Grad u kojem se bolje živjelo devedesetih

Varvarin nema direktnu autobusku liniju sa najvećim gradovima u Srbiji (Al Jazeera)

Držao je podignut palac nekako nevoljno, kao da ne veruje da bi neko mogao da mu stane tog hladnog jesenjeg prepodneva. Krenuo je iz Ćićevca u Varvarin, u školu. Završna godina srednje. Što tamo? Veći izbor zanimanja.

Mada, nije baš da ga škola zanima, kaže. Ionako ne zna šta bi s diplomom posle. Koja god da je. A već radi kad god može.

Znači, ima posla?

„Slabo. Radio sam do skoro na nekoj farmi. Dve godine. Povrće. Vadio šargarepu, peršun, vozio traktor, viljuškar. Sve. Bila dobra dnevnica, 2.000 dinara (oko 17 evra), al’ se i radi mnogo. I nema slobodnog dana kad je sezona. Dođem prvi oko 4.30, popijem kafu, u pet počinjem, pa dok se ne smrkne. A leti nikad da se smrkne“, priča u kolima, trljajući promrzle ruke.

A onda je gazda „propao s peršunom“.

 „Izvozio u Holandiju, ali od poslednje ture vratili mu više od pola. Loš kvalitet. Suša. A jesmo se namučili. Treba napuniti kutiju sa pet kila peršuna. Bereš, nikad kraja. Znaš kako je peršun lagan?“.

Lakši nego život u Varvarinu, u koji je krenuo.

Život ispod prosjeka

Jedna od najnerazvijenijih opština u Srbiji, koje zovu još i devastiranim, jer im je nivo razvoja ispod 60 odsto republičkog proseka. A takvi su i prihodi. Devastirani. Prosečna plata u ovoj opštini od nepunih 17.000 stanovnika je oko 35.000 dinara, odnosno nešto manje od 300 evra, koliko je iznosila u septembru ove godine. Čitavih 100 evra manja od proseka u Srbiji.

Ipak, i ovaj prosek je za mnoge nedostižan.

„Privatnici plaćaju od 12 do 15 hiljada dinara (100-125 evra)“, kažu gosti u lokalnoj poslastičarnici „Proleće“, jednoj od retkih u kojoj je više stolova zauzeto u prepodnevnim satima.

„Dolaze mi uglavnom penzioneri, koj imaju sigurna primanja i njihovi unuci“, kaže vlasnik poslastičarnice Jovan Savić, jedan od retkih koji je otišao u Beograd i vratio se da nastavi očev posao.

“Svaki dan po neko ode preko. Rade par meseci na crno, pa se vrate. Ko može, ostane. Obrež (obližnje selo, prim.M.V.) se prepolovio”, priča Savić, dok dvojica prijatelja koji sede s njim potvrdno klimaju glavom.

Jedni su od retkih u Srbiji koji će reći da im je devedesetih godina prošlog veka bilo možda i bolje nego sad.

“Ako ništa, neke firme su radile, malo se švercovalo, imao si kome da prodaš. Sad više nemaš ni kome ni šta”, kaže jedan od njih, gotovo sa nekom nostalgijom u očima pri pomenu perioda kada je flaša “Coca-cole” bila merna jedinica za gorivo, a svaki građanin imao svog dilera (deviza).

Razgovor prekida konobar koji donosi kafu.

“Otkud kafa?”, pitaju, baš kao da su u devedesetima, kad se do nje teško dolazilo.

“Stigla voda malopre”, objasni kratko Savić, pa dodaje da nestašice vode nisu retkost u Varvarinu. Leti naročito, kaže, kad se puni bazen u lokalnom sportskom centru.

Ni radnika ni investitora

“Nije bolje ni sa strujom. Čim malo zagrmi, padne kiša, oni isključe struju. Stari sistemi”, ubacuje se njegov prijatelj.

Ispred poslastičarnice radnici sređuju ulicu. Postavljaju novi asfalt i trotoar.

“Uređuju grad, ali posla nema. Ovde i da dovedeš investitora da otvori fabriku, više ne možeš da nađeš radnike, sve je otišlo”, kaže Savić.

Tragedija 1999.

Varvarin je mnogima poznat i po tragediji koja se dogodila 30. maja 1999. godine, kada je NATO avijacija gađala most u ovom mestu. Tom prilikom poginulo je 10, a ranjeno 30 civila.

O tome svedoči i spomenik žrtvama na samom ulazu u grad.

Napad se dogodio na pijačni dan kada je oko mosta bilo dosta ljudi. Most je, kažu meštani, srušen već u prvom naletu, ali su se avioni ponovo vratili i gađali ga, što je dovelo do novih žrtava, jer su posle prvog napada mnogi potrčali da pomognu žrtvama.

Iste godine na istom mestu uz pomoć dijaspore, izgrađen je novi most.

Procene bivšeg rukovodstva opštine govore da je u tranzicionom periodu oko 1.000 ljudi ostalo bez posla. Novo rukovodstvo nije našlo vremena za razgovor.

Šta taj broj znači za malu opštinu, jasnije je kad se pogleda podatak o broju sada zaposlenih – oko 1.500. 

Meštani se još sećaju velikih firmi u kojima je radio veliki broj Varvarinaca – tekstilna industrija INOS koja je nekad zapošljavala više od hiljadu ljudi, pa Poljoprivredni kombinat sa još nekoliko stotina radnika, pogon kruševačkog “14. oktobra”, Turpijara, Fabrika živinskog mesa Brojler…

Većina je tokom poslednje dve decenije propala ili privatizovana i zapošljava znatno manje radnika. Zvanično, na posao u ovoj opštini čeka nešto manje 1.000 ljudi, pokazuju podaci Nacionalne službe za zapošljavanje. U stvarnosti, taj broj je obično veći. 

Iako Varvarin spada u devastirana područja za koja država investitorima daje najveće podsticaje (i do 7.000 evra po novootvorenom radnom mestu), a nalazi se na svega desetak kilometara od Koridora 10, novih investicija u ovom mestu gotovo da i nema.

Poslije NATO bombardovanja 1999. uz pomoć dijaspore izgrađen je novi most u Varvarinu

Ni Mišković ne ulaže u zavičaj

Čak ni jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji, Miroslav Mišković, iako rodom iz Bošnjana, sela koje pripada opštini Varvarin, nije se istakao investicijama u rodni kraj. Nedavno je baš njegova kompanija izabrala dva sela u okolini Zaječara da u njima pokrene projekat razvoja poljoprivrede u nerazvijenim predelima i obnovu sela u Srbiji.

Ekipa iz “Proleća” tvrdi da za svoj kraj nije uradio ništa. Natpis “Delta banka” iznad ulaza u Upravu za trezor Ministarstva finansija, jedini je vidljiv trag da je osnivač jedne od najvećih kompanija u Srbiji nekada poslovao u svom zavičaju.

Možda je razlog što investicije zaobilaze ovu opštinu to što je prosečna starost njenih stanovnika oko 45 godina, a trećina ih je starija od 60.

Jedan od retkih koji su se odlučili da investiraju u Varvarinu je biznismen iz Beograda Ilija Mitrović, koji je kupio hotel Plaža, smešten na ulazu u Varvarin, na obali Velike Morave. Kako kaže, privodi kraju renoviranje. Uskoro bi trebalo da počne s radom restoran, a hotel bi u punom kapacitetu trebalo da proradi tokom naredne godine. Ako sve bude išlo po planu.

U privatizovanom hotelu Plaža vjeruju u turističke potencijale ovog kraja

A čini se da baš i ne ide, ako je verovati lokalnim medijima, koji podsećaju da je Mitrović kada je preuzeo hotel 2016. najavio da će rekonstrukcija biti završena do aprila 2017. godine.

Menadžer hotela Andrej Nikolić optimistično najavljuje nove sadržaje – od etno turizma, preko jahanja uz Moravu, ribolova, pešačkih staza… Za buduće goste, spremni su da obezbede i prevoz od aerodroma.

I siromasi se voze taksijem

Za one koji dolaze iz Beograda ili Niša, to bi mogao da bude i jedini način, pošto Varvarin nema direktnu autobusku liniju sa ova dva grada. Njegovi stanovnici najčešće moraju do obližnjeg Ćićevca, kroz koji prolaze autobusi koji voze ka severu i jugu zemlje. Ko nema svoj auto, mora taksijem. Zato se u Varvarinu može čuti da se samo tu siromašni voze taksijem, ali i da korist od loše povezanosti ovog mesta sa ostatkom Srbije imaju jedino taksisti, odnosno da jedino oni imaju posla.

Od loše povezanosti Varvarina sa ostatkom Srbije korist imaju jedino taksisti

“Da je dobro kao što pričaju, bilo bi nas 40, a ne 14”, kaže vozač “Paja taksija”, koji na centralnom trgu čeka mušterije. “Malo je ljudi, a slabo razvijena opština”, dodaje.

Cene su znatno povoljnije nego u Beogradu. Start 20 dinara (u Beogradu 170, odnosno oko evro i po), a kilometar 50, što je nekih 20 odsto jeftinije nego u prestonici.

Advokata u ovako malom mestu ima koliko i taksista, a većina kancelarija je smeštena oko centralnog trga.

U jednoj od njih, saznajemo da ovakva konkurencija u u mestu male kupovne moći ne nudi veliku zaradu. Uglavnom po neki porodični spor – razvod ili svađa oko međe ili prevare prilikom otkupa robe od seljaka.

Osoba čije je ime na vratima, ne želi da ono bude pomenuto u tekstu. Kaže da bi to moglo da bude protumačeno kao reklamiranje, a to, tvrdi, advokatski kodeks zabranjuje.

Nedaleko od advokatskog bloka, ispred oglasne table lokalnog doma kulture, stoje dvojica mladića i gledaju plakat za novi domaći film “Južni vetar”. Deluju iznenađeno što bioskop radi.

“Mislio sam da idem u Kruševac da ga gledam”, kaže jedan od njih.

Na pokušaj skretanja teme na uslove života u Varvarinu, uzmiču korak unazad. Ipak, za razliku od većine, pristaju da makar malo zastanu i popričaju svakodnevici u Varvarinu.

‘Svi begaju odavde’

“Nema života. Svi begaju odavde”, odgovaraju, nadovezujući se jedan na drugog.

Prvi studira u Beogradu i planira “da bega” kad diplomira. Roditelji su mu već van zemlje.

Drugi kaže da je fudbaler, ali ne otkriva klub. I on se nada transferu u inostranstvo.

“Mnogi idu u Beograd. Tamo isto životare za 40.000 dinara (oko 335 evra). Kako možeš da živiš tamo za te pare? Opet si na teretu ocu i majci”, kaže student.

Na pitanje zašto onda odlaze, navode jedan od razloga: “Dosadno je u malom mestu. Znaš sve. I kad će ko da prođe i gde će da prođe”.

Drugi razlozi su tipični za mnoga veća mesta u Srbiji – od nemogućnosti zapošljavanja u struci do nemogućnosti zapošljavanja uopšte, male plate, želja da se živi u uređenoj zemlji.

Neki meštani kažu da su poslednji put mladi u Varvarin dolazili da žive 2000. godine. Tada je, kažu, tu premešten Fakultet umetnosti Univerziteta u Prištini.

“Dolazili su studenti, bilo je gostiju u kafićima, iznajmljivale se sobe i stanovi. A onda su posle petooktobarskih promena opet premestili fakultet”, priča Jovan Savić.

Od tada mladi uglavnom odlaze iz ovog mesta. Iseljavanje je možda jedna od retkih stvari gde je Varvarin na nivou proseka Srbije, pa možda čak i malo iznad.

Al Jazeera