Gfrerer: Mahalski život Evropi neobjašnjiv

Gfrerer je prvi put posjetio BiH 1998. godine (Al Jazeera)

Razgovarao: Harun Cero

Miran, staložen i vrlo precizan u izjavama. Tako bi se mogao opisati austrijski slobodni umjetnik   Ed Gfrerer, koji živi i radi u Grazu, a veliki je prijatelj Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Studenti Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu ga doživljavaju kao svog profesora i mentora, na šta je jako ponosan. Gfrerer je stekao popularnost svojom izložbom jaslica, koja je, kaže, ponos njegovog umjetničkog djelovanja i čiji će se uspjeh teško ponoviti.

Ovaj put je u BiH došao da održi izložbu “100 godina, Skoro ništa – Skoro nešto“, uz pokroviteljstvo Grada Sarajeva, Ureda za kulturu austrijskog grada Graza i Udruženja građana Kultura za mir (Klub Zrno Sarajevo).

Njegova izložba je održana Velikoj avliji (Novi Hram u Sarajevu) uz pomoć Jevrejske kulturne zajednice, koja mu je ustupila prostor.

• Vi ste slobodan umjetnik koji je završio arhitekturu na Tehničkom Univerzitetu u Grazu, i jedno vrijeme radio u toj ustanovi. Ipak, odlučili ste da život posvetite umjetnosti, sa fokusom na mogućnost intervencije u prostoru. Možete li nam reći zašto?

Gfrerer: Pa, djelatnost slobodnog umjetnika je jednostavno jedan proces u kojem se konstantno razvijate i imate svu slobodu ovog svijeta u radu. Meni je to vrlo važno, jer ovaj nivo slobode nemate ni u jednom drugom poslu. Ovo polje umjetnosti me je uvijek fasciniralo i, s obzirom da sam završio studij arhitekture, sve se poklopilo.

• Kojim povodom se održava ova izložba? Njena tema?

– Ova izložba, pod nazivom, “100 godina, Skoro ništa – Skoro nešto“ pokazuje kako se odvija dnevni život u Sarajevu i BiH, gosti dolaze u kafić, komšiluk, prolaznici, turisti posjećuju galeriju Novi hram i Muzej Jevreja djeca se igraju, ljudi se odmaraju, neki ljudi spavaju u parku, ulični psi… Bolje rečeno, tipični “mahalski“ život, koji je za građane Austrije i Evrope neobjašnjiv. Moj rad se temelji na uključenosti običnih ljudi u umjetnost.

Puževi iz Zvornika

Zanimljivo je da su za jedan dio Gfrererove izložbe bile potrebne prazne puževe kućice.

Vlasnici kluba Zrno su tri dana tražili mogućnost da mu nabave te puževe.

U zadnji trenutak, firma Studen-prom iz Zvornika, koja proizvodi hranu od puževa, poslala 50 puževa za ovaj dio izložbe koji je inspirisan Srebrenicom, to jest, kućama koje su tokom rata ostale prazne.

• U Sarajevu ste bili prvi put 1998. i nakon toga ste  postali redovan gost ovog grada. Kako?

 – Pa, prvo da kaže da sam tada došao na insisitiranje mog prijatelja Mirka Marića, koji je i tada bio priznat umjetnik u Austriji. On je sa svojim kolegama Sanjinom Jukićem, Miralemom Srkalovićem i Rasemom Šantić radio na humanitarnim projektima u korist tada razorene BiH.

Prihodi od te izložbe, “Štajerska jesen 96“ su upućeni Obali Art Centru u Sarajevu, da bi se djeca u centru Sapna kod Tuzle i izbjegličkom centru u Tuzli, opskrbila dječijom odjećom, školskim materijalom i pomoćnim sredstvima za škole.

Ovi primjerci koji su tada izloženi, poput nekih ratnih fotografija iz Sarajeva, tada su nestali u arhivu, ali su svjetlo dana ponovno ugledali 2013. godine i bit će također prezentirani na ovoj izložbi. Sada, poslije 18 godina, bosanska javnost će biti u mogućnosti da prvi put vidi ove fotografije, snimljene 1996. godine u Sarajevu.

U isto vrijeme, umjetnički kolektiv RHIZOM Graz, čiji je predstavnik moj dobar prijatelj Leo Kreisel-Strausz, traži zgodnu priliku da pomogne kolegama u postradalom Sarajevu i tada koriste organizovane transporte bosanskih umjetnika u Grazu za pomoć Bosni i Hercegovini.

• Još 2000. godine ste održali izložbu pod dosta simboličnim nazivom  “Sarajevo razrušeni grad“, možete li nam reći, kako vas je dojmilo tadašnje Sarajevo i općenito BiH?

– Tada je Sarajevo bilo  potpuno drugačije nego sada. Sarajevo se promijenilo i dosta dijelova grada je modernizirano. Ta izložba je bila održana u skladištima nekadašnje Fabrike duhana Sarajevo, koju je 1956. kupila kompanija Magros, na Marin Dvoru. Sada je to područje, na moju žalost, potpuno blokirano, a po mom mišljenju je ono „izgubilo čar“ koju je tada imalo. Jako mi je žao što građevine, kao Skenderija, propadaju. Razumijem da je ekonomska situacija u BiH jako teška, ali ima i drugih načina da se obnova realizira. Imam osjećaj da ljudi pokušavaju da zaštite Skenderiju, ali da jednostavno ne dozvoljavaju stranim invesitorima da joj priđu.

Bosna i Hercegovina ima posebnu draž, i ja bih rekao da je ona “slijepa tačka“ Evrope. Ona je je njeno ogledalo, koje je tokom rata ogrebano, ali bez kojeg Evropa nije to što jeste. Bio sam u dosta zemalja Evrope, ali nigdje nisam primljen kao ovdje.

• Kada ćemo vas opet vidjeti u BiH?

– Ja uvijek volim doći u ovu zemlju i ovaj grad, ta ljubav će vječno trajati. Čim nađem vremena dolazim opet u Sarajevo, jer naša veza je neraskidiva.

Izvor: Al Jazeera