Granični sporovi BiH i Srbije: Kakvi su zahtjevi

Priču o razmjeni teritorija, tako poznatu sa početka ‘90-ih, aktualizirali su ovih dana politički predstavnici Srba s obje strane Drine – iz Srbije i bh. entiteta Republika Srpska. U najavi posjete srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Sarajevu, srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić je kazao kako bi glavne teme razgovora mogle biti pitanja granice i stvaranje boljih političkih odnosa.

Ivanić je, između ostalog, kazao da će biti urađen pokušaj definiranja interesa Srbija za razmjenu teritorija, a da u tome aktivno učestvuje i BiH.

„A sve u cilju da se neke nelogičnosti o granici isprave“, rekao je Ivanić.

Postavljanje pitanje granica na agendu razgovora u Sarajevu i otvoreno spominjanje razmjene teritorije kao moguću opciju mnogi vide kao “jedinu ozbiljnu“ priču kada je u pitanju Vučićeva posjeta.

Istovremeno, postoji bojazan da BiH na dva načina može postati kontinentalno izolirana država: Jedan način je da joj se onemogući otvoren izlaz na more, a drugi je da se osujete pokušaji da ta zemlja iskoristi energetske potencijale koja nudi rijeka Drina.

Srbija od BiH traži 40,45 kvadratnih kilometara

Granični sporovi BiH i Srbije svode se na probleme razgraničenja u  donjem toku rijeke Drine, pogotovo na rješenje problema granice kod hidroelektrana “Zvornik” i “Bajina Bašta”, na dijelu željezničke pruge Beograd-Bar, te na području Međurječja.

Zamjenik predsjedavajuće Državne komisije za granicu Bosne i Hercegovine  Edin Kučuković kaže za Al Jazeeru da u najužem smislu poslovi korekcije granične linije na neki način podrazumijevaju uzajamnu „razmjenu teritorije“ s ciljem boljeg prilagođavanja državne granice na terenu, uz ispunjenje obaveznih kriterija, a to su da se takva razmjena teritorija mora raditi na način kvantitativne i kvalitativne ekvivalencije teritorija koje se razmjenjuju i da se korekcije dopuštaju najviše u širini od 150-200 metara od povučene granične linije na kartama.

Odluke Badinterove komisije

Sve države bivše Jugoslavije (BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora), po osnovu međunarodnog prava obavezale su se da će poštivati odluke Badinterove arbitražne komisije ustanovljene 1991. godine.

U mišljenju Badinterove komisije usvojeno je načelo međunarodnog prava poznato kao “Uti possidetis” ili “kako posjedujete”.

Na osnovu tog načela se utvrdilo da će granice BiH i Srbije biti one granice koje je ona imala dok je bila u sastavu bivše Jugoslavije, prije raspada te države.

“Granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljedbenica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom – načelo Uti possidetis“, jedno je od stajališta te Arbitražne komisije koja je dobila ime po francuskom pravniku Robertu Badinteru.

“Ukoliko zahtjevi susjedne zemlje za korekciju granične linije, prema površini tražene teritorije, prelaze preko maksimalne širine za dopustivu korekciju, onda možemo govoriti o „razmjeni teritorija“ u punom smislu te riječi i takve zahtjeve jedino može razmatrati Vijeće ministara BiH, te se isti odobravaju zaključenjem posebnog međunarodnog sporazuma koji podliježe ratifikaciji od strane Parlamentarne skupštine BiH i odobrenju od strane Predsjedništva BiH”, objašnjava on.

Kaže da je upravo takve zahtjeve za „razmjenu teritorija“ prema BiH postavila Srbija putem nadležne komisije za granicu, pri čemu je tražena korekcija granične linije na četiri lokacije po dužini državne granice BiH sa tom zemljom (kod hidroelektrana “Zvornik” i Bajina Bašta” na rijeci Drini, koje presijeca državna granica koja vodi koritom Drine, selo Štrpci u općini Rudo, željeznička pruga Beograd-Bar na dužini od 12 km prolazi kroz teritoriju BiH, i sela Međurečje i Sastavci, između općina Priboj u Srbiji i Rudo u BiH).

Ukupna površina BiH koju traži Srbija iznosi, kaže on, 40, 45 kvadratnih kilometara.

”Bosni i Hercegovini je ponuđena kompenzacija teritorije Srbije po dužini granice BiH, za koju interes iskaže ta zemlja, po kvaliteti i kvantitetu (po principu „metar za metar“)”. Međutim, zakonodavstvo BiH ne prepoznaje „razmjenu teritorija“ kao poseban pravni institut niti propisuje neku posebnu proceduru za odobrenje takvih razmjena, tako da se u konkretnom slučaju primijenjuje opći režim za zaključenje međunarodnih sporazuma uz obaveznu uključenost nadležnih organa entiteta na čijem teritoriju se nalazi tražena teritorija (u konkretnom slučaju to je Republika Srpska)”.

Strah i asocijacije na rat

Ekspert za međunarodno humanitarno pravo Ivan Jovanović smatra da sam pomen mijenjanja granica ili razmjene teritorija u kontekstu odnosa Bosne i Hercegovine i Srbije može da budi i strah i asocijacije na rat devedesetih, kreiranje granica duz etničkih linija i etnicko čišćenje.

“Ali ovde bi se radilo o mirnodopskoj korekciji granice uz obostrani pristanak. Stoga, od te teme ne treba bežati, ali, sa druge strane, za slučaj da nema spremnosti obe strane da o tome razgovaraju u ovom trenutku, što podrazumeva potrebnu saglasnost o tome unutar BiH, temu ne bi trebalo ni forsirati”.

Kaže da je u prijedlogu protezanja državne granice na dijelovima rijeke Drine neposredno uz objekte hidroelektrana Zvornik i Bajina Bašta, Srbija pošla od činjenice da bi državna granica utvrđena isključivo na osnovu podataka katastra otežavala normalno funkcioniranje i održavanje dijelova objekata i postrojenja hidroelektrana.

Posebno su ukazali, navodi on, na značaj sigurnosnog pokrivanja vitalnih objekata (hidroelektrane i željezničke pruge).

“Utvrđivanjem državne granice, tako da oni u cjelini budu na teritoriji  Srbije, onemogućava se ograničenje i narušavanje sistema sigurnosti, eventualnom jednostranom suspenzijom drugačijeg rješenja. Za sela Međurečje I Sastavci, između opština Priboj u Srbiji i Rudo u BiH njihovi zahtjevi se zasnivaju na geografskim specifičnostima prema kojima se navedena mjesta u najvećem dijelu okružena teritorijom Srbije te da komunikacija sa BiH izuzetno otežana, pa bi po njima iz praktičnih razloga ta teritorija trebala pripasti Srbiji”.

Pitanje Drine

Srbija, po riječima Kučukovića, nije u okviru svog prijedloga ponudila neke svoje lokacije sa ukupnom površinom od 40,45 km2, a koje bi bila sprema prepustiti BiH kao kompenzaciju.

“Od strane Republike Srpske kao i od nekih drugih organa BiH nikada nije iskazan interes za nekim lokacijama koje se trenutno nalaze pod državnom kontrolom Srbije uz državnu granicu BiH/Srbija, te na kraju Vijeće ministara BiH je još 2004. godine jasno iskazalo svoj stav da nema razmjene teritorija bez prethodno potpisanog ugovora o granici između dvije države sa pratećom tehničkom dokumentacijom,a koji stav do dan danas nije mijenjan, pa u tom pogledu od 2010. godine nije bilo značajnijih aktivnosti između nadležnih komisija za granicu BiH i Srbije jer je Srbija insistirala da se paralelno sa razgraničenjem završi i tražena „razmjena teritorije“, a na to BiH nije pristajala”.

Sva pitanja u poslovima razgraničenja su jednako važna, ali po mišljenju Kučukovića pitanje razgraničenja na koritu rijeke Drine ima posebnu težinu, imajući u vidu da se na državnoj granici (koja ide sredinom rijeke Drine) nalaze hidrocentrale Bajina Bašta i Zvornik koje koriste kopnene i vodene resurse i BiH i  Srbije, a korist od istih trenutno ima samo Srbija.

Pitanje Sutorine

Zamjenik predsjedavajuće Državne komisije za granicu BiH Edin Kučuković kaže kako se poslovi vezano za razgraničenjem sa Srbijom ni u kom smislu ne mogu povezati sa poslovima razgraničenja koji su vršeni sa Crnom Gorom, posebno se ne može povlačiti paralela sa pitanjem Sutorine, koje se tokom pregovora pojavilo kao sporno.

“Jednostavno Sutorina je na dan priznanja BiH, kao suverene države, bila, prema općem međunarodnom načelu Uti possidetis, pod punom faktičkom kontrolom državne organizacije Crne Gore i to se bez saglasnosti te zemlje nije moglo niti se može promijeniti”, objašnjava on.

 Ekspert Ivan Jovanović tvrdi da se ovdje ne radi o izlasku Srbije ili BiH na more, kao u slučaju Sutorine, što uvijek izaziva mnogo više pažnje, pa i emocija, jer se, između ostalog, pitanje izlaska neke zemlje na more skoro uvijek doživljava kao krupan nacionalni interes.

“BiH ne koristi svoja prava na učešće u upravljačkim strukturama navedenih hidrocentrala, u proizvedenoj električnoj energiji i dobiti koju ostvaruju hidrocentrale, a koja prava proizilaze iz činjenice da se jedna polovina kompleksa hidrocentrala nalazi na teritoriji BiH te da se za rad hidrocentrala crpe vode koje pripadaju teritoriju BiH. Ne postoji bilo kakvo pravo posebne koncesije dodijeljeno Srbiji od strane BiH, te bilo kakvi posebni sporazumi o zajedničkom upravljanju i korištenju navedenih hidrocentrala, a kako to proizilazi iz Konvencije o zaštiti i korišćenju prekograničnih vodotokova i međunarodnih jezera, kojima su pristupile obje zemlje”.

Zbog takvog stanja, nastavlja on, BiH trpi štetu.

“Dogovorom nekadašnjih jugoslavenskih republika, a danas nezavisnih država, BiH i Srbije podijeljena je i proizvodnja električne energije. Dogovori su naslijeđeni sukcesijom, a po njima od 96 megavata (MW), koliko je proizvodila HE Zvornik 1957. godine, Bosni i Hercegovini pripada 49,8 posto. Iz HE Bajina Bašta, koja je 1967. godine proizvodila 420 MW godišnje, BiH ima pravo na 67 posto proizvodnje. Danas je ukupna proizvodnja dvije HE 112.220 GWh, a BiH ima pravo na 69.860 GWh. Ništa od toga se ne poštuje. Dug Srbije do posljednjeg dana 2014. godine dostigao je 4,37 milijardi KM, a posljednjeg dana prošle godine ukupni bruto iznos duga popeo se na 4,55 milijardi eura (to tog izračuna se dolazi na bazi prosječne cijele električne energije). Neto iznos, kao pravo BiH, od 1,56 milijardi eura, kada se uzmu u obzir svi dosadašnji operativni troškovi i troškovi održavanje obje HE, servisiranje kredita, te amortizacija, remonti i rehabilitacija objekata, naknade za potopljeno zemljište i dr. odnosno ekvivalent u isporuci Bosni i Hercegovini neto količine električne energije od minimalno 24.000 GWh”, ističe on.

Primjer Belgije i Holandije

Docent na Međunarodnom pravu na Pravnom fakultetu u Zenici Enis Omerović kaže da je razmjena teritorija ili tzv. prilagođavanje granice uvijek moguće, dakako uz punu suglasnost susjednih država koje dijele granicu.

“U pitanju je uzajamno ustupanje teritorija, odnosno međunarodnopravni čin ustupa dijela “problematičnoga” teritorija za obje države, što predstavlja jedan od načina mirnoga stjecanja državnoga područja. Dvije države se obično odlučuju na takvu opciju kada postoje svojevrsne teritorijalne anomalije i nelogičnosti i kada zbog takvih loših rješenja najviše ispaštaju građani, koji npr. imaju kuću na području jedne, a zemljište na području druge države. Dakle, radi se o graničnoj crti koja svakodnevno izaziva velike probleme običnome puku“, objašnkava Omerović.

Razmjenu teritorija, nastavlja, nalazimo u primjeru Indije i Bangladeša, kada su 2015. te države razmijenile 162 enklave.

“Glasovit je i ugovor između Poljske i SSSR o prilagodbi granice iz daleke 1951., kao i nešto recentniji ugovor o uzajamnome cediranju dijela državnoga područja potpisan u novembru 2016. između Belgije i Nizozemske“.

Vrijedi podsjetiti, nastavlja on, da je kod utvrđjivanja granice na prvome mjestu granica koja je zatečena na dan kada je proglašena država.

“Stečenu granicu “štiti” načelo međunarodnoga prava – Uti possidetis – što u našem slučaju predstavlja da su republičke granice u SFRJ postale međunarodne i da države trebaju uzajamno postivati stečenu granicu. No, načelo uti possidetis ni u kom slučaju ne znači da su međudržavne granice, bilo da su one na kopnu ili moru, rijeci ili jezeru, zacementirane. One to nikako nisu, budući da se države mogu sporazumjeti o njihovoj korekciji, tj. mogu da urede svoje granice ugovorom na način koji njima odgovara“, navodi on.

Dodaje kako je glede rijeka u međunarodnome pravu pravilo da, ukoliko granicna rijeka naglo mijenja svoj tok, da granica ostaje u njenom starom koritu, a kada granicna rijeka svoj prirodni tok mijenja postupno, u tom slučaju granična crta prati rijeku, odnosno dijeli njenu sudbinu.

Svakodnevni život lokalnog stanovništva

Ivan Jovanović, stručnjak za međunarodno humanitarno pravo iz Srbije ističe da je razmjena teritorije najčešći vid korekcije državne granice između dvije ili čak više zemalja i sve dok se zasniva na međusobnom dogovoru i slobodnim voljama tih država, razmjena teritorije je, navodi , potpuno u saglasju sa međunarodnim pravom.

“Podrazumeva razmenu najčešće malih delova državne teritorije uz granicu, na osnovu nekih geografskih ili demografskih karakteristika te teritorije, ili značaja koju neko parče teritorije ima za određenu državu. Ključno je da se razmena zasniva na određenom reciprocitetu u smislu toga šta neka država gubi, a šta dobija i da je ukupan odnos datog i dobijenog pravičan za obe strane. Cilj razmene najčešće može biti da se lokalnom stanovništvu olakša svakodnevni život i privredna delatnost, ili da se poveća bezbednost stanovništva i države, ili omogući realizacija nekih infrastrukturnih projekata i slično”, objašnjava Jovanović.

Dodaje da je razmjena teritorija između Srbije i Bosne i Hercegovine načelno uvijek moguća, ukoliko je fizički, odnosno geografski izvodljiva.

“Ako se obe države oko razmene saglase, potpišu sporazum i ratifikuju u svojim parlamentima, to bi onda postalo obavezujuće za obe strane. Verujem da nijedna strana ne bi pristala na razmenu ako ne bi imala nešto od nje – bilo direktnu korist, bilo to što ne bi imala štetu a pri tom bi učinila uslugu susedu, što je takođe uvek u interesu dobrosusedskih odnosa”, smatra on.

Jovanović smatra da definiranje i eventualno ispravljanje granice između Srbije i BiH srećom ne izaziva veliku pažnju javnosti i medija, i tako bi trebalo i da ostane, a dijelom je to i zbog toga što su odnosi ove dvije zemlje ipak opterećeni krupnijim -bolnijim pitanjima.

Izvor: Al Jazeera