Gornji Vakuf – jasan primjer umiješanosti Hrvatske u rat u BiH

Autori knjige 'Svjedoci zla' Faruk Vele i Akif Agić obradili su ogromnu historijsku građu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Stvaranje tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne počelo je još u ljeto 1992, kada prvi put postaje jasno da ponašanje jedinica HVO-a ne slijedi državnu politiku Bosne i Hercegovine, kažu autori knjige Svjedoci zla Faruk Vele i Akif Agić.

U ljeto te godine, dok su vođene borbe u Bosanskoj Posavini, niko nije slutio da se u pozadini vojnih operacija krije politički plan za podjelu Bosne i tek je po dolasku “naroda i boraca” na prostore srednje Bosne postalo jasno da Hrvatska ima drugačije planove nego što se mislilo. Akif Agić, jedan od autora knjige, bio je aktivni novinar u to vrijeme i još pamti svjedočenja vojnika koji su potvrđivali tezu o kojoj se već tada počelo javno govoriti. “Bosanska Posavina je izdana u ljeto 1992. godine po naredbi vojnog vrha Republike Hrvatske”, jasno oblikuje svoj stav Agić i obrazlaže ga:

“Postrojbe Hrvatske vojske i HVO-a su povučene u to vrijeme iz potpuno nejasnih i teško shvatljivih stvari u tom vremenu izuzev onima koji su to kreirali. Vrlo važno, a zanemaruje se, da su u isto vrijeme u junu 1992. godine postrojbe HVO-a dale ultimatum Armiji Republike Bosne i Hercegovine da se Armija mora potčiniti HVO-u. Tada su bili žestoki sukobi u Gornjem Vakufu i Novom Travniku, a u Vitezu su izvršili prevrat nad civilnim strukturama vlasti bez borbe, dok je ultimatum od HVO-a predsjednik skupštine Opštine Jajce, Midhat Karadžić, koje se tada napadalo od strane četnika, odbio. U to vrijeme Jajce su zajedno branili pripadnici HVO-a i ARBiH. Prevrat nad civilnim strukturama vlasti u Busovači je u potpunosti izvršen još u maju. Zapravo tada, u ljeto 1992. godine, izvršena je i najveća teritorijalna podjela po dogovoru Milošević – Tuđman.”

Gornji Vakuf u ratu

Gornji Vakuf bio je ‘kost u grlu’

Silina rata koju je hrvatsko vojno-političko rukovodstvo pokrenulo kako bi na tlu Bosne i Hercegovine provelo tajni plan “Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine” najsnažnije se osjetio u Gornjem Vakufu, kaže dalje Agić objašnjavajući da je taj gradić bio meta vojnih udara zbog svoje strateške putne i komunikacijske važnosti.

“Gornji Vakuf je kao ‘kost u grlu’ zločinačkoj politici Franje Tuđmana iz razloga što se nalazi na putnoj komunikaciji koja spaja Hercegovinu sa srednjom Bosnom, a koji su zacrtani ciljevi tzv. Herceg-Bosne. Stoga je Gornji Vakuf bio konstantna meta vojnih napada hrvatske regularne vojske jer bi njegovim zauzimanjem ostvarili zacrtani cilj i zločinačka Herceg-Bosna sa Hrvatskom činila bi kompaktnu cjelinu.”

I pored angažovanosti vojnih snaga Republike Hrvatske, Gornji Vakuf ostao je teritorija izvan HRHB-a, pojašnjava Agić, čime je zapravo i “slomljena agresija Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu”.

Sličnog je mišljenja o razlozima siline napada na Gornji Vakuf i Faruk Vele, koji kaže da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dobro razumio da je “zauzimanje” Gornjeg Vakufa neophodno kako bi se stvorio “kontinuitet teritorija HZHB-a”.

“Ne samo da bi Tuđman preko Gornjeg Vakufa spojio Hercegovinu sa Novim Travnikom, Vitezom, Busovačom i Kiseljakom nego bi strateški osigurao kontinuitet teritorija tzv. Herceg-Bosne. Također, Bugojno bi, stiješnjeno u obruč između snaga Vojske RS u obližnjem Donjem Vakufu i Kupresu, s jedne strane, te Hrvatske vojske i HVO-a, koji nadiru iz Prozora, Gornjeg Vakufa i dalje iz Hercegovine, s druge strane, bilo dovedeno u bezizlaznu situaciju. Takva enklava bi se teško mogla održati i tu dolazimo do one Tuđmanove o ‘Hrvatskoj do Bugojna’.”

Aktivnosti vodio Franjo Tuđman

Znakovito je, pojašnjava Vele, da je Tuđman na sastanku u Zagrebu otkrio da je cilj djelovanja “ona crta Novi Travnik – Vitez – Busovača – Mostar i da bi trebali po mogućnosti riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa i Bugojna”. Naglašava da je to, prema njegovom mišljenju, “‘granica buduće hrvatske države’ i da je upravo tu potrebno ‘osigurati strateške interese Hrvatske što se tiče teritorija'”.

O tome da je Republika Hrvatska direktno učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini tokom 1992. i 1993. postoji mnogo dokaza, kaže Vele, a priroda tog djelovanja najočitije se ispoljila na području Gornjeg Vakufa. Sve činjenice i dokaze koji jasno govore o umiješanosti Republike Hrvatske u sukobe na području Bosne i Hercegovine autori su objavili u svojoj knjizi. Sve aktivnosti, kaže Vele, predvodio je lično hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

“Najdirektnije priznanje dolazi od samog Tuđmana, koji na sastanku 23. novembra prigovara Šušku i Bobetku pitajući ih kako su mogli izdati ‘ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat’. Tako general Tole, načelnik Glavnog stožera HVO-a, 9. augusta, u jeku napada na jedinice Armije RBiH, upućuje dr. Tuđmanu i Šušku izvještaj o stanju na bojišnici H-B, posebno u sektoru Gornjeg Vakufa. Tole tu spominje sastanke sa zapovjednikom HV-a, Bobetkom i drugima, te traži bojnu profesionalnih vojnika za realiziranje ‘ključnog problema oko Gornjeg Vakufa’.  Štaviše, žali se na ‘neadekvatnu uporabu postrojbi koje su upućene iz RH’.”

Stenogrami do kojih su autori knjige došli i koji su objavljeni dokazuju da je hrvatski vojno-politički vrh “vodio” operacije u Bosni i Hercegovini. Iz njih se vidi da je angažman HV-a bio obiman i u materijalnom i u ljudskom smislu, kaže Vele.

Uništeni tenk HV-a

“Janko Bobetko u Tuđmanovim stenogramima potvrđuje da je samo kod Gornjeg Vakufa angažirana kompletna Peta brigada sa vinkovačkog područja, s 2.500 ljudi, te topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo. Ono što je dodatno specifično jest upotreba najelitnijih Tuđmanovih jedinica kod Gornjeg Vakufa. Ovo opet potvrđuje njegov veliki interes da se taj gradić okupira. Vidimo iz bojeve zapovijedi za napad od 18. novembra 1993. da general Žarko Tole kaže da ‘neprijatelj pokazuje žilavost i otpornost na naše udare’, te traži jedinice iz Hrvatske. On u toj bojevoj zapovijedi izdaje naredbe za bojnu ‘Zrinski’ iz sastava HV-a, koja djeluje s vodom ‘Alpha Force’, a koju su osnovali zagrebački studenti iz gornjovrbaske regije. Oni su, prema Tolinim naredbama, u sadejstvu sa specijalnom jedinicom ‘Matija Vlačić’, još jednom iz sastava HV-a. Dobili su konkretne naredbe da ovladaju položajima oko Gornjeg Vakufa.”

Jedinice HV-a na tlu Bosne i Hercegovine

Osim stenograma, naređenja, direktiva, postoji veliki broj drugih dokaza koji govore o uključenosti oružanih snaga Hrvatske u napade na područje Gornjeg Vakufa, jasan je Vele.

“Na koncu, potvrđuje to i slučaj vojnika HV-a Ivice Jegera iz Osijeka, kojeg su, spletom okolnosti, kod Gornjeg Vakufa zarobili pripadnici Armije RBiH. Mi u knjizi objavljujemo razgovor s tim čovjekom koji je, prema našim informacijama, i danas živ, te živi u svom Osijeku. Dokazuje to i monografija 7. gardijske brigade ‘Puma’. Ova brigada ustrojena je u Varaždinu, sastavljena uglavnom od stanovnika sjeverozapadne Hrvatske, a etablirala se kao najuspješnija postrojba HV-a.

Oni navode: ‘Jedna ojačana bojna sastavljena od pripadnika 7. GBr, odlazi, i to u dva navrata, na posebnu zadaću kao ispomoć HVO-u sa zonom odgovornosti na uskopaljskom (gornjovakufskom) bojištu u BiH’. Pojašnjavaju da je od 10. do 17. decembra kod Gornjeg Vakufa bilo 108 pripadnika te brigade na tom području i da su držali položaje kod sela Ždrimci u Gornjem Vakufu. Također, 31. decembra 1993. upućene su tri pješadijske bojne te brigade. U Bosni i Hercegovini su ostali do 26. januara 1994.”

Rat u Hercegovini

Hrvatska vojska, decidan je Vele, nije ratovala samo na prostoru Gornjeg Vakufa – njen rejon borbenih djelovanja protezao se od spomenutog mjesta sve do Blagaja kod Mostara.

“No, jedinice HV-a nisu prisutne samo kod Gornjeg Vakufa – one su ratovale i u napadima na Blagaj i drugdje u Hercegovini. Čak ratni načelnik Čapljine Pero Marković kaže na jednom sastanku Tuđmanu da se pripadnici HVO-a žale jer su bojovnici HV-a pet kilometara iza njih, na što Tuđman ljutito replicira da on svim silama nastoji da ne potvrdi učešće regularnih snaga te zemlje u Bosni i Hercegovini, te da se snalaze sami.”

Iz mnogobrojnih stenograma, vojnih dokumenata i naredbi civilnih vlasti, a kasnije i iz biografskih i memoarskih knjiga, koje su pisali visoki hrvatski politički i vojni funkcioneri, jasno je, kažu autori knjige Agić i Vele, da je Republika Hrvatska nedvojbeno bila uključena u rat na području Bosne i Hercegovine. To učešće bilo je “agresorsko i zločinačko”, kažu autori, i za cilj je imalo “podjelu Bosne” i stvaranje “paradržavne tvorevine Herceg-Bosne”.

Izvor: Al Jazeera