Glavašević: Sistem više ne radi za građane, želim izvući društvo iz agonije

Bojan Glavašević, donedavno ugledni član najveće oporbene stranke Socijaldemokratske partije (SDP) – sin vukovarskog heroja, novinara Siniše Glavaševića koji je slao posljednje izvještaje iz Vukovara sve do pada grada, kada je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari – krajem kolovoza iznenada je podnio ostavku na funkciju u Predsjedništvu SDP-a i napustio stranku.

Kao razlog naveo je, između ostaloga, da SDP kakav je postao ne može ponuditi odgovor ni na jedno važno pitanje budućnosti Hrvatske, a da su predsjednik stranke Davor Bernardić i “njegovi glavni pobočnici” pretvorili SDP u antitezu socijaldemokracije, stranku u kojoj se trguje sitnim interesima, ali da mnoge stvari imaju korijene u odlukama Bernardićevih prethodnika.

Ustvrdio je da je ideja SDP-a je ugašena, a njegova povijesna uloga završava u neiscrpnoj borbi za fotelje te da stranka koja je nekada baštinila ideje univerzalnih ljudskih prava i artikulirala stavove brojnih slobodnomislećih pojedinaca, pokleknula ne ispunivši svoju misiju u modernoj Hrvatskoj, iako je naglasio da i sam snosi dio odgovornosti za neuspjeh.

SDP od dolaska Davora Bernardića na mjesto predsjednika stranke razdiru unutarnji sukobi i pokušaji da ga se makne s funkcije. Neki ‘pobunjenici’ su isključeni, a četvorici članova Predsjedništva stranke potvrđena je dvogodišnja suspenzija sa svih stranačkih dužnosti.

Nastanak novog političkog krajolika

• Za SDP  neki kažu da je izdao ljevicu, a za HDZ da je izdao desni centar. Postoji li u Hrvatskoj još uvijek ljevica i desnica, centar, lijevi i desni centar ili je sve izokrenuto, a artikulirana politička scena se osipa?

– U Hrvatskoj, a i u Europi, već nekoliko godina događa se jedna temeljita promjena političkog ekosustava. Između demokršćanskih i socijaldemokratskih stranaka desetljećima se događala jedna osmoza ideja i vrijednosti, tako da one danas zapravo sačinjavaju jedan kontinuitet političkog ‘mainstreama’ u kojemu građani teško vide razlike. Međutim, sam politički sustav više nije dorastao izazovima koje pred njega stavlja globalizacija sa svim svojim posljedicama – od globalnog zatopljenja preko gubitka radnih mjesta u proizvodnji u razvijenim zemljama do migracija izazvanih bijedom, sušama i ratovima. Konačni izgled tog novog političkog krajolika nije još sasvim jasan, odnosno još je u nastanku.

U takvom ozračju Glavašević je napustio stranku i za Al Jazeeru kaže da je njegovo vrijeme u SDP-u završilo, time i njegova odgovornost za tamošnja zbivanja te ne namjerava trošiti vrijeme na to. U svoj fokus, navodi, stavlja građane i njihove probleme, za što su su mu povjerili saborski mandat koji, kako je najavio, neće vratiti stranci jer je izabran preferencijalno.

• Nagađa se da osnivate stranku, dok ste vi rekli da pripremate ozbiljnu političku platformu. Vidite li se možda u istim stranačkim redovima s Dalijom Orešković i sucem Mislavom Kolakušićem koji najavljujun ulazak u politiku, ili možda Markom Vučetićem koji više nije u Mostu ili Mirandom Mrsićem koji je izbačen SDP-a? I bi li to bio nastavak trenda svojevrsne diobe stranaka na manje koje, kako često predviđaju analitičari, imaju sve slabiji potencijal? 

– Pitanje stranke je pitanje forme političkog djelovanja. Mene u ovome trenutku prije svega zanima sadržaj, zanima me promjena same mehanike funkcioniranja hrvatske politike i hrvatskog društva. Vjerujem da politički sustav više ne radi u interesu građana Hrvatske i da su mu potrebne drastične promjene. Hrvatsko je društvo u stanju društvene agonije, u kojemu velika većina građana ne sudjeluje u političkom odlučivanju jer vjeruju da se ništa ne može promijeniti na bolje. Sudjelovanje na izborima, mandat za preoblikovanje političkog sustava kako bismo mogli izvući naše društvo iz stanja društvene agonije – to je ono što želim postići. Pitanje stranke u tome nije nebitno, ali je sekundarno, i u ovome trenutku se njime ne bavim.

Što se tiče analitičara – to su mudri i obrazovani ljudi koji su se, u većini slučajeva nagledali mnogo toga u našoj povijesti. I uspjeha i neuspjeha. Ipak, nemaju ni kristalnu kuglu koja otkriva budućnost, ni proročki dar. Sva njihova iskustva i poglede treba cijeniti i sagledati, ali ne ih doživjeti kao datost. Nikada me nije bilo strah neuspjeha u politici, i mislim da u tome nema sramote. Sramota bi bila provesti još dvije godine u Hrvatskom saboru ne ispunjavajući mandat koji su mi građani dali da se za njih borim svim srcem, i u skladu sa svojom savješću, neovisno o šansama koje mi netko daje. 

• Koju ćete ideološku poziciju sada zauzeti, posebno s obzirom na to da kažete da je, ako ste ispravno preneseni, povijesna epizoda socijaldemokracije završena? Je li slična situacija i u Europi te što je izvor, ali i moguće rješenje krize socijaldemokracije u Hrvatskoj i Europi?

– Rekao sam da je povijesna epizoda Socijaldemokratske partije završena, ne socijaldemokracije. Socijaldemokraciju bih ostavio socijaldemokratima i onima koji se još smatraju socijaldemokratima. Moj izlazak iz SDP-a zapravo simbolizira i moju tranziciju od socijaldemokrata u nešto što je onkraj socijaldemokracije. Mislim da Hrvatskoj ne trebaju etikete, Hrvatskoj treba da se ljudi okupe za nešto, a ne protiv nečega. Ako budemo rješavali sve ono oko čega se možemo složiti, a ima takvih stvari, onda možemo napredovati. Hrvatskoj je potreban ‘reset’. Kad riješimo neke stvari oko kojih smo se mogli složiti, idemo gledati ono oko čega se ne slažemo.

Ono što ja želim danas napraviti u hrvatskoj politici još ne postoji, pa samim time ni nema etiketu. Ja ne bježim od svjetonazora, svi znaju da sam slobodnomisleći čovjek koji želi raditi s ljudima sličnih načela, da su širenje slobode pojedinca, društvena solidarnost i pravednost vrijednosti za koje se borim. Moja pozicija oko, primjerice, Istanbulske konvencije nije se promijenila, ali ono što želim sagraditi u hrvatskoj politici zasad još nema naziva jer još ne postoji.

• Koji je sadržaj tog diskursa, što bi on donio hrvatskim građanima, pogotovo s obzirom da su afere političkih i drugih elita i sukobi pa i unutar samih stranaka, postali svakodnevica na koju građani već odavno uglavnom rezignirano odmahuju rukom?

– Upravo ta apatija, to stanje društvene agonije u kojemu se Hrvatska nalazi, u kojemu najveći broj građana zapravo apstinira od participacije u politici jer ne vjeruje da se nešto može promijeniti, mislim da nijedna politička opcija do sada nije imala kao cilj izravnu promjenu toga, odnosno adresiranje te činjenice kao najvećeg problema. To je, po meni, jedan od glavnih uvjeta da bi se uopće išlo dalje, a da bi bismo to uspjeli, moramo znati koji su uzroci tog problema. Po meni, jedan od glavnih uzroka je što je cijeli politički sustav prestao funkcionirati za građane. On je, na žalost, postao nešto što je prije svega u funkciji političkih elita i u tom smislu nešto što ja želim graditi i nešto što bi moglo adekvatno raditi u interesu građana može biti jedino antisistemsko u smislu da ogroman dio našeg političkog sustava treba razrušiti i onda sagraditi ispočetka. Postoje stvari koje su zdrave, ali na žalost, mnogi njegovi aspekti jednostavno ne funkcioniraju više u službi građana.

Svijest o štetnosti nacionalizma

• Vaš rodni grad je Vukovar, a tamošnje društvo još je opterećeno problemima u suživotu i društvenom i političkom funkcioniranju. Kako pristupiti tom problemu i općenito problemu suradnje vlasti sa srpskom manjinom u Hrvatskoj u cilju lociranja, definiranja i rješavanja tih problema?

– Da kažem to ovako – problemi koje osjećaju građani Rijeke, osjećaju i građani Vukovara, samo u Vukovaru ih osjećaju neusporedivo intenzivnije, neusporedivo snažnije i neusporedivo štetnije za njih. Isto tako je i s problemima koje osjećamo na nacionalnoj razini. Prvi i osnovni korak za Vukovar je odgovorna lokalna vlast, aktivni građani i svijest o tome koliko je nacionalizam štetan, koliko su sami društveni odnosi tamo razrušeni, i nekakvo okupljanje temeljeno na ideji da želimo bolji život za sve. To je nekakav početak. Ja se slažem da je teško pronaći takve ljude, teško je pronaći odgovorne političare. Ovo što pokušavam napraviti na nacionalnoj razini, svakako ću raditi na tome da se u nekom trenutku preslika i na lokalne razine. Ima primjera u Hrvatskoj gdje su se takve stvari događale, vrlo često upravo izborom nezavisnih gradonačelnika i načelnika, potpuno novih ljudi koji se ne uklapaju u političke kalupe starih stranaka, starih elita, je došlo do pomaka na bolje. Tako da vjerujem da će to biti i za Vukovar. To je prije svega odgovornost onih ljudi koji tamo žive i, naravno, djelomično i nas koji imamo s Vukovarom jednu posebnu vezu, kao što je imam ja. 

Druga stvar koja je tu bitna je što mislim da bilo kakav zdrav razvoj Hrvatske mora počivati na nečemu što se naziva znanstveni pogled na svijet, nešto što bismo mogli također okarakterizirati kao nekakve ljudske vrijednosti, koje su se možda ranije nazivale svjetonazorskim pitanjima, i mnoge od njih su nešto što se u Hrvatskoj svrstava ili na desnicu ili na ljevicu, ovisno koja je konkretno stvar u pitanju, ali ako odete bilo gdje izvan Hrvatske vidjet ćete da su to jednostavno temelji demokracije. Dakle, postoje stvari za koje smatram da ne bi trebale pripadati nekakvoj svjetonazorskoj borbi, nego bi trebale biti abeceda demokracije, abeceda suvremene države. I postoje stvari koje se odnose na rušenje aktualne političke infrastrukture i ponovno njeno građenje. Ja ne volim etikete zato što ako kažem da sam, na primjer, liberal, netko će odmah pomisliti da smatram da treba biti ‘flat rate’ oporezivanje građana, ako kažem da sam socijaldemokrat, netko će odmah misliti da a priori zauzimam poziciju o progresivnom oporezivanju, ako kažem da sam demokršćanin to je opet nešto treće.

Dakle, kažem da nema naziva zato što je moj pogled na stvari sistemski, nije partikularan i ne proizlazi iz nekakve postojeće vrijednosne ili idološke perspektive. Kada bih morao, na primjer, sebe svrstati u nekakvu europsku obitelj, nalazim se u sličnom problemu kao Emmanuel Macron – dakle, nije EPP, nije S&D, nije ALDE, definitivno nisu ove ultrakonzervativne grupacije. Hoću reći, postoje stvari za koje jednostavno smatram da se ne uklapaju u ovaj politički ekosustav koji je trenutno zapravo na zalasku, nego da pripadaju nekakvom budućem, novom političkom ekosustavu koji želim graditi.  

• Znači to je ono što mislite kada kažete ‘onkraj socijaldemokracije’?

– Tako je. Pri čemu treba biti svjestan da tu kod mene postoji kontinuitet – ja i dalje stojim iza stvari iza kojih sam stajao i u prošlosti, recimo ne bih mijenjao način na koji sam glasao o Istanbulskoj konvenciji ili nekakve stvari koje su karakterizirale moje stavove ranije. Samo sam postao svjestan ograničenja koja je socijaldemokracija imala, nekakvih tereta i u onome što želim izgraditi mislim da za dobrobit Hrvatske taj novi politički koncept mora biti slobodan od takvih stvari.

• Hoće li dozvoliti stare političke elite takvim novim snagama da se izdignu i hoće li ih građani moći prepoznati kao opciju ili alternativu?

– Mislim da je to pitanje koje će odgovoriti samo na sebe s vremenom. Mislim da političke elite mogu jedino strahovati od toga jer propast postojećih političkih elita možete gledati po cijeloj Europi, samo što se ona manifestira na različite načine. Uglavnom, taj strah koji građani osjećaju, tu nekakvu neadekvatnost političkih opcija da se odgovorno uhvate u koštac s problemima s kojima građani žive, najprije se osjeća među onim građanima koji su prirodno više u strahu od migranata, za vlastitu sigurnost, za vlastite poslove itd. I onda se to manifestira kao jedan populizam, a zapravo demagogija. Ta smrt aktualnog političkog sustava je vidljiva prije svega tu, a onda svi mi koji želimo društvo temeljeno između ostaloga i na socijalnoj pravednosti, jednakosti šansi i ideji dobrog života, moramo se tome prilagoditi i pristupiti građanima na jedan drugačiji način nego do sada. I to još uvijek nema etiketu.

Izvor: Al Jazeera