Grabar-Kitarović dobitnica u sukobu o ‘Oluji’

Nasuprot Grabar-Kitarović, Milanović nije nimalo sklon kompromisima, i kompromis o Oluji za njega ima bolan okus poraza (Duško Maruši? / Pixsell)

Piše: Davor Gjenero

Formalno, Hrvatska već petnaestak godina ima iskustva s kohabitacijom na razini središnje vlasti. Naime, kad je Stipe Mesić osvojio svoj prvi predsjednički mandat, 2000. godine, on nije bio kandidat dviju najvećih stranaka tada vladajuće koalicije, nego formalno četiriju malih koalicijskih stranaka, a stvarno neovisan. U drugom mandatu Mesić je formalno dobio izbore uz potporu koalicije lijevih i liberalnih stranaka, koje su tada bile u opoziciji, ali je i dalje ostao politički individualac.

Ivo Josipović izborio se za položaj Mesićeva nasljednika u vrijeme duboke krize HDZ-a, kao socijaldemokratski kandidat, i njegov izbor za predsjednika početkom 2010. bio je jasna najava smjene vlasti na parlamentarnim izborima 2011.

Mesić je predsjedništvo preuzeo na početku druge tranzicije, one koja je značila početak hrvatskoga puta prema članstvu u EU i NATO-u, u vrijeme dok su demokratske institucije bile fragilne, politička kultura prilično nerazvijena, a snage sklone avanturi poigravanja s protudemokratskim udarima, vrlo snažne. Njegova uloga u političkom sustavu bila je stoga, prije svega, krizno upravljanje.

Tadašnjem premijeru Ivici Račanu, mudrom demokratskom političaru, najviše je zamjerao oklijevanje, a u dva ključna trenutka predsjednik je Vladu gurnuo u pravom smjeru. Prvi je bila njegova iznenadna odluka o umirovljenju velike grupe generala, nakon što je 12, što aktivnih, što umirovljenih generala, javno politički istupilo, osuđujući politički smjer kojim je Vlada vodila zemlju.

Drugi ključan trenutak bio je onda kad je iz haaškog tužiteljstva stigla optužnica protiv utjecajnog ratnog zapovjednika, bivšeg načelnika glavnog stožera, generala Janka Bobetka, tada već bolesnog čovjeka u dubokoj starosti.

Vješti i odlučni Mesić

Za razliku od Račana, koji se uplašio opasnosti udara, Mesić je tada odlučno, suprotno uvjerenju većine stanovnika, istupio zagovarajući punu suradnju s haaškim sudištem i suočavanje s mogućnošću da su za zločine s hrvatske strane suodgovorni i najviše rangirani političari i generali.

Za razliku od Sanadera, s kojim je surađivao u svojevrsnoj obostrano-korisnoj trgovini, Mesić je prema Jadranki Kosor imao drukčiji stav – njoj je bio politički mentor, zaštitnik i pouzdani suradnik.

Vješto je gradio krug svojih pouzdanika u vojnom i obavještajnom sektoru, rastakao strukture naslijeđene iz Tuđmanova vremena i pridonio uspostavljanju standarda u sustavu nacionalne sigurnosti koji su Hrvatsku doveli do članstva u NATO-u. U ostalim pitanjima, o kojima je Vlada morala odlučivati u suglasnosti s njim, vješto je „trgovao“, a s politički suprotstavljenim premijerom Sanaderom to je činio lakše nego s Račanom.

Sanader je u vanjskoj politici Mesiću prepuštao kvotu diplomatskih mjesta za njemu bliske ljude, a ostavljao mu je i lobiranje u prostoru izvan EU i NATO-a, za koje sam nije imao interesa. Tako je Mesić osigurao Hrvatskoj nestalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, prije svega, lobirajući među nesvrstanima, ali i u Rusiji. U tom političkom prostoru Mesić je zagovarao i hrvatske privredne interese. Snažno se angažirao i u regiji, vezući se, s jedne strane, na inicijative privrednika, a s druge odazivajući se na poticaje iz civilnog društva.

Za razliku od Sanadera, s kojim je surađivao u svojevrsnoj obostrano korisnoj trgovini, prema Jadranki Kosor imao je drukčiji stav – njoj je bio politički mentor, zaštitnik i pouzdani suradnik. Taj je period trajao relativno kratko – od srpnja 2009, kad je Jadranka Kosor postala premijerkom, pa do kraja Mesićeva mandata u veljači 2010, ali je bio odlučujući za hrvatske pristupne pregovore s EU.

Bez Mesićeva „čuvanja leđa“, Kosor bi teško mogla sklopiti ugovor o arbitraži za granicu sa Slovenijom, a niti prevladati druge nacionalističke blokade u hrvatskom društvu koje su mogle zakočiti pregovore.

‘Lutka na koncu’ HDZ-a?

Za razliku od Mesićeva pogodbenog mandata, Josipovićevo predsjedništvo počelo je jakim antagonizmom prema Vladi Jadranke Kosor i pritiskom koji je trebao dovesti do njene delegitimizacije. Nasuprot tome, u vrijeme socijalističke Milanovićeve administracije Josipović uglavnom nije bio prepoznatljiv, pa su njegov doprinos smjeni vlasti i neaktivnost u obuzdavanju neuspješnoga premijera Milanovića na predsjedničkim izborima kažnjeni njegovim izbornim porazom.

Premijer Milanović i njegovi najbliži suradnici novu su predsjednicu dočekali s političkim stavom kako je njen izborni legitimitet ionako upitan, jer je pobijedila tek s minimalnom prednošću.

Većina domaće javnosti Kolindu Grabar-Kitarović, dočekalo je upravo onako kako im je predsjednik Josipović u svojoj predizbornoj kampanji poručivao da to treba napraviti – kao puki instrument, „lutku na koncu“ HDZ-a i njegova predsjednika Tomislava Karamarka.

Nasuprot očekivanjima, Grabar-Kitarović od svoga inauguracijskog govora snažno zagovara integralističku politiku, povezivanje i politički kompromis, ali ne zasnovan na trgovini, nego na skupnim demokratskim vrednotama. Mnogi su očekivali da će s takvom mekoćom biti laki plijen retorički vještom premijeru Milanoviću, koji je nespreman na bilo kakav kompromis. U političkoj borbi, naime, prema starom makijavelističkom pravilu, pobjeđuje onaj tko je spreman upotrijebiti radikalnija sredstva.

Premijer Milanović i njegovi najbliži suradnici novu su predsjednicu dočekali s političkim stavom kako je njen izborni legitimitet ionako upitan, jer da je pobijedila tek s minimalnom prednošću, a čak su pokušali lansirati i priču o tome da ta pobjeda nije legitimna, jer u drugom krugu ona nije (zbog relativno mnogo nevažećih glasova) osvojila više od 50 posto glasova svih izašlih na izbore.

Osim toga, temeljna tvrdnja ljudi iz Vlade bila je kako je hrvatski sustav takav da ključne odluke donosi Vlada, a predsjednik uglavnom samo predstavlja zemlju, figurira… Poručivali su joj da niti u vanjskoj, niti u sigurnosnoj politici njena uloga nije relevantna te da se u ekonomiju uopće ne treba miješati. Premijer je odbijao razgovore s njom, prezreo je zahtjev za održavanje tematske sjednice Vlade i s visoka, zapravo prostački joj poručio da svaki četvrtak može svratiti u Vladu i da će joj njeni članovi objasniti sve što je zanima.

Tvrđi stav prema upravljanju vojskom

Oni u javnosti skloni Grabar-Kitarović bili su uvjereni da će ona odgovoriti blokiranjem imenovanja veleposlanika do kraja mandata ove Vlade (upravo to je bio na početku svog mandata, čekajući Milanovićevu pobjedu, učinio predsjednik Josipović). Svi su ostali zbunjeni kad je predsjednica potvrdila listu šestoro ozbiljnih, prije dogovorenih diplomata, i dala do znanja da će potpisati vjerodajnice svim profesionalnim diplomatima koji prođu sito procedure u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao izvorno profesionalna diplomatkinja tako je ojačala poziciju vlastite struke i profesionalaca u ministarstvu, nasuprot onima politički imenovanima.

S nadležnošću nad upravljanjem oružanim snagama zauzela je, međutim, tvrđi stav. Politička igra vezana uz vojni mimohod povodom Dana pobjede, na dvadesetu godišnjicu operacije Oluja, nije bila stvarno vezana uz održavanje ili neodržavanje vojne parade, nego uz to tko donosi konačnu odluku o upotrebi vojske.

Smisao beogradske parade bilo je slanje poruke Zapadu o tome da Srbija ima alternativu europskoj integraciji, a ne poruka deterrenta, odvraćanja i zastrašivanja vojnih protivnika, i tako je i s hrvatskom paradom.

Vojna parada u današnjim hrvatskim uvjetima nema nikakvog smisla, i to je svima jasno. Dapače, njenim održavanjem nepotrebno se stvaraju napetosti u odnosu prema zemljama u regiji, izgleda kao da Hrvatska odgovara Srbiji na paradu povodom Putinova posjeta, četiri dana prije sedamdesete godišnjice oslobođenja glavnog grada Srbije. Smisao beogradske parade bilo je slanje poruke Zapadu o tome da Srbija ima alternativu europskoj integraciji, a ne poruka deterrenta, odvraćanja i zastrašivanja vojnih protivnika, i tako je i s hrvatskom paradom.

Premijer Milanović nastojao ju je nametnuti u trenutku, kad je to njemu odgovaralo, kako bi pokazao da je on, a ne predsjednica zapravo „vrhovni zapovjednik u miru“. Nije posve jasno što je političar, koji formalno pripada socijaldemokratskoj opciji, dakle, opciji kojoj je pacifizam obično bliži od militarizma, mislio profitirati vojnim mimohodom.

Obje strane kao pobjednici

Predsjednica je insistirala da se o proslavi godišnjice oslobođenja postigne konsenzus unutar ad hoc tijela, Odbora za proslavu dvadesete godišnjice Oluje, a Vlada je formirala odbor u kome je predsjednica ostala u manjini, namjeravajući je nadglasati i insistirati na svom scenariju proslave. Kad se skupina zapovjednika Oluje dogovorila da na odboru inicira kompromisni prijedlog da se vojni mimohod održi dan prije, predsjednica je poduprla njihov prijedlog i najavila da će ipak, protivno očekivanju, sudjelovati u radu Odbora za proslavu.

Tako je uspostavljen prvi konsenzus u njenom mandatu, a kako s konsenzusom obično biva, obje strane će ga tumačiti kao svoju pobjedu. Pritom je predsjednica u boljem položaju. Doduše, njeni birači potiho očekuju da ona otvoreno uđe u rat protiv Milanovićeve vlade, kako je to radio predsjednik Josipović protiv vlade Jadranke Kosor, ali njena je retorika od početka retorika konsenzusa i kompromisa. Milanović, nasuprot njoj, nije nimalo sklon kompromisima, i ovaj za njega ima bolan okus poraza.

Biračko tijelo lijevo-liberalne koalicije, međutim, daleko je sklonije kompromisima u politici, nego njihovi trenutni politički odabranici. Zato predsjednica jest dobitnica u ovom „ratu“, jer odsad će je sve manje onih, koji nisu glasovali za nju, smatrati tek Karamarkovom „lutkom na koncu“.

Naravno, kolikogod bila besmislena tema spora, pa i postignuti kompromis (jer vojna parada danas u Hrvatskoj sigurno nikome ne koristi), prvi postignuti konsenzus u napetim odnosima suprotstavljenih Vlade i predsjednice ipak je izvjestan doprinos nacionalnoj političkoj kulturi, kulturi mirnog prevladavanja kriza i postizanja dogovora.

Stavovi izraženi u  ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera