Goodbye veličanstvenim Igrama

Cijeli stadion je bio jedna velika zastava, ponajviše britanska (Al Jazeera)

   Piše: Vedat Spahović

Sir Mervyin King, prva ličnost britanskog bankarskog i finansijskog sektora, usred Velikih igara izašao je pred TV kamere i rekao da je ostrvska ekonomija u depresivnoj stagnaciji.

Promatrao sam London u vrijeme Igara i svo vrijeme ga dijelio na dvije polovice. Jedna polovica je bila geografska i psihološka zona Stradforda, gdje se nalaze današnji Olimpijski park i stadioni u punom sjajnu obećane budućnosti; druga je takozvani ostali London, koga nisu doticale Igre, on mi je pripadao neizvjesnoj sadašnjosti.

Još će se mjesecima analizirati finansijski efekti Olimpijskih igara i ni skora budućnost ne može reći rezultat.

Kad je, recimo, zemlja u pitanju, jedna je zona jug, jugoistok i jugozapad Velike Britanije, druga je zona britanski sjever. Nikad jug nije “vjerovao” sjeveru, k'o ni bogat siromašnom.

Još će se mjesecima analizirati finansijski efekti Olimpijskih igara i ni skora budućnost ne može reći rezultat. O troškovima Igara znaju i ptice na grani, a o prihodu samo najmoćniji i najmudriji, koji kolač trebaju dijeliti s cijelom zemljom, kako King ne bi ponovno izlazio po televiziji i pominjao duplu recesiju. Koju recesiju?

Tek ćemo zaraditi

Britanci kažu – nismo zaradili. Tek ćemo zaraditi. Dakle, onaj skok kraljice iz helikoptera je za turiste i troškalije koji će tek u budućnosti ovdje dolaziti i trošiti novac po Londonu. Za nekih osam do 10 posto u vrijeme Igara je poraslo podizanje novca sa kartica, blizu 700 miliona funti je uzeto iz “zida”, ali finansijski stručnjaci više polažu na porast pouzdanja u trošenje. Hoće li iko raditi ili ćemo opet samo trošiti?

Taksisti trljaju ruke, restorani i ini smještajni kapaciteti, računajući i “rupe” gdje su neki morali spavati za velike pare, naročito ako dolaziš iz svijeta s mizernim bruto društvenim proizvodom.

Dva najgromoglasnija aplauza na činu zatvaranja bila su namijenjena volonterima, njih blizu 8.000 nevjerovatno posvećenih Londonu, zemlji i Olimpijadi i drugi – sigurnosti u Selu i svugdje gdje se kretalo olimpijskom trakom.

Taksisti trljaju ruke, restorani i ini smještajni kapaciteti, računajući i ‘rupe’ gdje su neki morali spavati za velike pare, naročito ako dolaziš iz svijeta s mizernim BDP-om.

I dalje stojim kod konstatacije da Igara ne bi bilo bez volontera, ali da su ljude, naročito po Parku, “vozali” svojom tragičnom neobaviještenošću – istina je. No, mi iz drugih manje razvijenih dijelova svijeta mnogo polažemo na našu brzinu, pamet i improvizaciju. Englezi na poslušnost i fokusiranost.

Mi smo prepametni, mi smo direktori, mi možemo i znamo sve što niko drugi ne zna i ne treba, oni su prazni i odani zadatku. Jesu li ovdje ljudi klasno žestoko podijeljeni? Ne znam. Znam da su Igre funkcionirale, što bi rekao jedan moj prijatelj – do bola.

Rock sa sirom

Koje sreće da je propao plan da se puna bezbjednosti Igara povjeri G4S, civilnim majstorima da otmu novac, a ne postave bezbjednosti kako treba. Odmijenili su ih britanski vojnici i starješine, koji su s takvom lakoćom i pitkom upitanošću pretraživali moguće planere destrukcije Igara da im treba dodijeliti zlatno odličje.

Igre su se desile u okruženju straha. Još se okrećem, mada je većina olimpijske familije otputovala kućama, da negdje neka bomba  neće “zveknuti”. Krivi su ili zaslužni i mediji. Mislim, to što strahujemo i kad treba i kad ne treba. Tako se vlada narodom, strahom.

Još se okrećem, mada je većina olimpijske familije otputovala kućama, da negdje neka bomba  neće ‘zveknuti’.

I, za kraj. Britanci su se pokazali neprevaziđenim majstorima rocka. To je njihov izum, ni Amerika im ništa ne može. Na zatvaranju je bilo pomalo i takozvanog rock with cheese, tj. šunda, ali glamurozno. Cijeli stadion je bio jedna velika zastava. Ponajviše britanska. Neko mi je za otvaranje Igara rekao – previše je britansko, a ja se mislim šta je trebalo biti – francusko ili njemačko? Više olimpijsko, da.

Međutim, Velika Britanija brani svoje produkte, svoje himne, svoje autoritete i zvijezde, svoju zelenu travu, čak i svoju hranu kad je u Olimpijskom selu – svjetska. Nije bila svjetska, opet je bila engleska hrana i ne malo bljutava.

Kome je do hrane? Nikome nije više ni do Igara…

Bile su veličanstvene.

Izvor: Al Jazeera