Godine koje je pojela ekonomska kriza
Piše: Mladen Obrenović
Godinu koja odlazi mnogi bi građani tri države u regiji – Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije vrlo rado zaboravili, jer im nije donijela posao koji već dugo čekaju ili im nije donijela povišicu, ako su imali sreću da rade i primaju plaću, a ni mirovine nisu pomogle da se prestane živjeti “od prvog do prvog”. I dalje su svjesni da kriza ne prolazi, kao i da će ih i u idućoj godini pratiti.
Političari znaju tu surovu istinu, suočeni su i oni s brojnim negativnim ekonomskim pokazateljima, ali drugačije s njom žive – konstatiraju stanje i pričaju kako će biti bolje. Svjesni su stagnacije ili pada BDP-a, sve većeg deficita, kao i rasta nezaposlenih, ali obećavaju investicije i govore o boljem standardu.
Ekonomski stručnjaci na sve gledaju razborito, analiziraju stanje i daju realne prognoze onoga što očekuje građane, poduzetnike, gospodarstvenike, ali i ekonomiju u cjelini.
“Ne treba biti neki veliki ekonomski analitičar kako bi se nedvojbeno reklo kako u cjelini 2014. godina neće ostati u dobroj uspomeni”, konstatira Predrag Bejaković, znanstveni savjetnik na zagrebačkom Institutu za javne financije.
“Srpsko tržište je u recesiji bez ikakve dileme. Srbija je, dakle, ne samo u recesiji nego i dubokoj ekonomskoj i društvenoj krizi. Ovo jeste bila godina u kojoj su održani izbori, ali je bila i godina koja je bila promašena što se tiče nekih reformskih zahvata”, ukazuje Saša Đogović, suradnik Instituta za tržišna istraživanja u Beogradu.
Za EU je ekonomija prioritetZanimljivo je i kako je EU kao prioritet na europskom putu Bosne i Hercegovine postavila ekonomski aspekt budućnosti države s naglaskom na radna mjesta, što Sabina Silajdžić smatra dovoljno jasnim signalom.
“Neovisno o tome, među političkim strankama u Bosni i Hercegovini gotovo i ne postoje nesuglasja niti nekonzistentnosti u pogledu reformskih politika i prioritetnih ekonomskih mjera za poticanje ekonomskog rasta. Ako postoji faktor političke volje za njihovo provođenje, teško je sagledati razlog zbog kojeg bi se odložila implementacija. To je, zapravo, pitanje predstojećih političkih prioriteta, a ne pitanje mirenja ili usaglašavanja različitih ekonomsko-ideoloških stajališta, jer takvih ni nema”, konstatira.
Situacija u Bosni i Hercegovini tek nije sjajna, jer je prosječna plaća i dalje na razini 415 eura, mirovine su značajno niže, a potrošačka košarica sve skuplja. Stvarnost je još sumornija.
Priznaje to i Sabina Silajdžić, profesorica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. “Istinske poznavaoce ekonomije, ovi nepovoljni ekonomski trendovi, kao i trenutna ekonomska situacija uopće ne iznenađuju”, kaže.
Kriza koja traje
No, kriza koja pogađa tri države i građane u njima nije od jučer. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, Silajdžić vraća priču u 1998., s posebnim osvrtom na stanje nakon 2010. godine, kad presušuju prilivi financijske pomoći za poslijeratnu rekonstrukciju te “država ulazi u razdoblje otplate javnog duga u uslovima marginalnog rasta realnog ekonomskog sektora i neizgrađenih proizvodnih kapaciteta”.
U tom smislu upozorava na ulogu međunarodnih financijskih institucija u određivanju trgovinske politike te provedbe privatizacije i rehabilitacije financijskog sektora u postdejtonskom razdoblju. “Odgovornost je, suštinski, na našoj strani, jer neznanje ne smije i ne može biti opravdanje”, kaže Silajdžić.
Aktualna teška situacija, prema njoj, posljedica je nekoliko ekonomskih zakonitosti, a prije svega: režima valutnog odbora, pri čemu se onemogućava korištenje instrumenata monetarne politike u funkciji razvoja javnih financija. Potom navodi i trgovinsku politiku, odnosno pasivnu i potpunu liberalizaciju trgovine koja nije u funkciji jačanja i izgradnje industrijske baze.
“Te ekonomske zakonitosti vezane su i uz politiku privatizacije, jer je masovna i rapidna privatizacija provedena u uslovima neizgrađene slobodnotržišne infrastrukture, odsustva znanja, kapitala i resursa neophodnih za adekvatno restrukturiranje preduzeća te uz primjenu metoda vaučer privatizacije. Također je vezana i uz politiku (rehabilitacije) finansijskog sektora, pri čemu je u njegovoj privatizaciji dominantno strano vlasništvo bez prisustva alternativnih izvora finansiranja za razvoj privatnog sektora”, nabraja Silajdžić.
Bez oporavka hrvatske ekonomije
Za aktualnu, nimalo ružičastu situaciju u hrvatskom gospodarstvu na izmaku 2014. godine, Bejaković vidi dva ključna faktora – gospodarski oporavak te izostanak intenzivnih reformi, što je uvjetovalo nastavak negativnih gospodarskih kretanja. Navodi i nekoliko razloga zbog kojih je Hrvatska i dalje u krizi.
“Najznačajniji su razlozi: pretjerana normiranost hrvatskog gospodarstva, velika politizacija hrvatskog gospodarstva i društva, što se očituje u prevelikom utjecaju političkih odluka na gospodarstvo te pravna nesigurnost uvjetovana čestim promjenama regulative, nejasnom podjelom nadležnosti i odgovornosti pojedinih razina ili tijela državne vlasti. I dalje je raširena i duboka korupcija te nespremnost ili nevoljnost većeg dijela političke elite, ali i stanovništva, na nužne reformske mjere”, ukazuje Bejaković.
Strah od MMF-a“Ako ne dođe do rezanja javne potrošnje i smanjenja deficita, može se s velikom vjerojatnošću očekivati daljnje smanjenje kreditnog rejtinga, čime bi hrvatske obveznice postale još lošije i ne bi se mogli tako lako zadužiti”, upozorava Predrag Bejaković.
Ako se to dogodi, nastavlja, bit će neizbježan MMF, nakon čega slijede rezovi.
“U slučaju daljnjeg pada kreditnog rejtinga može se očekivati pad vrijednosti domaćih dionica, daljnji pad cijena nekretnina, pojačano smanjenje kreditne aktivnosti banaka i snižavanje plaća i/ili veća otpuštanja u privatnom sektoru”, navodi.
Kao veliki problem hrvatskog društva izdvaja nezaposlenost, za koju strahuje da će i dalje rasti, te konstatira kako bi “zadržavanje ili pogoršanje nelikvidnosti tvrtki moglo dovesti do propasti mnogih, pogotovo onih manjih i srednjih gospodarskih jedinica”.
“Uslijed nepovoljnih uvjeta i neizvjesnosti može se očekivati pad potrošnje, a slijedom navedenog smanjit će se državni prihodi od PDV-a, doprinosa, poreza na dobit i dohodak. Nužno je u takvim trenucima agresivnim mjerama povećati fiskalnu disciplinu i naplatu potraživanja (posebno državnih) nenaplaćenih poreza i doprinosa”, predlaže.
Dogovorene investicije kao spas
Dok će u Hrvatskoj građanima početkom godine minimalno povećati primanja, zbog porezne reforme, dio zaposlenih i umirovljenika u Srbiji već je suočen s nižim iznosom na svojim računima i u takvom, neveselom raspoloženju ispraća godinu.
“Imajući u vidu pad agregatne tražnje preko smanjenja dela penzija i plata, ali i kroz rešavanje sudbine preduzeća u restrukturiranju, što se mora završiti do kraja naredne godine, doći će do određenog blagog rasta nezaposlenosti i time dodatno smanjivati tu tražnju, u 2015. godini imaćemo pad BDP-a od bar jedan odsto. Da li će on biti izraženiji, zavisi od dinamike poljoprivredne proizvodnje, a na nebu je da odluči kakvi će prinosi biti”, govori Đogović.
Ipak, zbog najavljene realizacije brojnih investicija, kao što su pojedine dionice cesta i autocesta, željezničkih pruga i infrastrukture, projekta “Beograd na vodi”, obnovu elektroenergetskih kapaciteta na poplavama ugroženim područjima vidi dobru priliku za srpski graditeljski sektor.
“Budući da je u proceduru ušao zakon o planiranju izgradnje, koji bi trebao da pojednostavi i ubrza proces izdavanja dozvola, skrati šumu papirologije i nevidljivih kabinetskih ruku, a samim tim i nevidljive troškove poslovanja kroz mito i korupciju, to bi trebalo da podstakne određene investicije koje su duže vremena kočene. I zato na srpskom tržištu možemo očekivati rast vrednosti izvedenih građevinskih radova, pa će to biti jedna od retkih pozitivnih tačaka sledeće godine”, predviđa Đogović.
‘Crna rupa beskonačnosti’“Kad neko pita da li je Srbija dodirnula dno – ne, dna nema. Plivamo i sami hranimo crnu rupu beskonačnosti. Sad je samo pitanje da li ćemo napokon da dijetama smanjujemo tu rupu i postepeno počnemo da izlazimo iz nje, ili ćemo u potpunosti da potonemo”, slikovito primjećuje Saša Đogović.
Prema njemu, “ekonomija Srbije je u takvom stanju da ništa ne može da zaustavi reforme, jer bi u suprotnom ušli u poslednji krug grčkog pakla nakon čega dolaze MMF, Svetska banka ili drugi kreditori”.
“Zato Srbija iz nužde, ne iz neke dobre volje, ulazi u reformske zahvate, jer je pred nama godina uključenog alarma”, zaključuje Đogović.
Vjeruje u smanjenje deficita, ali i strahuje od pada BDP-a, negativne dinamike izvoza, niže kupovne moći i, već spomenute, veće nezaposlenosti. Ipak, nada se da 2015. može biti godina prekretnica, ako se najavljeni reformski zahvati i provedu.
Ograničiti državu u ekonomiji
Izborna godina u Srbiji je prošla, baš kao i u Bosni i Hercegovini, no Hrvatsku tek očekuje, pa građani opravdano strahuju da će politika ponovno zanemariti gospodarstvo, a oni slušati samo prazna obećanja.
“Za snažniji gospodarski rast u idućim godinama, uz strukturne reforme, nužno je ograničiti uključenost države u gospodarstvu kroz značajnije smanjenje tekućih rashoda. Stoga treba s velikom skepsom gledati na moguće velike uspjehe državnih investicijskih programa i državnih poticaja”, upozorava Bejaković.
“Istina, slanje jasnih signala, poput najava rezanja javne potrošnje, privatizacije velikih javnih tvrtki kojima se odlijevaju značajna sredstva u obliku dotacija, reviziju socijalnih prava itd., pomoglo bi s aspekta državnih financija u razmjerno brzom zaustavljanju lošeg trenda. Strukturne reforme koje bi olakšale poslovanje već bi u razmjerno kratkom srednjem roku mogle polučiti pozitivne rezultate, ali vjerojatno ne odmah na početku u prvoj godini promjena”, dodaje.
Kako pomoći Bosni i Hercegovini?
Iz države u kojoj se čini da je građanima najteže, jer su procjene realne stope gospodarskog rasta za iduću godinu niže od jedan posto, a proračunski deficit nužno treba smanjiti, ipak stiže najviše optimizma. Stoga se, prema mišljenju Sabina Silajdžić, treba učiniti nekoliko koraka.
To su, napominje, uštede na razini entiteta kroz restrukturiranje javnih rashoda i povećanje udjela kapitalne potrošnje, ali i reforma administrativnih struktura te smanjivanje dupliranja barem dijela nadležnosti na raznim razinama vlasti, redefiniranje porezne politike s ciljem smanjenja fiskalnih i parafiskalnih opterećenja, smanjenje poreznog opterećenja plaća, ali i stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora na području te zemlje.
“Ako se ne pribjegne aktivnoj integrativnoj industrijskoj politici, ne možemo očekivati značajnije promjene u pogledu zapošljavanja i dinamike tržišta rada, kao ni u pogledu otvaranja pretpostavki sa ostvarivanje većih stopa ekonomskog rasta”, smatra, uz napomenu kako je i nužno graditi i jačati proizvodne kapacitete, odnosno reindustrijalizirati bh. ekonomiju.
“Sve zemlje, uključujući i visokorazvijene industrijalizirane zemlje, pribjegavaju primjeni aktivnih industrijskih politika koje imaju za cilj da jačaju konkurentnost njihovih ekonomija i stvaraju uvjete izgradnje konkurentnih sposobnosti istih, kako bi bile u funkciji rasta i zapošljavanja. Nažalost, to nije slučaj u Bosni i Hercegovini”, zaključuje Silajdžić.
Izvor: Al Jazeera