Glogov kolac za povampirene zločince

Po Mostaru, Čapljini, Širokom Brijegu... mnogo je tabli na kojim se šepure imena ustaških zlikovaca, piše autor (Arhiva)

Piše: Vlastimir Mijović

Kratkovidost i bahatost su, u stvari, jedno te isto. Udruženi, došli su mnogima glave, posebice onima koji su svijet pokušavali da skroje po svojoj krivoj mjeri, misleći da će to vječno da potraje. Stvarali su svoje države, vladali despotski, pod noge bacali i moral i pamet, za glavu skraćivali milione ljudi i baškarili se u plodovima svoje moći. Po njima je nazivano sve čemu se moglo dati “slavno” ime, misleći da će time ovjekovječiti i sebe i svoje (zlo)djelo.

Oh, kako gorko su se varali svi objesnici svijeta! Vrijeme je ipak bistrilo mutne vode i u baruštine sklanjalo čak i ono što je prethodno u zlato kovano. Hitler, Mussolini i njihovi saveznici i sluge u gotovo svakoj tadašnjoj evropskoj državi prije sedam stoljeća su bili zemaljski bogovi, da bi nakon samo nekoliko godina bili srozani u blato.

Dojučerašnji heroji postadoše teški gubitnici, nestade i njih i njihovih ulica, trgova, škola, gradova – nestade i njihovih tvorevina, koje su u određenom periodu izgledale kao konačno i nedodirljivo uspostavljeni novi, vječiti red i poredak.

Istorija, međutim, ima ružan običaj da se ponavlja. Poražena je u pomenutom vremenu, na primjer, ustaška i četnička bratija, koja je u crno zavila pola Balkana, nestalo je njihovih država i zastava, skinute su table sa ustanova i ulica nazvanih po tim “proslavljenim” imenima. No, u najsigurnijim skrovištima, u ljudskim glavama, oni su nastavili da žive, čekajući priliku da se povampire.

Amnestija na mala vrata

Tako se jedan nečasni odsječak povijesti nedavno vratio i u naše živote, pred naše oči. Eno, po Mostaru, Čapljini, Širokom Brijegu i drugim herceg-bosanskim čaršijama tabli na kojim se šepure imena ustaških zlikovaca. U Banjaluci, Prijedoru, Foči, Bijeljini i drugdje po entitetu sa srpskim nacionalnim prefiksom nekadašnjoj koljačkoj bagri vraćene su počasti rezervisane za velikane.

Pošten svijet, koji išta zna o Bosni i Hercegovini, između ostalog nas prezire jer smo među rijetkim zemljama i narodima, ako ne i jedini, koji danas slave nekadašnje stjegonoše fašizma, nacizma i dotad nezapamćeno masovnih i surovih zločina. Pomalo su i zbunjeni da tako nešto dopušta vlast države koja se deklariše kao demokratska i antifašistička.

Mada o sebi znamo puno više od njih, zbunjeni smo i mi. Evo dvije decenije ne uspijevamo da se riješimo naplavina onoga što smo mislili da će biti samo kratkoročna posljedica ratnog, nacionalnog, vjerskog i ideološkog ludila. Desetine puta pokušavalo se, kroz institucije vlasti, zabiti kolac u vampire zločinačke prošlosti i ukloniti sa javnih mjesta njihova imena, opet ispisana u zlatotisku. U vrijeme kad se osuđuju čak i masovni zločini stari više od jednog stoljeća, mi smo valjda jedina evropska država u kojoj su, voljom i silom vlasti, na mala vrata amnestirani protagonisti ljudožderskih režima iz Drugog svjetskog rata.

Naslage povampirene prošlosti

Upornost većine koja ne pati od sentimentalnosti prema svojim nekadašnjim nacionalnim “perjanicama” jednom, ipak, urađa rezultatom. Samo je pitanje ustrajnosti kad će se to dogoditi. Možda to, u našem slučaju, bude baš sada, nakon što je ove sedmice najviši zakonodavni organ u državi Bosni i Hercegovini izglasao prijedlog Inicijative koja gradonačelniku Ljubi Bešliću i lokalnim organima vlasti u Mostaru nalaže da trajno ukinu imena ulica koje nose nazive osvjedočenih ustaških zločinaca. U mrak treba da budu vraćeni Mile Budak, Jure Francetić, Ante Vokić i Mladen Lorković.

Po neminovnoj logici, isto bi trebalo da se uradi i u drugim opštinama u kojim vlada Hrvatska demokratska zajednica, u kojim su pomenute osobe službeno verifikovane kao nacionalni velikani. Plašim se, međutim, da ćemo, i pored upute Parlamenta, još dijeliti zrak sa uličnim tablama na koje su utisnuta pomenuta imena. Bosna i Hercegovina je poznata i po tome što se u njoj ne poštuje zakon, što mnoge odluke završavaju o mačkovom repu, čak i odluke Ustavnog i Vrhovnog suda, a kamoli Parlamenta. Još će puno vode da proteče ovdašnjim rijekama da bi se sprale te naslage povampirene, neslavne prošlosti.

Zaslugama za donošenje rečenog parlamentarnog naloga ovih dana se razmeće Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, čiji poslanik Denis Bećirović je godinama gurao tu inicijativu. Tačno je da je ovo bilo finale upravo njihove duge bitke za čišćenje povijesnog smeća. No, kako to uopšte cijeniti i uzimati za ozbiljno kad je upravo Bećirevićeva stranka nedavno (2010. godine) ustaški pokret uzdigla u veće visine no što je to postignuto nadijevanjem svih onih sramnih imena ulicama većine gradova u zapadnoj Hercegovini.

Politički poeni i poenčići

Tada je, podsjećam, SDP BiH u federalnu i državnu vlast uveo Hrvatsku stranku prava, crnokošuljašku stranku, koja je u svojim političkim stožerima zidove kitila slikama prvaka ustaške ideologije i zločinačke, Hitleru odane Nezavisne države Hrvatske: Ante Pavelića! Što li Bećirević prvo nije išamarao i popljuvao svoje stranačke kolege i vođe, pa se onda obrušio po HDZ-ovom Bešliću i drugim opštinskim “bogovima” koji su u naše živote vratili NDH i njen režim?

No, to je Bosna, to je Hercegovina. Ovdje se u politici igra ping-pong, ovdje se ne razmišlja o vrijednostima i istorijskim činjenicama, nego o primitivnom sakupljanju poena i poenčića, od čega se javnost gadi, ali malo šta može da uradi. Šta li će tek biti kad Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine u nekom času “odlučno” zatraži da se s naših ulica istjeraju i “velikani” tipa Draže Mihailovića i četničkog pokreta?

Do tada će, naravno, slast vlasti sa srpskim strankama koje su kunu u te zločinačke likove složno dijeliti svi oni koji dugo, ali krajnje mlako, reklo bi se “reda radi”, apeluju da se stane ukraj renesansi fašističkih i sličnih pokreta u Bosni i Hercegovini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera