Gibranov ‘Poslanik’ opet veže Arape i Ameriku
Piše: Hamid Dabashi
Vijest da je Salma Hayek otputovala u Liban, kako bi lansirala njen animirani film Poslanik po knjizi Khalila Gibrana, označila je novu fazu u dugoj historiji prihvatanja ove velike literarne figure za čija se razmišljanja smatra da su povezala arapski svijet sa američkim, a potom i sa cijelom planetom.
Autor globalno poznate knjige Poslanik Khalil Gibran (1883-1931) rođen je u Bsharriju, u regiji planine Liban Otomanskog carstva. No, njegova porodica uskoro je emigrirala u Sjedinjene Američke Države gdje je stvorio umjetničku i književničku karijeru. U početku je pisao na arapskom jeziku, potom i na engleskom, te je stoga stekao veliki renome i stvorio veliku karijeru u svjetovima koji govore ova dva jezika.
Suprotno sa napetom pozadinom i historijatom ratova i konflikta između arapskog svijeta i SAD-a i Izraela, lik Khalila Gibrana je nestajao i ponovo se pokazivao kao jedini znak ljubavi i cijenjenja. U suprotnosti sa pozadinom nasilja i nepovjerenja, on je uvijek bio usamljena zvijezda koja je sijala mističnim svjetlom – nekada jače, a nekada slabije – nad inače suprotnim svjetovnim životom.
Almustafa, izabrani i voljeni, koji je bio zora svog vlastitog dana, čekao je 12 godina u gradu Orphalese za brod koji se trebao vratiti i odnijeti ga nazad na otok njegovog rođenja.
Duhovna Odiseja
Tako počinje književna i duhovna Odiseja arapskog mistika koji je opčarao svijet engleskog govornog jezika (a preko toga i ostakak svijeta) kroz mnoge generacije od 1923. godine kada je objavljena knjiga.
Sastavljen od 26 dijelova prozne poezije, Poslanik je uskoro postao međunarodni bestseler, prihvaćen kroz generacije čitatelja i ljubitelja Gibranovog djela od Sjeverne i Južne Amerike do arapskog i muslimanskog svijeta, te svih ostalih svjetova između i izvan ta dva.
Dok pišem ove riječi, imam pred sobom veličanstveni prevod Poslanika na perzijski jezik koji je uradio legendarni iranski pisac Najaf Daryabandari.
Kako je došlo do toga da ovaj mali komad pjesničkog odraza života, borbe, unutrašnjih promjena i unutrašnjeg mira iznenada osvoji pažnju širokog čitateljstva? To je teško reći.
Možda nakon Omera Hajama, nijedan drugi pjesnik-filozof iz tog dijela svijeta nije uspio osvojiti maštu ljudi izvan svog neposrednog okruženja kao što je to uradio Gibran.
Zašto, kako i zbog čega su možda sve akademske vježbe uzaludnosti: Pjesnički genij romantičnog revolucionara, uzvišena istina teksta zasnovanog na siromaštvu i selidbi jedinog sina samohrane majke iz Libana u Boston, duh tog doba, kombinacija svega toga ili možda nešto sasvim drugo.
Historijski gledano, Poslanik je imao dva ranija velika prijema kod publike: jedno iz 1930-ih, te drugo 1960-ih, možda iz dva različita skupa razloga. Tokom 1930-ih, Gibran je bio dio romantične nostalgije generacije arapskih i muslimanskih imigranata, sa dodatnim elementom orijentalističkog romantizma za nearapske čitatelje, naročito za dvije Amerikanke koje su bile duboko zaljubljene u njega, Josephine Peabody i Mary Elizabeth Haskell, i koje su bile ključne za njegovu promociju.
No, takav prijem se prilično drastično promijenio 1960-ih kada je Gibrana prihvatila nova generacija „New Age“ kontrakulture romantizma u potrazi za alternativnom duhovnošću.
Poslanik u doba novih medija
Da li animirani film Salme Hayek označava novi prijem Gibrana i njegovog Poslanika? U jednom intervjuu, Salma Hayek, čiji je djed Libanac, govori kako je njena fascinacija Gibranom i Poslanikom nastala tokom njenog djetinjstva dok se igrala sa djedom i prvi put vidjela knjigu.
Ona govori kako je shvatila ovu knjigu kao poruku koju joj je ostavio njen djed. Činjenica da je njena produkcija prihvatila formu animacije na ovaj način može biti tako objašnjena.
Da li to znači da će i novih Arapa, stanovnika Sjeverne i Južne Amerike, a preko njih i ostatak svijeta otkriti novo značenje Gibranovog alegoričnog narativa – teksta na koji je vjerovatno utjecao Gibranov interes u Nietzschea i njegovu Zaratustru, kalibriran njegovim kršćanskom posvećenošću Kristu, a opet nesvodljivog ni na jedan od njih posebno? Možda. Ali, ako bude tako, na koji će se to način desiti?
U istom intervjuu, Hayek kaže kako se sada usavršava u novim medijima i ima vlastite profile na Facebooku, Twitteru i Instagramu. Na taj način je u toku i zabavlja je činjenica da su ljudi više zainteresirani u fotografiranje sa njom i u ekspresnu objavu snimaka na njenim profilima na Instagramu i Twitterom u odnosu na to šta je uradila sa Gibranom i njegovim Poslanikom.
Da li će se proširiti izlomljena pažnja nove generacije, koja prati svijet kroz Facebooku, vidi ga kroz Instagram i čita tweetove a ne tekstove, te otkriti nešto novo u knjizi koja je stvorena u momentu romantične revolucije kada se Otomansko carstvo raspadalo, arapski svijet bio u revoltu, a Sjeverna i Južna Amerika bile domaćini novog talasa imigranata? Ipak, u kratkom prikazu Gibranove pjesničke mašte, vrijeme je stalo kao da zauvijek stoji.
U poznatoj teoriji hermeneutike, italijanski filozof Umberto Eco postavlja tri momenta u svakom činu interpretacije: Namjera Autora, Namjera Teksta i Namjera Čitatelja.
Ono što je posebno zanimljivo za naše doba jeste da su sva tri momenta sada digitalizirana u prividnu širinu pažnje od 140 znakova i prvo pravilo „romanse“ Twittera i bizarnu činjenicu da: „Možete poslati direktnu poruku samo onome ko vas već prati.“
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera