Goebbels pred Haškim sudom

Jedan od posljednjih javnih istupa Radovana Karadžića podsjetio nas je na poznati tekst zloglasnoga Josepha Goebbelsa iz 1928. godine (EPA)

Piše: Davor Gjenero

„Mi smo anti-parlamentarna stranka koja iz snažnih razloga odbacuje Weimarski ustav i republikanske institucije. Suprotstavljamo se lažnoj demokraciji koja jednako tretira inteligentnoga i budalu, radinoga i ljenčinu. U današnjem sustavu političke većine i organizirane neodgovornosti mi vidimo razlog stalnog rasta bijede. Dakle, zašto onda želimo biti u Reichstagu? U Reichstag ulazimo kako bismo se oboružali oružjem demokracije. Ako je demokracija dovoljno glupa da nam daje besplatne željezničke karte i plaće, to je njen problem. Nas to ne brine. Svako izazivanje revolucije za nas je poželjno…“

Neodrživ sustav

Jedan od posljednjih javnih istupa Radovana Karadžića podsjetio nas je na ovaj poznati tekst zloglasnoga Josepha Goebbelsa iz 1928. godine, kojime on objašnjava filozofiju zloupotrebe institucija liberalne demokracije za provođenje zločinačkog projekta.

Budući da je Goebbels bio inspirativan mnogima, koji su zločinačke političke projekte nastojali ostvariti iskorištavajući slabost liberalno-demokratskog sustava, jer vrlo često suviše kasno aktivira načelo da „nema tolerancije za one koji zagovaraju netoleranciju“, možda je upravo on nadahnuo i Karadžića, a možda je njegova igra pred Međunarodnim ad hoc sudištem za ratne zločine na području bivše Jugoslavije utjecaj epskog „barbarogenija“.

Haški je tribunal osnovan kako bi osigurao da se sve strane, koje su bile uključene u rat nakon raspada Jugoslavije, suoče s prošlošću i da se domaće javnosti u svim državama obavijeste o zločinima koji su u njihovo ime činjeni. Tribunal je, kao institucija pod okriljem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, trebao osigurati pretpostavke za poslijeratno pomirenje te iz društvenoga i političkog života ovih zemalja potiskivanje protudemokratskih ideologija koje su dovele do rata i u njemu se razmahale.

Jedan od posljednjih javnih istupa Radovana Karadžića podsjetio nas je na poznati tekst zloglasnoga Josepha Goebbelsa iz 1928. godine, kojime on objašnjava filozofiju zloupotrebe institucija liberalne demokracije za provođenje zločinačkog projekta.

Umjesto da sudi, prije svega, onima koji su izazvali ratni sukob, Sudište je u početku „gubilo vrijeme“ na ratne zločince minornog značenja. Politički kreatori rata izbjegli su presudu Sudišta, a Slobodan Milošević vješto je otezao, blokirao i ismijavao Sudište kao  instituciju međunarodnoga kaznenog prva, pa nakraju umro prije izricanja presude. Najdalje je u ponižavanju Sudišta otišao Vojislav Šešelj, a ono još uvijek ne zna što bi s njim uradilo.

Iz slučaja Milošević sudska je uprava morala shvatiti da je neodrživ sustav u kome se optuženi brani sam, bez odvjetnika,. Karadžićeva pozicija u procesu do neke je mjere slična Miloševićevoj.

‘Vozna karta’

Ušavši u pritvor u Scheveningenu, i Milošević i Karadžić bili su svjesni da su vrata, koja se za njima zatvaraju, vrata doživotne zatvorske kazne. U situaciji, u kojoj se nema što izgubiti, racionalno je postupiti onako kako je postupio Karadžić i tvrditi: „Cijenio sam upozorenja Vijeća da ne branim srpski narod, nego da branim sebe, jer srpski narod nije optužen. Ali srpski je narod optužen.“ Posao Haaškoga sudišta, jedna od njegovih glavnih misija, bila je individualizacija zločina i odgovornosti za zločine, jer se samo individualizacijom zločina može prevladati koncept „kolektivne krivnje“, ali i trajnoga „kolektivnog neprijateljstva“.

Karadžić, koji se brani sam, nema što izgubiti time što se koristi „voznom kartom“, koju mu ju je demokratski sustav međunarodnoga prava dao besplatno, pa završnu riječ iskorištava, ne za iznošenje olakotnih okolnosti, koje bi mu, možda, smanjile kaznu za zločine, što ih je osmislio, naredio i kontrolirao, nego kao političku tribinu, upravo kao što je Goebbels „naivnim“ demokratima najavio kako njegovu stranku „naoružavaju“ dajući parlamentarni komoditet agitatorima Nacional-socijalističke njemačke radničke partije.

Haški je tribunal osnovan kako bi osigurao da se sve strane, koje su bile uključene u rat nakon raspada Jugoslavije, suoče s prošlošću i da se domaće javnosti u svim državama obavijeste o zločinima koji su u njihovo ime činjeni.

Možete li zamisliti da bi netko od Hitlerovih glavešina pred Nürnberškim sudištem govorio o tome da se, sudeći njemu, sudi cijelom njemačkom narodu. Nešto takvo nije palo na pamet niti Eichmannu pred sudom u Izraelu, kamo ga je Mosad doveo nakon što ga je 1960. otkrio u Argentini.  Obrana nacističkih zločinaca bila je zasnovana na tome da su oni „samo obavljali svoju dužnost“, da je sve što su činili bilo u okviru zakonskog poretka Trećeg Reicha, a Nürnberški su procesi bili mogući zato što je, nasuprot pozitivnome, u pravila djelovanja sudišta uneseno načelo prirodnoga prava, dakle, pravo svake osobe na neotuđivost života i na slobodu.

Efikasna denacifikacija

Ti su procesi bili efikasna metoda denacifikacije, a suočavanje sa zločinima otaca njemačku je naciju „mučilo“ još desetljećima nakon završetka rata i nakon osude ključnih nacističkih glavešina koje su preživjele Drugi svjetski rat.

Birokratiziranost procesa pred Haaškim tribunalom, njegova užasna sporost u odlučivanju, ali i grozna neotpornost na goebbelsovski sindrom dovela je do toga da on nije doveo niti do poratne uspostave pravde, niti do individualiziranja krivice, niti do toga da se javnosti u zemljama sudionicama rata suoče s prošlošću, niti do društvene izolacije ideologija koje su ili izazvale rat, ili doprinijele da on bude tako surov, i da strada toliko, ne samo vojnika – sudionika rata, nego i civilnog stanovništva.

Ograničavanje prava na samostalno zastupanje optuženih za ratne zločine, tretman optuženih primjeren „presumpciji nevinosti“, ali i tome kako im se teški zločini stavljaju na teret, uz efikasno i brzo sudovanje, dakle, između ostaloga, i izricanje presude u najkraćem roku, a ne godinu dana nakon završetka suđenja, moglo je dovesti do toga da judikatura Haaškoga sudišta doprinese suočavanju s prošlošću i pomogne poratnom pomirenju.

Ušavši u pritvor u Scheveningenu, i Milošević i Karadžić bili su svjesni da su vrata, koja se za njima zatvaraju, vrata doživotne zatvorske kazne.

Budući da je njegova sudska govornica postala govornicom za širenje nacionalističkih ideologija, bez efikasnog odgovora sudske uprave, haaški su procesi ostali tek neiskorištena prilika. Oni, pak, koji su na sudište dovedeni pod teškim optužbama, a nemaju argumentacije, koja bi govorila njima u prilog, bilo da bi ih oslobađala krivice ili umanjivala stupanj njihove odgovornosti, na ovaj se način pretvaraju u „nacionalne legende“. Neke se od njih, nakon izdržanih kazni, dočekuje kao heroje. Pritom jedne dočekuju „samo“ njihovi istomišljenici iz kvazi-građanskog društva, a druge i državni funkcionari (država ili paradržava, svejedno). Nekima se drugima sljedbenici dive dok oni „robijaju“ u luksuznim zatvorskim ustanovama najuspješnijih europskih demokracija. 

Pred Haaškim se sudištem, nadalje, stalno iznova „problematizira“, na primjer, genocid u Srebrenici, koji je svojom Deklaracijom, doduše, ezopovskim jezikom i posredno, priznala i Skupština Srbije. Ti pokušaji stalnog relativiziranja genocida predstavljaju ubrzani proces povijesnog revizionizma. Istina, u mnogim se državama i danas javljaju koncepti negiranja holokausta u Drugom svjetskom ratu, a demokracije često zanemaruju da time otvaraju manevarski prostor nekom novog Goebbelsu. Ljetos je, na primjer, u Hrvatskoj jedan časopis objavio intervju s nekim kvazi-povjesničarom, koji tvrdi kako su za stradanja Židova u jasenovačkom logoru krivi okrutni židovski kapoi, koji su trebali osiguravati red, a pljačkali su bogate sunarodnjake, i liječnici, koji nisu izdvajali oboljele od tifusa, iako su znali da time doprinose epidemiji.

‘Provocirali’ soldatesku

Obrana Karadžića pred Haaškim sudom neodoljivo podsjeća na ovu „argumentaciju“, jer su, po Karadžiću, Bošnjaci, koji su postupanjem njegovih sljedbenika, na primjer, tri godine bili izolirani u Sarajevu, pretvorenom u koncentracijski logor, krivi za svoje stradanje, jer su „provocirali“ Karadžićevu soldatesku na brdima iznad grada.

Da se Karadžić nije mogao braniti sam, a da je neki njegov odvjetnik drastično kažnjen u Haaškoj odvjetničkoj komori ako bi izgovorio neku takvu blasfemiju, procesi pred Haaškim sudištem izgledali bi drukčije, a društva, koja su bila zahvaćena ratom, bila bi zdravija kad bi sankcionirala svaki govor mržnje, svaki pokušaj negiranja genocida, i to onoga počinjenog u Drugom svjetskom ratu, a i onog što su ga organizirali Milošević, Karadžić, Mladić i ostali drugovi u ratnom zločinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera