Građani knjige posuđuju, ali ne i kupuju
Piše: Mladen Obrenović
Gimnazijalka Ilvana Hatibović rado čita, ali knjige posuđuje u školskoj knjižnici. Priznaje da joj je teško, baš kao i mnogim drugima, posebno starijima, kupovati nove naslove.
„Ne sjećam se kad sam kupila knjigu, niti kad sam je nekome poklonila. Jednostavno, mislim da su knjige skupe. Zato postoji biblioteka“, priznaje Ilvana.
I ona, ali i njene kolege iz sarajevske Četvrte gimnazije, Ammar Hodža i Emir Gegić, uočavaju da ljudi slabo čitaju, za što krive i nedostatak novca, ali i tehnologiju. „Ljudi su ovdje manje posvećeni knjizi nego u zapadnim zemljama, nemaju vremena, puno je brige i razmišljanja, a malo vremena za opuštanje“, konstatira Emir.
Ipak, troje maturanata češće su među knjigama, nego u nekom od obližnjih kafića, kojih je oko gimnazije na Ilidži tridesetak. U školskoj knjižnici se pripremaju za nastavu, ali i traže literaturu koja im je potrebna te naslove koje su nekada čitali, ali su ih malo kasnije shvatili. I nisu jedini tamo, jer se vrata knjižnice vrlo često otvaraju.
„Učenici u biblioteku dolaze uglavnom kad je potreba. Posuđuju knjige, najčešće one koje moraju, a interes za knjigu jeste manji nego u nekim ranijim generacijama. Bez obzira na druge, čitam – i ovdje, i kod kuće, i ono što nije obaveza“, kaže Ammar.
Zaljubljeni u knjige – Ilvana, Ammar i Emir [Al Jazeera]
I Emir kaže kako mladi ljudi, bez obzira na sve što moderna tehnologija donosi, ipak čitaju. Priznaje kako se u tim situacijama češće poseže za nekim naslovima koji nisu obavezni, a „lako su napisani“, pa su mladim ljudima privlačniji i zanimljiviji za čitanje.
„Od slobodnog vremena zavisi i to koliko ćemo dodatno čitati kako ne bismo izgubili naviku čitanja. Što smo stariji, to se više vraćamo nekim knjigama koje smo pročitali i sami sebe dajemo odgovore na neka pitanja koje nismo znali kad smo bili mlađi“, navodi Emir.
Svaki drugi Hrvat – ne čita
No, razmišljanja hrvatske ministrice kulture Andreje Zlatar Violić, koje je podijelila s javnosti u povodu Međunarodnog dana knjige, upozorivši kako se u Hrvatskoj čita pet puta manje nego u Europskoj uniji još jedan su razlog za crveno svjetlo uzbune.
Dodatnu zabrinutost mogu donijeti i podaci iz istraživanja, koje je GfK u Hrvatskoj proveo na reprezentativnom uzorku, po kojem je 53 posto hrvatskih građana u proteklih godinu dana pročitalo barem jednu knjigu. To znači i da skoro polovica nije pročitala – ništa.
I nije tako samo u Hrvatskoj, upozoravaju poznavatelji prilika na čitateljskoj sceni, nego je slična ili gora situacija i u zemljama regije. Čita se sve manje, odnosno nedovoljno, iako se sa svih strana upozorava na potrebu čitanja, cjeloživotne edukacije i „proširenja vidika“.
Koliko kome kolača pripada?U maloprodajnoj cijeni knjige, bez poreza i PDV-a, knjižarska mreža dobiva najviše – i do 50 posto od maloprodajne cijene, objašnjava zagrebački nakladnik Uzeir Husković.
U ostatku maloprodajne vrijednosti sadržani su svi troškovi knjige: autorsko pravo osam do 10 posto, prijevod (ako se djelo prevodi) 10 do 15 posto, urednički troškovi i troškovi pripreme blizu osam posto te, na kraju, tiskarski troškovi 10 do12 posto.
„Kada sve zbrojimo, dobijemo izračun da od maloprodajne cijene izdavač može imati (bruto) zaradu od pet do 15 posto. Brojevi pokazuju neodrživo samofinanciranje knjige iz prodaje, a izdavaštvo postaje upitno kao održiva djelatnost“, ukazuje Husković.
Nakladnici će reći kako im nikad nije bilo teže, knjižari kako teško preživljavaju i „krpaju kraj s krajem“ pomažući se prodajom udžbenika i školskog pribora. U knjižnicama napominju kako se čita, no po njima još uvijek nedovoljno, a književnici da im je posao uzaludan jer do rijetkih domova dolaze.
‘Ljepota govora i čarolija pisma – nestaju’
Na upit jesu li knjige prekrivene prašinom, odnosno čitaju li ljudi knjige u dovoljnoj mjeri, prof. dr. Fatma Hasanbegović, predsjednica vijeća Odsjeka za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odgovara: „Nikad nije dovoljno čitanja, posebno nakon što je tehnika progutala knjigu“.
„Ljepota govora i čarolija pisma nestaju, dolaze u vlast tehnike i medija koje gutaju djeca, učenici i studenti. Zbog toga, sve manje čitaju“, konstatira Hasanbegović.
Po njenom mišljenju, bitan je govor, fenomen priče i pričanja, bitno je razgovarati, ali i znati slušati. „Ljudi sve manje imaju strpljenja da nešto čuju, a ljepota govora je u tom pripovijedanju, pisanju, čitanju. Nema se vremena, svi se negdje neurotično žure. Ne spočitavam tehniku, ali ako tehnika napreduje – gdje je čovjek u svemu tome?“, pita ona.
Parafrazira i dio Hadrijanovog monologa iz remek-djela Marguerite Yourcenar, „Hadrijanovih memoara“, u kojem glavni lik u jednom trenutku konstatira kako su mu dobar dio vremena „knjige objašnjavale život“, a kad je prošao razna iskustva – „život mu je objašnjavao knjige“.
„Nema ni u literaturi svih odgovora, no bolje je pravo postavljeno pitanje, nego polovičan odgovor. Vazda su polovični odgovori manjkavi i nema krajnjih odgovora, ali lakše je živjeti u običnoj životnoj situaciji ako ste načitani, ako promišljate i kroz literaturu, ili kad vam u određenoj situaciji iskrsne misao iz literature. Ona vam to približi i pojasni i vi ste mirni. Barem ja jesam mirnija“, kaže Hasanbegović.
Knjižničarka ‘kriva’ za ljubav prema knjizi
Troje maturanata s početka priče, iako će najvjerojatnije upisati neki od tehničkih fakulteta, priznaju kako se često vraćaju knjigama. Za njihovu, ali i ljubav prema knjigama drugih učenika Četvrte gimnazije, „kriva“ je knjižničarka Nihada Muratović. Objašnjava što sve čini kako bi knjige privukla djeci, pa im traži zanimljive naslove i dijelove knjiga, povezuje ih u cjelinu, povlači paralele, pravi poredbe u sličnosti i različitosti, ukazuje im na nešto iz njihovog života, nešto što ih zanima.
Nihada Muratović [Al Jazeera]
„Nadam se da ono što ovdje nauče ostane tim mladim ljudima za cijeli život, pa i neke navike, pogotovo kad je čitanje u pitanju. Vjerujem da im ostanu pozitivne stvari, ali ne i negativne. Naša djeca su zlatna i divna s obzirom u kakvom vremenu i okruženju žive“, kaže Muratović.
Kroz sve četiri godine školovanja u gimnaziji, učenici se imaju priliku kroz nastavu u praktične aktivnosti upoznati s radom i aktivnostima knjižnice, kako koristiti literaturu i pretraživati građu, upoznati se s metodologijom izrade maturskog i drugih radova. Sve to im knjižničarka Muratović objašnjava kako bi ih što bolje pripremila za fakultet i prenijela vještine koje će im tamo koristiti.
Borba za svakog korisnika
I Biblioteka Sarajeva, u svih svojih 16 pozajmnih odjeljenja od Hadžića do Vratnika, čini sve kako bi privukla građane i ukazala im na važnost čitanja. Prije dvije godine Sarajlijama su, prvi u BiH, ponudili besplatno učlanjenje i u samo dva dana upisali 8.575 novih korisnika.
„Većina korisnika se poslije i vratila u biblioteku, a to je bio i naš glavni cilj – da ljudi čuju za naš koncept djelovanja, da doznaju što biblioteka nudi i koje informacije daje, jer građani ne znaju ni za Biblioteku Sarajeva, ni za pozajmna odjeljenja, iako postojimo više od 60 godina“, ukazuje Amela Đelilović-Malešević, voditeljica Službe za rad sa korisnicima bibliotečkih usluga.
Konstatira kako im građani dolaze, traže knjige i čitaju, ali „ne onoliko koliko bi u Biblioteci Sarajeva voljeli“.
„Ipak, svakodnevno imamo potvrde da građani Sarajeva čitaju knjige i vjerujte da ima stalnih korisnika koji nas telefonski ili putem Facebooka i elektronske pošte, znajući da smo kupili knjige na sajmovima ili da je neka knjiga nedavno izašla, kontaktiraju i traže knjige. Specifično je i to što nudimo raznovrsnu literaturu za korisnike od predškolskog uzrasta do najstarijih sugrađana“, dodaje Đelilović-Malešević.
Svjesna je i kako su knjige skupe, pa navodi da „godišnja članarina od simboličnih 15 maraka donosi zadovoljstvo čitanja raznih knjiga i praćenja ostalih programskih sadržaja biblioteke“. Napominje i da većina sadržaja koju organizira Biblioteka Sarajeva – „nema nikakav budžet“.
Niske naklade i slaba kupovna moć
Sporadična kupnja knjiga ponajviše pogađa nakladnike, knjižare, ali i same književnike. I kad se izađe iz BiH, posve je jasno da bolja situacija nije ni u regiji.
Crnković: Eh, da smo Skandinavija!Vrlo slikovito problem (ne)čitanja oslikao je srpski književnik Predrag Crnković koji kaže kako njegov „slučajni uzorak iz biblioteke veli da stariji ljudi čitaju, čak se i griju u čitaonici, a postoji mnogo usamljenih ljudi kojima je čitanje jedini spas i nada“. Knjige se slabo kupuju, nastavlja, ali se posuđuju, dok srednjoškolci čitaju lektiru „samo na silu“.
„Ljudi čitaju na plažama, na aerodromima, čika čita elekronsku knjigu u kafiću, a sredovečna žena dođe na rok festival na otvorenom, raširi kišobran zbog sunca i – čita. Ali… to viđam po inostranstvu“, prenosi Crnković.
Kad je zarada od prodaje knjiga u pitanju, kaže kako „magična brojka od 10 procenata od prodanih primeraka, ako i stigne, onda vrlo kasni“, pa se neki pisci odlučuju sami sebi biti izdavači.
„Iz kontakata sa skandinavskim piscima, koje i prevodim, uverio sam se u čudo neviđeno – da liričar može da živi kao profesionalni pesnik. U zemljama gde tržište vrednuje knjigu toliko da onaj ko proda 10-ak hiljada primeraka od toga može dobiti zaslužen deo, pisac može da se nada da će postati profesionalac. Kod nas se, kako nagađam, na tržištu pisac ne može ovajditi i novac do piščevog džepa teško da može stići“, zaključuje Crnković.
Uzeir Husković, vlasnik zagrebačke nakladničke kuće Hena Com, konstatira kako broj objavljenih naslova i njihova naklada posljednjih godina strmoglavo pada.
„Slabljenje kupovne moći kao bitnog razloga, nedovoljna zastupljenost knjige u medijima, pad interesa za čitanjem mlađih generacija uzrokovali su niske naklade, koje nisu veće od 300 primjeraka za poeziju, odnosno 500 – 700 za prozu i publicistiku. Tako niske naklade rezultirale su visokom cijenom knjige. Status autora – pisaca, naročito onih koji djeluju kao samostalni umjetnici, postao je nesiguran i nepoticajan u daljnjem stvaralaštvu s obzirom na razmjerno niske autorske honorare“, kaže Husković.
Iako će Srbiju mnogi uzeti za primjer objavljivanja i prodaje novih naslova, u tamošnjem Udruženju izdavača i knjižara to objašnjavaju većim tržištem i brojem stanovnika, a time i potencijalnih kupaca. „Kada bi u Srbiji bila veća kupovna moć građana, to bi se sigurno pozitivno odrazilo i na kupovinu knjiga, no daleko smo od toga da se možemo pohvaliti ili da možemo da budemo zadovoljni“, kaže Vuk Vukićević, generalni sekretar udruženja.
Navodi primjer Narodne biblioteke Srbije, koja je najposjećenija ustanova u području kulture, te činjenicu da najprestižniju sajamsku manifestaciju u literarnom svijetu – Beogradski sajam knjiga posjeti najmanje 100.000 ljudi svake godine. To su argumenti koji, po njemu, ukazuju na zanimanje građana Srbije za knjigu i čitanje.
„Međutim, da bi se razvijala navika čitanja, potrebno je da biblioteke budu na odgovarajući način obezbeđene sa knjigama. Nažalost, to nije slučaj i propisani standardi koji određuju koliko treba da bude knjiga u bibliotekama se ne poštuju. Posebno je teška situacija i sa školskim bibliotekama“, upozorava Vukićević.
Podsjeća i kako je čitanje jedan od preduvjeta razvoja cjelokupnog društva, te poziva javnu sferu u Srbiji da prepozna potrebu poticanja, promoviranja i razvijanja čitanja. Posebno apelira na javne institucije da učine više u promoviranju knjige i čitanja.
„Ona društva u kojima se više čita obično su i uspešnija, to su uređenije i razvijenije zemlje, pa se u tom smislu mora puno toga uraditi“, zaključuje Vukićević.
Izvor: Al Jazeera