sve više postaju proizvod proizvoljnih interpretacija i loše prikrivenih pokušaja relativizacije. U duhu te novouspostavljene prakse, čak i one po pravilu vanparlamentarne, političke partije koje su nekada i imale hrabrosti da genocid nazovu pravim imenom danas po pravilu izbegavaju tu zabranjenu reč i isključivo govore o “strašnom zločinu” koji je počinjen u Srebrenici.

Iznuđeno političko taktiziranje

I dok prodemokratski civilni sektor, mediji i opoziciona margina tavore u sopstvenim čahurama zaborava, srbijanski ekstremisti se suočavaju sa ozbiljnim manjkom finansijske i logističke potpore, koju su ranije dobijali direktno od države i njenih službi. Zbog potreba realpolitike, danas su toj zveri pritegnute uzde, zbog čega je ona sve više oslonjena na patronat nekih drugih centara moći, koji joj, u zavisnosti od sopstvenih interesa, diktiraju neku sasvim novu agendu.

Tako su srbijanski desničari, svedeni na vanparlamentarnu marginu, danas mnogo više okrenuti temama Kosova, osporavanju prava LGBT populacije i planovima predsjednika RS-a Milorada Dodika za razbijanje Bosne i Hercegovine, negoli pokušajima reinterpretacije ratnih događanja iz devedesetih. Pa ipak, iako je samom njihovom marginalizacijom nestao veliki deo otpora prema ozvaničenju činjenice da se u Srebrenici dogodio genocid, za koji dobar deo odgovornosti snosi i sama država Srbija, aktuelne vlasti nisu do sada pokazale znake političke volje da se ozbiljnije pozabave tom temom.

Proces suočavanja sa zločinima iz poslednje decenije prošlog veka u potpunosti je delegiran nekim budućim generacijama sa potpuno nedokučivim smerom u kojem će se on kretati.

Iako je, na talasu optimizma nastalog Briselskim sporazumom, deo regionalne javnosti verovao da bi Aleksandar Vučić mogao da odigra ulogu srpskog Konrada Adenauera, brojna unutrašnja ograničenja s kojima se aktuelni premijer Srbije suočava, ipak, govore da su očekivanja tim povodom bila preterana. Čak i pod oborivom pretpostavkom postojanja političke volje za iskorak na planu suočavanja s prošlošću, u okolnostima nezainteresovanosti međunarodne zajednice za tu temu i složenih unutrašnjih igara, koje najmoćnijeg srbijanskog političara realno onemogućavaju u pretakanju većinske podrške dobijene na izborima u efektivnu kontrolu nad operativnim mehanizmima vlasti, Vučić je definitivno bio primoran da izabere ono što su mu aktuelni procesi nametnuli kao političku neminovnost.

Bez obzira na stvarne razloge načinjenih izbora, to, ipak, predstavlja još jedan u nizu primera u kojima su, u iznuđenom političkom taktiziranju, kratkoročni politički imperativi sopstvenog preživljavanja vladajućih aktera dobili primat nad dugoročnim interesima društva kao celine. U zadatim okvirima iznuđene političke kratkovidosti proces suočavanja sa zločinima iz poslednje decenije prošlog veka u potpunosti je delegiran nekim budućim generacijama, sa potpuno nedokučivim smerom u kojem će se on kretati.

Pakleni Dodikovi planovi

Istorija balkanskih prostora nas je više puta krvavim lekcijama učila opasnostima koje proističu iz takvog neodgovornog odnosa prema još nezalečenim ranama iz ne tako davne prošlosti. Pitanje namirenja žrtava i njihovih napaćenih porodica će kad-tad izbiti u prvi plan, bez obzira na to da li će se to dogoditi planski, kao deo usmerenog katarzičnog političkog procesa ili stihijski, sa svim rizicima koje takvi nekontrolisani izlivi u politici nose sa sobom.

Oni koji su danas na sebe preuzeli ulogu zaštitnika nacionalnih interesa Srbije kao države, ali i srpskog nacionalnog korpusa u regionu, ne bi trebalo da smetnu s uma da su svi zločini počinjeni na ovim prostorima po pravilu bili pravdani nekim neraščišćenim računima iz prethodnih ratova. Kao što je svoje zločinačke poduhvate Ratko Mladić pravdao stradanjem Srba tokom Osmanlijskog perioda i kasnijeg masovnog pogroma u Jasenovcu, nije nemoguće zamisliti scenario u kojem bi, tokom nekog budućeg izliva bezakonja na ovim prostorima, neke dolazeće generacije mogle biti meta odmazde upravo zbog Srebrenice.

Istorija balkanskih prostora nas je više puta krvavim lekcijama učila opasnostima koje proističu iz takvog neodgovornog odnosa prema još nezalečenim ranama iz ne tako davne prošlosti.

Ta opasnost je utoliko izraženija ukoliko se imaju u vidu pakleni planovi Milorada Dodika i političkih faktora u RS-u, koji otvoreno rade na razbijanju Bosne i Hercegovine kao države. Opasnosti i rizici koji se naziru iz te kratkovide i pogrešne politike upozoravajuće ukazuju na obavezu Srbije da se na daleko odgovorniji način pozabavi sopstvenom odgovornošću za zločine počinjene tokom ratova devedesetih.

Pored očiglednih političkih imperativa, nijednog trenutka ne treba smetnuti s uma ni čisto moralnu dimenziju odgovornosti za počinjene zločine, kao ni pijetet prema žrtvama i njihovim porodicama. Ma koliko se to, zbog složene političke svakodnevnice, činilo nemogućim i nepovezanim, čist moralni pristup i odnos prema susedima predstavlja jedini osnov dugoročno održive i ispravne politike, ali i jedini garant mira i saradnje na ovim perifernim evropskim prostorima. To je razlog više da svi ljudi dobre volje, ne samo povodom godišnjice, već tokom svih 365 dana u godini, podignu glas i traže pravdu, kako za žrtve genocida u Srebrenici i njihove porodice, tako i za sve one nevino stradale tokom provođenja zločinačkih velikodržavnih projekata tokom poslednje decenije prošlog veka, a koje su kreirale tadašnje državne strukture Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera