Hamas i Iran: Na Bliskom istoku nešto novo

Piše: Yasser Zaatreh

Jasno je da je u odnosu između Hamasa i Irana došlo do znatnog pomaka u proteklih nekoliko mjeseci, iako je sve to u ograničenom obimu. Iranski konzervativci ne vide ličnu posjetu Khaleda Meshaala Teheranu kao nešto nužno, što bi predstavljalo jasan znak ponovne uspostave odnosa. To se još nije desilo, a hoće li se uopće i dogoditi, ostaje nepoznanica.

Ubrzani koraci zbližavanja započeli su riječima „hvala Iranu“, koje je rekao Abu Ubaidah tokom obilježavanja pobjede u Gazi polovinom prošlog mjeseca, pa sve do kontinuiranih izjava i kontakata tokom protekle sedmice – posebno nakon napada na Al-Quneitru, kada su izraelski neprijatelji ubili nekoliko vođa Hezbollaha i iranskog generala. No, od svih tih izjava najindikativnija je bila začuđujuća izjava jednog „lidera“ o pravu Sirije na odbranu svoga naroda i suvereniteta (što su prenijeli mediji finansirani od strane Irana, kojima se po prirodi stvari ne može vjerovati).

Ova izjava, ukoliko je uopće i tačna, može se interpretirati svakome ko to želi. Posebno zbog toga što su lideri Hamasa i dalje ustrajni u svom stavu po pitanju Sirije. Cijena koju plaćaju zbog toga što su stali na stranu naroda je ogromna, ne samo zato jer su bili primorani napustiti Siriju, nego i zbog potpunog prekidanja iranske podrške na tri godine.

Zaustavit ćemo se nakratko s namjerom da ukažemo na elemente centra otpora i opozicije o kojoj pojedini govore, i žele da se Hamas tome ponovno priključi. Tu nećemo pronaći drugog „lidera“ sem onog po imenu Bashar al-Assad, koji prosi američku i cionističku pomoć za borbu protiv nečega što naziva terorizmom, što zapravo nije ništa drugo do revolucija naroda. Ta revolucija je predstavljala osnovu prije nego što su se pojavile frakcije, uzelo oružje u ruke i započelo sa ubijanjem.

Gubljenje povjerenja javnog mnijenja

S druge strane, Iran, kao glavna država navedenog centra otpora, iznuđuje od Amerike dogovor o nuklearnom naoružanju, dok je oružje u rukama Hezbollaha, jedne od vojnih formacija ove države, usmjereno na rješavanje internih problema još od jula 2006. godine, a zatim prema revoluciji sirijskog naroda. Izuzetak je posljednja akcija (pažljivo sračunata) i druge manje bitne akcije u kontekstu odgovora na veliki broj cionističkih napada.   
.
Preostali dio pripadnika centra otpora sačinjavaju Husi, koji trenutno vode rat protiv revolucije domicijelnog stanovništva Jemena, te oni koji pristižu u Irak na američkim okupatorskim tenkovima. Razlog za njihov ponovni dolazak u Irak predstavlja navodno suprotstavljanje takozvanom terorizmu, dok se zapravo kupaju u krvi arapskih sunita, koje su proglasili ISIL-ovcima. Sve se to događa usljed stanja nezapamćenih sektaških sukoba, ne samo u Iraku, nego i cijeloj regiji.

Hamas odlazi u Iran samo zato što je na taj potez bio primoran, i naravno u kontekstu stezanja blokade koju je nametnuo Al-Sisi, pored grozničave potjere Mahmouda Abbasa pod parolom razoružavanja snaga otpora.

Naravno, ne možemo zaboraviti da ovom centru pripadaju i neki Palestinci. Prije svega, tu je pokret Islamski džihad, koji se zaista ubraja u snage otpora, ali njihovo finansiranje dolazi od strane Irana. Prema tome, bilo kakvo protivljenje iranskim opcijama smatra se nemogućim. Tu su i neke druge grupe na margini, poput frakcije Ahmad Jabreel, koju Bashar koristi za pokrivanje svojih zločina u Yarmouku, zbog čega dobivaju ogromne sume novca iz Irana. Susreti sa svim iranskim zvaničnicima, uključujući i Khamenija osobno, slijede kao nagrada za falsificiranje istine!

Što se tiče pokreta Hamas, on također pripada centru otpora, bez obzira da li ga bilo ili ne (tri godine pauze i izjava Irana o finansiranju potvrđuju izlazak iz ovog centra te priključivanje lažnoj koaliciji, sve dok ga nije ošamario posljednji rat). Posljednji rat Hamas vodi uspješno, dok je pomenuti centar samo posmatrao i nije iskazivao svoje saosjećanje, čak ni kroz verbalnu podršku (naglašavam verbalnu) nego se oglašava tek nakon 17 dana borbe i poziva koji su uputili predstavnici pokreta. Pokret Hamas, također, akumulira svoju snagu nakon rata 2012., koji je prethodio posljednjem sukobu, usljed općeg iranskog bojkota i odsustva bilo kakvog oblika podrške.
 
Hamas odlazi u Iran samo zato što je na taj potez bio primoran i, naravno, u kontekstu stezanja blokade nametnute od strane Al-Sisija, pored grozničave potjere Mahmouda Abbasa pod parolom razoružavanja snaga otpora. No, ko kaže da se do pogrešnih stavova dolazi u stanju stabilizacije? I ko kaže da su oni koji su u povijesti odustajali od palestinskog pitanja – ili drugih pitanja borbe – činili to zarad neke druge strane?

Apsurdnost kombiniranja vlasti i otpora

Također, treba spomenuti i koristi koje će Hamas ostvariti kroz ovo zbližavanje u odnosu na štete koje će iz toga proizaći, jer politika, na koncu svega, znači ili korist ili gubitak. Osvrnut ćemo se na to, makar nam ostala skrivena primarna dimenzija, koju Hamas sve do sada očigledno nije pogazio, budući da je njihov stav prema revoluciji sirijskog naroda ostao isti, premda je naišao na kritike Sirijaca, pa čak i uvrede pojedinih, zbog zbližavanja sa njihovim najvećim neprijateljem, Iranom (koji postaje i najveći neprijatelj u svijesti većine islamske nacije zbog onoga što čini).

Što se tiče govora o šteti, ona je dobro poznata. Nju predstavlja gubljenje povjerenja jednog dijela arapskog i islamskog javnog mnijenja u džihadski pokret koji je dao najveće žrtve kroz svoju bogatu historiju. Hamas je pokret koji se bori na frontu centralnog pitanja islamske nacije, prema tome, to uopće ne predstavlja neznatan gubitak, s obzirom da se sve ono što je narod uložio u ovoj pokret, još od njegovog osnivanja, ne može tek tako ostaviti po strani. Možda taj doprinos čak i premašuje ono što nude Iran i ostali.

Samo da podsjetimo da najveći gubitak za jedan pokret promjene predstavlja gubitak mase, a ne vlasti, ukoliko vlasti uopće i ima. Naravno, u ovom slučaju postoji i vlast, mislim u Gazi, gdje sudbina te vlasti igra presudnu ulogu u ponašanju ovog pokreta, još od 2007. pa sve do danas, premda u osnovi vizija treba biti još sveobuhvatnija i u cjelosti se ticati palestinskog pitanja.

Hamas je u Gazi sakupio oružje i vojsku, koja je izvela posebna herojstva i žrtvovanja, ali briga o političkom aspektu postaje teret za ovaj pokret. To nas podsjeća na veoma slično iskustvo koje je imao pokret Fatah, za koje je ta briga postala opterećenje, što ga kasnije prisiljava i na odlazak u Oslo. Nakon Osla pojačava mobiliziranje, te stvar postaje još kompliciranija u političkom smislu, s obzirom da vlast i briga o njoj postaje cilj sam po sebi.  

Veoma je jasno šta je to što Iran želi od ovog odnosa. On želi da sunitskim velom prekrije svoje zločine prema većini islamske nacije, počevši od Sirije, Iraka, pa sve do Jemena.

Sve ovo naglašava kolika je apsurdnost ideje kombiniranja vlasti i otpora, bez obzira na herojske bitke Gaze koje su uslijedile kao odgovor na agresiju, čiji je cilj uništiti otpor u stvarnosti. Pojas Gaze neće biti u stanju – budući da se nalazi pod potpunom opsadom – pokrenuti rat protiv neprijatelja, bez uključivanja cijele Palestine u problem otpora.

Treba naglasiti i šta je to što Iran zaista želi od ovog odnosa. Možemo sa lahkoćom ustvrditi kako je taj cilj vrlo jasan. Iran želi sunitskim velom prekriti svoje zločine prema većini islamske nacije, počevši od Sirije, Iraka, pa sve do Jemena. Slušajući riječi iranskog pisca Mohammeda Sadiqa al-Husseinija (jednog od glasnogovornika konzervativaca) postaje nam sasvim jasno šta je to što narod zaista želi.

Iran među glavnim protagonistima sukoba

To je ono što Iran želi, međutim, činjenica je da u stvarnosti niti Hamas niti bilo ko drugi ne može uljepšati tu sliku u svijesti većine muslimanske nacije, iako Iran to i dalje pokušava. Ali, šta Hamas dobija zauzvrat?

Finansijska pomoć zasigurno će biti jedan od načina podrške. Međutim, to je ograničena, a možda i privremena podrška. Iran prolazi kroz najteže finansijske okolnosti ikada, u kontekstu pada cijena nafte, stoga će se veoma teško moći osloniti na ovakve opcije.

Hoće li to biti podrška u naoružanju? Možda, međutim mogućnost njegovog prebacivanje predstavlja veliku poteškoću, s obzirom na stezanje blokade od strane Egipta. Zato će se Hamas i dalje oslanjati na svoje sposobnosti, kako je to činio i u protekle četiri godine.

Ima li u ovom približavanju neke političke koristi? Istina je da to baš i ne izgleda tako. Ovo zbližavanje nije polučilo uspjeha u vršenju pritiska na pojedine zaljevske države, niti će se njime izvršiti pritisak na Al-Sisija, čije je pridobivanje na stranu Irana preče od pridobivanja Hamasa. Ovo zbližavanje samo će pomoći Iranu na ponovnoj pripremi Basharove uloge, što je izuzetno važna tačka u tome svemu.

Niko nije tražio od Hamasa neprijateljski stav prema Iranu. Od njega se jedino traži da dobro preispita dobiti i gubitke, i da ne zanemari najvažniji aspekt u svemu ovome, a to je gubljenje podrške mase, posebno ukoliko postoje sumnje u ostvarivanje glavnog cilja, odnosno ukidanja blokade.

Šta je sa Katarom i Turskom kao državama koje daju najveću podršku pokretu Hamas? Mogu li one prihvatiti tako jaku relaciju sa Iranom? Možda će to prešutjeti, no sigurno je da neće biti i zadovoljne. Naročito u svjetlu posljednje iranske arogancije, koja se pokazala u Jemenu, kao i kroz direktnu vojnu intervenciju u Iraku. Ne trebamo ni spominjati Siriju gdje sve konce u svojim rukama drži Qasem Soleimani.

Trenutno, u kontekstu naziranja promjena u vanjskoj politici Saudijske Arabije, poželjno bi bilo obnoviti relacije sa Kraljevinom, pa makar i minimalno, što se neće moći ostvariti ukoliko Hamas pojača tempo u svom odnosu sa Iranom.

Niko nije tražio od Hamasa neprijateljski stav prema Iranu. Od njega se jedino traži da dobro preispita šta ostvaruje ovim zbližavanjem, a šta gubi. Ne treba zanemariti ni najvažniju stvar u svemu tome, a to je gubljenje podrške mase, posebno ukoliko se sumnja u ostvarivanje glavnog cilja, odnosno ukidanja blokade. To će neminovno zahtjevati novu viziju, kojom će se ponovno uspostaviti red u cijeloj palestinskoj zajednici, a ne samo spasiti oružje Gaze ili stara ostvarenja. 

Iako je to izuzetno bitan cilj, bez sumnje, njegov izoliran uspjeh predstavlja teško izvodivu stvar ukoliko se ne promjene date okolnosti. Do te promjene može doći, što je uobičajena stvar političkih previranja, ali to zahtjeva malo strpljenja i postojanosti. 

U situaciji poput ove, nemamo drugog izbora sem da molimo dragog Boga da pomogne Hamasu u pronalasku ispravnog puta kako bi se izvukli iz ove nevolje bez ljudskih žrtava, kao i da sačuvaju postignuća koja su ostvarili i akumulirali. Međutim, sigurni smo da se Iran nalazi u ogromnoj nevolji, kao i da je užasno iscrpljen zbog agresije na većinu islamske nacije. Svako ko Iranu bude služio kao pokrivač, sigurno će osjetiti hladnoću, ukoliko ga ne zadese i kakve teže bolesti. Jedino ako, a daj Bože da do toga dođe, Iran postane svjestan i počne sarađivati sa svojim arapskim i islamskim okruženjem na pronalasku rješenja za postojeće probleme.   

Tada bi svi zajedno mogli pružiti svoju pomoć Hamasu i snagama otpora u Palestini protiv cionističkog entiteta, umjesto što se vodi ovaj krvavi sukob. Sukob u kome je Iran predstavljao jednog od glavnih protagonista još od revolucije u Siriji, a sada Jemenu, i ne znamo skriva li u rukavu još neka iznenađenja, ili ne. 

Izvor: Al Jazeera