Glembajevi danas – predstava koja počinje iz smrti

Sviben početak radnje postavlja iz trećeg čina, kada je Ignjat Glembaj već mrtav (Arhiva Dubrova?kih ljetnjih igara)

Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže izvedeni su kao velika ovogodišnja produkcija Dubrovačkih ljetnih igara u režiji Zlatka Svibena. To, jedno od najpoznatijih Krležinih djela,  Sviben je postavio u Modernoj galeriji u Dubrovniku.

Sviben početak radnje postavlja iz trećeg čina, kada je Ignjat Glembaj već mrtav. Tako publiku dočekuju Ignjat Glembaj i barunica Kasteli koji su već sa druge strane.

Reditelj je priču postavio klasično – uz veliko poštovanje prema piscu, bez insistiranja na aktualizaciji, a opet ti su Glembajevi itekako aktuelni – kako iz okvira novobogataškog miljea i sticanja ogromnog kapitala po sumnjivim okolnostima, tako i zbog toga što se Krleža bavio temom smrti, a ta se tema, uvek tiče svih nas, u kojim god hoćete sistemima, naravno i onda kada pokušavamo da je ne vidimo.

Razgovor sa rediteljem Zlatkom Svibenom i Predragom Ejdusom, koji elegantno i sa lakoćom donosi lik Ignjata Glembaja, govore koliko je Krleža danas živ, prisutan, koliko nas se tiče i kako su se on i Dubrovnik ovog leta iznova sreli.

  • Ukoliko govorimo o Krležinom opusu – smrt je veoma važna tema. Vi ste postavili komad sa inverzijom – on počinje iz smrti, iz poslednjeg čina.  Kako ste se vi, kao reditelj i vrsan poznavalac Krležinog opusa, odnosili prema toj temi?

Sviben: To je sigurno tema koja Krležu opsjeda, zato smo počeli od trećeg čina – gdje on govori da ljudi idu sami sebi na sprovod. On je imao opsesiju smrti. To mu se i u životu dogodilo. Belu su vodili u bolnicu, on njoj kaže: “Adio, Bela”, ona njemu: “ Adio, Krleža”.

On piše : ”Zašto joj nisam rekao doviđenja? Znao sam da je više neću vidjeti.” Onda joj je pisao ljubavna pisma, sa 80 i nešto godina i onda jednog jutra su došle ptice i Krleža kaže da mu je hor ptica doletio na prozor i da je znao da je Bela otišla. A pticama završavaju Glembajevi. To je nešto njegovo, njegova tema – smrt, odlazak.

  • Uveli ste hor u ovu inscenaciju, hor je gotovo jedan od junaka. Najpre, on nas vodi kroz unutrašnji svet Leonea Glembaja. Zašto?

Sviben: Tako je. Sjećanje, promišljanja, hor može iskomentirati što on misli. Dakle mi jedno mislimo, a drugo govorimo. Na kraju sam dodao ono što nije u drami, ali je u prozi o Glembajevima – da je Leone završio u ludnici i nakon 12 godina se oženio sa Angelikom. Imali su sina Leonea. Tako je Krleža napisao.

  • Kako ste se odnosili prema socijalnom kontekstu komada?

Sviben: Nisam se htio puno baviti tim socijalnim kontekstom, ali je on veoma prisutan. Krleža je imao 1928. to osječko predavanje kada je odlučio da će u pisanju ići na nordijsku školu – na Ibzena i Strinberga. Glembajevi su odmah postigli uspjeh, praizvedba je bila u Zagrebu, zatim u Beogradu, u obje predstave je igrala Bela Krleža.

U Beogradu je Gavela režirao, Raša Plaović je rekao da je to bio hit, oni su to u socijalni okvir postavili kontra kapitalizma. Kasnije je Darko Gašparević napisao da se Glembajevi ne moraju čitati samo ibzenovski. Poslije se Krleža vratio temi mita, njegovim temama iz mladosti. Njegov Michelangelo i Kolombo su, da tako kažem, izmišljotine. Fantazmi. Kroz taj ključ bi se mogli čitati i Glembajevi. Meni se to dopalo. Onda kada vidite da je u to vrijeme Krležu zanimao Nietzsche, Freud, Otto Weininger koji je u to vrijeme napisao Spol i karakter. On je napisao da su žene po modelu bludnice ili majke, to vam je opet – Castelli je bludnica, Beatrice je majka. On ženu doživljava, prije svega, kao iskušenje. Ignjat, kako ga je izgradio Predrag Ejdus, je moćan, elegantan, melanholičan.

  • Nije prvi put da igrate Ignjata Glembaja, igrali ste ga u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu u režiji Egona Savina, pre više od decenije. Svet Glembajevih glumačkim iskustvom poznajete iznutra. Kako ga danas osećate?

Ejdus: Za moju generaciju, a živjeli smo u jednom komunističkom sistemu, ovo je bila priča o davnim vremenima za koje smo znali da su postojala, ali nam je to bilo daleko. Danas poslije raspada zemlje, raspada socijalizma, ono što se dogodilo na cjelokupnom balkanskom prostoru jeste brutalna prvobitna akumulacija kapitala. Smatram da je raspad komunizma, raspad Jugoslavije, upravo došao zbog opće pljačke koju su smislile razne službe, razni ekskomunistički lideri koji su hitro prešli u nacionalističke lidere.

Danas imamo situaciju, na prostoru Balkana, a toga ima i u Rusiji i drugim ekskomunističkim zemljama – razni pobočni igrači iz službi su ušli u igru prvobitne akumulacije kapitala i na najbrutalniji način došli do kapitala. Naravno, neki su vješti, a neki manje vješti. Gledali ste propast jedne imperije koja se zove Agrokor i sličan slijed stvari – ko je on bio, kakvom munjevitom brzinom je došao do novca… ali se preigrao. Kao što se mnogi preigraju. Pohlepa je opće mjesto, ne samo ovdje, nego u svijetu. Zato su Glembajevi tako aktuelni danas.

  • Opet vaš je Ignjat muškarac i otac, istina u tim mutnim glembajevskim vodama. Kako ste ga gradili?

Ejdus: Da vam kažem, ne znači ako je neko tajkun da nije otac, možda i pametan čovek… Njegova privatna figura i njegov privatni emocinalni sklop su nešto drugo. Opet Leone govori o tome kako su njegov otac i njegovi djedovi na jedan gangsterski način dolazili do novca, naravno, tu ima određenog prokletstva. O tome Krleža govori i mislim da je Sviben dao akcenat tim duhovima koje prate Leonea.

Ignjat jeste surovi kapitalista, egzekutor, ali privatno on je volio. Samo je nesreća što se zaljubio u jednu parexcellance prostituku, ali je to bila prva velika ljubav u njegovom životu. On o njoj govori sa ogromnim pijetetom. To je kontra na kojoj smo insistirali. U tom smislu nas ova predstava poziva da se preispitamo.

  • Šta Vam je  proces stvaranja ove inscenacije ‘Gospode Glembajevih’ doneo?

Ejdus: Ovo je drugačije čitanje zato što paralelno sa pričom koju vodi Krleža, reditelj se pozabavio u muzičkom i u koreografskom smislu sjećanjima, duhovima prošlosti, sam Ignjat Glembaj na početku je duh, dolazi iz smrti. More likova koji su tragično nestali iz života su tretirani kroz te interludije. Ovaj komad počinje u smrti i vraća se u smrt. U tom smislu je ova predstava drugačija.

Izvor: Al Jazeera