Haškim presudama pisat će se historija Balkana

"Ovom presudom osuđena je 'Herceg-Bosna'", rekao je Kamberović (EPA)

Negiranje istine i odbacivanje stvarnosti, posebno kad su u pitanju presude Haškog tribunala, pojava je koja ovaj sud prati od njegovog osnivanja. Takve su reakcije u Srbiji i Hrvatskoj i nakon posljednje dvije presude Tribunala, u kojima je Ratko Mladić nepravosnažno osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, a Jadranku Prliću i ostalima potvrđena prvostepena presuda.

Ali, kakav god bio odnos prema Hagu u Srbiji i Hrvatskoj, činjenica je da je taj sud uradio veliku stvar na ustanovljavanju istine i da bez presuda i dokumentacije, na kojoj su utemeljene, ne bi bilo moguće pisati objektivnu historiju rata na prostoru bivše Jugoslavije, kaže akademik Mirko Pejanović.

“Može se obrnuti pitanje i reći da li bi bilo primicanja bilo kakvoj istini da nije bilo međunarodnog tribunala u Hagu, da nije bilo međunarodnog suda, da nije bilo sudija koje ne znaju ni gdje je Bosna i Hercegovina. Oni su na temelju činjenica i na dužem periodu i uz pomoć svjedoka dolazili do istine koju su saopštili u presudama. Te istine će značiti mnogo, čak mislim presudno za objektivizaciju istorije rata u Bosni i Hercegovini. To će vrijeme pokazati i mislim da će se sa ovim okončanjem rada Haškog tribunala zaokružiti šta je istina o ratu u Bosni i Hercegovini, cjelina te istine i da će postepeno u vremenu koje dolazi, nakon ovih užarenih raspoloženja i turbulencija i tenzija i navijanja, započeti mirna izgradnja povjerenja i budućnosti i mira u Bosni i Hercegovini”, kaže Pejanović za Al Jazeeru.

Služiti se dokumentacijom Tribunala u Hagu

Uloga Tribunala u Hagu u procesu ustanovljavanja istine ogromna je, kaže i britanski historičar Marko Attila Hoare, koji smatra da se historičari trebaju što više služiti haškom dokumentacijom čak i onda kad je očito da nacionalističke politike to ne žele.

“Sada imamo gomilu podataka o ratu, o genocidu i svim događanjima, a uglavnom znamo taj materijal i tu priču, ali problem je u tome što nacionalisti neće da se slože oko toga i postoji otpor da se prizna stvarnost. Treba više da se historičari bave znanstvenim radom i da pišu radove na osnovu tih podataka, koje je Tribunal prikupio i onda možemo doći do neke objektivne istine, ali dok je to u ruci političara nacionalista, ništa takvo nećemo imati”, kaže Hoare za Al Jazeeru.

Poseban problem u priznavanju istine Hoare vidi u nedostatku građanske hrabrosti i nespremnosti kulturnih elita da se suoče i sa svojom odgovornošću u kreiranju “politike rata”. Problem suočavanja sa istinom u Srbiji i Hrvatskoj, kaže Hoare, jeste problem nedostatka elementarne svijesti o poštivanju istine i dodaje: “To je nacionalizam koji neće da prizna da je njihova strana radila te zločine – ni Hrvati ni Srbi. To je nažalost tako i to je nedostatak građanske i demokratske svijesti”.

Haške presude, posebno one Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, pomažu da se ustanovi istina o ratu koji je vođen u Bosni i Hercegovini, ali čak i uz te presude nemoguće je utvrditi potpunu “historijsku istinu”, kaže Sonja Biserko iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo, jer u mnoge presude nisu uvedeni svi poznati i dostupni dokumenti.

“Sve ove presude koje su nedavno bile pred Haškim tribunalom, pre svega koja se odnosi na Radovana Karadžića i Ratka Mladića, zaokružuju tu sliku o ratu u Bosni kada se tiče srpske strane. Te presude dokumentuju i dokazuju na osnovu raznih dokumenata i svedočanstava i to je jedna zaokružena priča. Međutim, sudske presude nisu ukupna istina o onome što se dešavalo s obzirom da u presude nisu ušli svi dokumenti koji su tamo sakupljeni i samo suđenje i proces pred Tribunalom zapravo je strogo baziran na činjenicama koje se odnose na individualnu odgovornost. To je samo deo nekakve istine, odnosno sudske istine.”

Diskreditacija Haškog tribunala

A razlog zašto će, barem sa srpske strane, izostati priznanje istine o proteklim ratovima jeste činjenica da je zvanični Beograd od osnivanja Haškog tribunala nastojao diskreditovati njegov rad. Ali, unatoč takvom ponašanju, Haški sud pomogao je da se prikupi relevantna dokumentacija i onemogućio, jednim dijelom, još veću manipulaciju činjenicama, pojašnjava Biserko.

“Nažalost, imamo konstantnu instrumentalizaciju tih presuda, bilo da se negiraju, bilo da se optužuje Haški tribunal da je protiv Srba. Iz Beograda se konstantno širi jedna priča kako Haški tribunal nije legitiman i stalno se ide na njegovo podrivanje i obesmišljavanje, što je, uostalom, bila strategija Beograda od samog njegovog osnivanja. Dužina trajanja samog Haškog tribunala bila je prouzrokovana nesaradnjom regiona, neadekvatnom saradnjom. Kada je reč o Srbiji, ona je sigurno opstruirala u tim glavnim slučajevima, koji se odnose na političko-vojno i policijsko rukovodstvo zemlje. Podrivali su preko svedoka, kao u slučaju [Vojislava] Šešelja. Diskreditovali su Tužilaštvo na razne načine, ali, bez obzira na sve to, može se reći da je Haški tribunal završio svoj rad određenim uspehom, koji je vrlo relevantan za region, jer bez te institucije ne bi bilo moguće sakupiti tu dokumentaciju i manipulacija činjenicama o tome šta se desilo bila bi mnogo veća nego je to slučaj sada.”

Haški sud zasnivao je rad na principu individualne odgovornosti za počinjene zločine i njegova svrha nije da daje konačne i definitivne odgovore i uspostavlja historijsku istinu, kaže historičar iz Sarajeva Husnija Kamberović.

Važan historijski izvor

Ali, nastavlja Kamberović, u svakom budućem pisanju historije ratova na prostoru bivše Jugoslavije sudske presude bit će važan historijski izvor.

“Historičari imaju neku drugu metodologiju i za mene kao historičara sve sudske presude predstavljaju samo još jedan od izvora za proučavanja rata, ali jedan od važnijih izvora. Te presude se, ipak, temelje na moru materijala koji tome prethodi, dakle, one su dobro utemeljene, ali ne mora značiti da će se historičari na kraju morati držati te istine koju je sud već utvrdio za pojedine konkretne događaje, nego će to koristiti kao još jedan historijski izvor za stvaranje neke šire slike.”

Od hipotetičke historijske perspektive Kamberović mnogo važnijim smatra potrebu trenutnog suočenja sa sadržajem haških presuda jer, kaže, bilo je slučajeva kad su haški osuđenici priznavali krivicu da bi je po odsluženju kazne potpuno odbacili. Današnjom presudom Prliću i ostalim prevaziđen je haški princip individualne odgovornosti.

“Pa, mi znamo da su neki osuđeni priznali krivicu, a kada su se vratili, onda su to negirali – od Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić itd. Važnije je da li će skupine u tim zemljama (Srbiji i Hrvatskoj) intelektualne elite biti u stanju suočavati svoje sugrađane sa činjenicom da je neko počinio zločine i da je zbog toga neko odgovarao i da, s druge strane, to treba uzeti kao neko historijsko iskustvo. I ova današnja presuda nije više samo presuda koja je izrečena šestorci nego ona ima važnu poruku koju šalje savremenim političkim strukturama, posebno među Hrvatima koji sanjaju postojanje trećeg entiteta. Ovom je presudom osuđena ‘Herceg-Bosna’. To nadilazi individualnu odgovornost, što je uglavnom bio princip donošenja presuda na Haškom sudu.”

Presudom Prliću i ostalim završen je rad Tribunala u Hagu, a njegove presude i prikupljena dokazna dokumentacija trebali bi pomoći uspostavljanju diskursa istine i pomirenju, kažu sagovornici Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera