Građani Makedonije su hrana etničkim idejama

Piše: Sefer Tahiri

Makedonija je u kontinuiranoj krizi. S vremena na vrijeme ta kriza dobija na političkom intenzitetu, “zagorčana” etničkim tenzijama, koje u posljednje vrijeme zamagljuju onu pravu, ekonomsku, koju politika ne želi za temu u javnim debatama.

Ranije ovog mjeseca dogodio se novi val poskupljenja nekih od javnih usluga i prehrambenih produkata, što pogoršava ionako loše ekonomsko stanje građana. Cijena električne energije se uvećala za 3,5 posto, a cijena hljeba za 10 eurocenti. Poskupljenja su udarila i po džepovima pušača, cijene cigareta su povećane za 10 eurocenti.

Cestarina je porasla za 20 eurocenti, a naknada za registraciju vozila za 40 posto. Nije isključeno da će do septembra biti poskupljenja i ostalih usluga i proizvoda. Plaće već poduži niz godina ne rastu. Nema ni najava o porastu. Čak i postojeća povećanja, smatra se, Vlada omogućuje putem eksternih zajmova. Jedan takav dug Vlade je euroobveznica u vrijednosti 500 milijuna eura.

Nema reakcija građana

Vlada je pred izbore redovito obećavala povećanje plaća u administraciji, ali nakon njih pomaka nije bilo. Prosječna plaća u Makedoniji je 333 eura, a pri usporedbi s regijom, to je jedan od najnižih prosjeka. Za očekivati je da će poskupljenja ugroziti najranjivije socijalne kategorije: siromašne i one koji imaju minimalna primanja.

U svakoj europskoj zemlji takve cjenovne promjene izazvale bi žestoke reakcije. Umjesto toga, u Makedoniji vlada šutnja. Šuti se čak i o ekonomskoj krizi. Građanin je pogođen po džepu, ali reakcija nema.

Ono što bi trebalo biti prioritet u javnoj sferi u Makedoniji ostaje samo u privatnoj.

Postoji nekoliko razloga za ovakvu javnu šutnju. Većina medija, komercijalni i javni servis MRTV, pod kontrolom su Vlade. To znači da su poskupljenja stavljena “pod tepih”. Drugo, Makedonija kao multietničko društvo nije uspjela izgraditi snažne institucionalne mehanizme za građenje etničkog međupovjerenja. Kao rezultat toga, u javnom diskursu dominiraju etnička pitanja, napetosti, etnonacionalizam, koji dobiva dimenziju ne samo političke ideologije vladajuće VMRO-DPMNE-a, već je isti u srži institucionalnog djelovanja. To znači da su građani “hrana” velikim etničkim idejama.

Svakako da nije slučajnost fakt da se poskupljenja dešavaju u periodu kada je u Makedoniji prilično vruće. Posebno na političkom planu. Kada se poduzimaju mjere koje su nepopularne i koje mogu izazvati političke posljedice štetne po vlastodršce, onda u prvom planu, neslučajno, izbijaju političke i etničke tenzije.

U Makedoniji se skoro svake sedmice odvijaju redovni prosvjedi protiv odluke Kaznenog suda u Skoplju kojom su šesterica muškaraca osuđena na doživotni zatvor za kazneno djelo ubojstva pet osoba kod Smilkovskog jezera. Tokom ovih prosvjeda bilo je i sukoba s policijom, dio medija je pokušao prosvjede etiketirati putem radikalnih vjerskih grupacija. Nisu uspjeli jer se na njima prosvjedovalo za pravdu i nediskriminaciju od sudskog sistema.

Ovakvi pokušaji su isprobani recept vlasti. Tako je bilo i 1997. godine, kad je policija intervenirala u Gostivaru s ciljem da ukloni albansku zastavu, a ubijena su tri Albanca. Upravo te noći je vlada pod vodstvom SDSM-a i Partije za demokratski prosperitet proglasila devalvaciju denara za 17 posto. Pretpostavlja se da je upravo to bio, u biti, povod za intervenciju policije. Tad je na vlasti bio SDSM, a sada je VMRO-DPMNE, što pokazuje da se koriste isti metodi.

Sudska odluka u slučaju ”Monstrum” bila je objavljena upravo u danima kad su se povećavale cijene. Niko nije imao vremena, energije ili volje da se bavi poskupljenjima, koja, realno, otežavaju živote svim građanima. Začudo, ali istinito. Čak je i oporba bila gotovo bezglasna.

Treće, građani se nalaze u totalnoj apatiji i pasivnosti. A nije da nisu probali, ali je, nažalost, sve to bilo bez uspjeha. Godine 2012. vlast nije imala sluha za probleme građana. Građani su skupljali potpise, a bilo im je potrebno više od 100.000, da, prema Ustavu, pokrenu inicijativu za usvajanje zakona protiv poskupljenja. Ali, od toga nije bilo ništa. Socijalni i građanski prosvjedi, koji su bili multietnički, što je prava rijetkost u Makedoniji, završili su bez poduzimanja bilo kakvih mjera vlasti. Ovo je indikator kako su građani, u suštini, indiferentni prema krizi.

Kontrola masa

Građani se, umjesto Vladom i stvarnim problemima, bave etničkim pitanjima, bojeći se za svoju fizičku sigurnost. U situaciji kada je sva energija politike, medija i javnosti usmjerena ka (de)stabilizaciji, prirodno je da građani misle o tome kako “spasiti glavu”, a ne o tome što bi trebali imati na svojoj trpezi. To je smišljena politika i propagandistički inžinjering vlasti za kontroliranje masa. Svjesni smo da to Vlada radi tako vješto da bi joj pozavidjele i vlade s daleko dužom propagandističkom tradicijom.

Oni koj prate samo domaće televizije mogu steći dojam da je Makedonija doista balkanska Švicarska. Ali, realnost je daleko surovija.

Kao rezultat toga, ono što bi trebalo biti prioritet u javnoj sferi u Makedoniji ostaje samo u privatnoj. Građani, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, međusobno razgovaraju o teškom životu i povećanju cijena. Žale se radnici, umirovljenici, korisnici socijalne pomoći, nastavnici, administracija… Gotovo svi.

A nezaposleni su u još težem stanju. Vlast nas uporno ubjeđuje da je nezaposlenost smanjena na 30 sa 40 posto iz vremena vladanja sada oporbenog Socijaldemokratskog saveza Makedonije. Ali, kako kažu, postoje laži, veće laži i statistika. Sve se to događa dok u javnoj komunikaciji dominiraju teme o sigurnosti, neovisnosti sudskog sistema, međuetnički odnosi, Europska unija i NATO integracije, cenzura u medijima, kriza u demokraciji i još red drugih tema.

Nije da ove teme nisu važne, ali one praktički potpuno prekrivaju prostor za debatu o ekonomiji, cijenama, nezaposlenosti, životnom standardu i stranim investicijama. Za ove ekonomske teme imamo posve jednosmjernu komunikaciju sa publikom. O njima vlast samo održava svoju istinu i posredstvom svojih medija konstruira medijsku realnost koja je samo virtuelna. S tim ciljem koristi se puno reklama koje se isplaćuju iz budžeta komercijalnim medijima da bi se građani ubjeđivali kako im je život predivan. Oni koj prate samo domaće televizije mogu steći dojam da je Makedonija doista balkanska Švicarska. Ali, realnost je daleko surovija.

Unatoč činjenici da, osim problema sa poskupljenjima, puno javnih ličnosti govori da je demokracija zamijenjena kleptokratijom, jedno je sigurno – za sada su nemogući socijalni prosvjedi koji ne bi imali etničku pozadinu. Iako smo uvjereni da su mnogi od prosvjednika protiv njihove političke i pravosudne instrumentalizacije, oni duboko u sebi osjećaju srdžbu prema ukupnoj ekonomskoj situaciji. Oni doista traže i sudsku pravdu, ali u njihovim očima je jasno da imaju potrebu za socijalnom pravdom. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera