HDZ opet ‘progutao’ krajnju desnicu

Stranke HSP-ovskog tipa na posljednjim su se izborima okupile u Domovinskoj koaliciji i doživjele izborni debakl (Luka Stanzl / Pixsell)

Piše: Tomislav Šoštarić

Hrvatski sabor nakon prijevremenih izbora izgledat će bitno drugačije nego nakon lanjskih. Nijedna od krajnje desnih stranaka, koje su u Sabor prošle godine ušle u sklopu HDZ-ove Domoljubne koalicije, nije prešla izborni prag.

S druge strane, Živi zid, Promijenimo Hrvatsku i udruga Franak u svojoj su koaliciji iznenađenje izbora s osam mandata.

Slaba oporba

Rimac smatra da odnosi u Saboru brojčano nisu toliko promijenjeni, ali samo naizgled jer je, zbog načina na koji je Zoran Milanović vodio kampanju te posljedično odlaska s čela stranke i gubitka dobivenih izbora, SDP devastiran. Njima je sada potrebna dugoročna strategija djelovanja i svijest da neki ljudi, kao i u HDZ-u, ne izazivaju povjerenje birača. Stoga će mandat nove vlade obilježiti slaba oporba. 

“Ne po broju ruku u Saboru, nego po idejama koje bi mogli iznositi i po obećanjima koja bi mogla biti bolja od ovoga što je ponudio Andrej Plenković ili što će ponuditi ta njegova  vlada, bez obzira bila ona vođena dobro ili loše, sastavljena problematičnim  tipovima ili vrlo poštenim i radišnim ljudima. Jednostavno, oporba neće imati tu snagu koju bi trebala imati da ponudi alternative, da ponudi bolje rješenje i da ponudi bolje stvari od ovoga što će nuditi ovi koji su na vlasti, bez obzira bilo to dobro ili loše”.

Neulazak krajnje desnih stranaka u Sabor, koje je Tomislav Karamarko ‘prigrlio’, rezultat je odmicanja HDZ-a pod vodstvom novog šefa Andreja Plenkovića, a i neki od dugogodišnjih HDZ-ovih istaknutih aktera više neće sjediti u saborskim klupama.

Most i Živi zid kao ‘alter ego’

Ipak, tamo će se naći neki od onih čiji svjetonazor javnost poistovjećuje s krajnjom desnicom, poput Zlatka Hasanbegovića te Brune Esih, koja je ušla u Sabor temeljem preferencijalnih glasova.

“Mislim da je u stvari to operativno uspjeh HDZ-a koji je jednostavno zadržavanjem određenog broja ekstremnih kandidata pokupio glasove ekstremne desnice koji bi se inače rasuli na različite pravaške stranke. To je bila strategija i inače kod HDZ-a”, tumači politički analitičar Ivan Rimac.

Zadržavanjem svih tih kandidata i isticanjem njihove kampanje za preferencijalne glasove, smatra, to je urodilo plodom jer je na desnici uvijek važno da postoji masivna stranka koja daje dojam snage.

“Te male strančice HSP-ovskog tipa nemaju taj dojam snage i ti ekstremni stavovi, koliko god ekstremni bili, neće zadovoljiti to glasačko tijelo, koliko jedan jedini ekstremni političar u nekoj vrlo velikoj desnoj stranci”.

A ukoliko je HDZ-u Most bio neka vrsta ‘alter ega’ u smislu, kako kaže, korekcije eventualno nemoralnih i drugih oblika vladavine, Živi zid je, barem što se glasača tiče, trebao postati vrsta ‘alter ega’ SDP-u, u pogledu izbora tema, prepoznavanja ugroženih skupina i davanju novog tona.

Jedan od razloga zbog kojih smatra da je Živi zid narastao je to što su se organizacijski bolje postavili – istaknuli su više kandidatura u više izbornih jedinica i kampanju vodili šire.

Privlačnost ‘novih’ političkih osoba

Drugi je što su se glasači koji traže alternativu postojećim strankama, barem oni lijevo orijentirani, razočarali u Most jer je ušao u, kako kaže, vladu koja je tolerirala radikalno desne ispade pojedinih njenih članova.

“Treći element je bio što je SDP svojom nekonzistentnom kampanjom, pogotovo Milanović koji je šetao svojim izjavama od umjerene ljevice do gotovo ekstremne desnice, otjerao dio glasača koji ipak misle da je ideološka orijentacija izuzetno važna. Takvi glasači su jednostavno pobjegli Živom zidu, pa i IDS-u [Istarski demokratski sabor]”.

Glasače je privukla i ‘novost’ pojedinih političkih osoba, kakvom i dalje smatra i njihovog šefa Ivana Vilibora Sinčića, što se, kaže, najbolje vidjelo na uspjehu HDZ-a na ovim izborima.

Živi zid bez programske odrednice

Tematski repertoar Živog zida se proširio s udrugom Franak i Promijenimo Hrvatsku, no nedovoljno da bi, kaže Rimac, imali ijednu suvislu programsku odrednicu o kojoj bi birači rekli ‘ovo želim da se provede’ ili ‘ovo je njihov program’. A k tome uporno odbijaju biti dio vlasti. 

“To je skupina koja iskazuje nezadovoljstvo, glasači koji su nezadovoljni obično apstiniraju od izbora i kažu nemam za koga glasati i nemam što tamo dolaziti. Međutim, sada počinjemo okupljati te nezadovoljnike i oni daju glas nekome, u ovom slučaju Živom zidu. Bilo je i pametnijih opcija, kao što je, na primjer, stranka Pametno između ostalog, ali za isticanje i rast tih opcija potrebno je nešto veće isticanje u medijima pa i dugotrajnije predstavljanje ideja. Pametno realno nije imalo vremena predstaviti sve svoje programske ideje i do medija je teško doći bez novaca pa je to ostalo sakato u predstavljanju”.

Osim toga, Živi zid, ističe, načelno temelji svoje ideje na aktivističkim organizacijama koje se bave pojedinim problemima, što je moderan pristup ako se uzme opći trend u zapadnim demokracijama da tzv. issue voting – glasovanje o jednom problemu – definira pristanak na određene, pogotovo nove političke opcije.

Živi zid – kritika bez ponude rješenja

“Ali za razliku tih opcija na zapadu, Živi zid ne nudi rješenja, već samo sistemsku kritiku. Jedan od razloga zašto ne nude rješenje je njihova izuzetna mladost i neznanje o politici – oni primjećuju probleme, ali ne znaju ponuditi rješenja. Mi smo kritičara imali i prije, od Laburista do ORaHa itd. Međutim, oni su nakon dva ciklusa izbora obično padali u nemilost glasača jer nisu nudili ništa novo”.

Iako su Most kao ‘stara’ treća opcija i koalicija oko Živog zida osvojili respektabilan 21 mandat na prijevremenim izborima, Rimac smatra kako je za sada teško vjerovati da bi neka treća opcija ili više u njih u dogledno vrijeme mogle osvojiti vlast.

“Zato što velike stranke operiraju sa znatnim budžetima za kampanje i sa prisutnošću u medijima, što se potencira još sa brojem zastupnika koji onda imaju i po svojim funkcijama određeni dostup do medija, odnosno medijsko praćenje. S druge strane, ta raznolikost alternativnih opcija vodi divergenciji, ne konvergenciji tih političkih programa, tako da je teško vjerovati da ti divergentni politički programi mogu naći neku zajedničku platformu za jedinstveni nastup i tako napraviti okrupnjavanje”.

Pritom zaključuje kako je važno uzeti u obzir da u politici novac, proračuni za kampanje i sl., određuju tko je ‘vidljiv’, a tko ne.

Milardović: Debakl populističke desnice 

Odlukom Plenkovića da se postavi u desni centar, smatra pak Anđelko Milardović s Instituta za europske i globalizacijske studije u Splitu, napravljen je otklon od populističke desnice i ta je odluka, čini se, pozitivno djelovala.

“Po rezultatima izbora politička desnica uopće se nije uspjela ni približiti izbornom pragu i mora se reći da je to debakl političke desnice u Hrvatskoj i možda jedan tip jačanja svijesti da se sa prošloću više ne može izaći na kraj uz pomoć politike, nekih politika prošlosti, nego da prošlost treba stvarno znanstveno objektivirati”, kaže Milardović.

Nakon ovih izbora, ističe, pojavila se posve drugačija slika države s obzirom na novu konfiguraciju parlamenta. “Pada u vodu teza o ustaškom i fašističkom karakteru ove države, ako nitko nije glasovao za radikalnu desnicu”.

Model Ive Sanadera

Što se tiče HDZ-a, koji se u kratkom roku pregrupirao i definirao drugačiji smjer na čelu s Andrejem Plenkovićem, Rimac kaže da stranka u tome nije napravila revolucionarni iskorak – ponovili su model kampanje Ive Sanadera. “Sve je fokusirano na osobu predsjednika, on se predstavlja relativno umjerenim i ustvari ‘puca’ na centar, a ne na ekstreme političkog spektra, a eventualno prikupljanje onih s desnog političkog centra obavljaju manje važni političari. Ovdje je dodana još jedna važna komponenta, a to je da je – s obzirom na veliku grupu sa Karamarkom i njegovom vladom – ta personalizirana kampanja napravila monumentalno velik lik Plenkovića, iza kojeg se nije vidio nitko od onih sa ‘putrom na glavi’ iz prethodnog mandata”.

A taj mandat kao da nije ni postojao i u kampanji se nije pojavljivao – HDZ ga je izbjegavao, a Milanović nije potencirao. “Praktički kao da imamo jednu rupu u sjećanju od studenog prošle godine do 1. srpnja ove godine, naravno uz dužno poštovanje prema HDZ-u da su smrtno ozbiljno shvatili svoju vrlo nezgodnu poziciju i da moraju vrlo ozbiljno i sustavno raditi na kampanji da anuliraju sve to što je išlo vrlo strmo nizbrdo u šestom mjesecu”.

Uspjeh Živog zida tumači potragom za ‘trećim putem’ i definiranjem ljevice – ali ne neke nove, nego postojeće koja se, kao dijelom i desnica, u suvremenom društvu ne snalazi pa ponekad poseže za ‘područjem’ desnice da nađe utemeljenje za neki svoj stav.

Pojmovi proletarijata i radničke klase su, naglašava, pojmovi industrijskog društva, a današnje je društvo globalno-informacijsko.

Nesnalaženje ljevice

“Što je ona i kako je staviti u kontekst društva druge moderne, odnosno postmodernog društva. Ona se, ne samo u Hrvatskoj, nego na globalnoj razini ne snalazi. Ne snalazi se u smislu identiteta, ne postavlja sebi pitanje koga mi u biti zastupamo”.

Stoga smatra da je pojava i Mosta i Živog zida reakcija na HDZ i SDP kao dvije stranke koje 25 godina generiraju ‘status quo’ model društva.

“Društvo je zatvoreno, nema razvoja, ne može se društvo razvijati ako se izdvaja za znanost 0,76 posto. Ono je kolonijalno, postkolonijalno, potpuno zavisno i bez strategije, koje funkcionira na pritisak odozgo. Samo reagira, a ne agira u smislu da radi nešto, da ima djelovanje”.

U tom su kontekstu, navodi, Živi zid i Most reformisti. Kao i stranka Pametno s modelom za kojeg se pokazalo da nema društvenih slojeva u širem smislu koji bi ga prihvatili, a koji, kako kaže, nudi koncept reforme društva prema njegovoj transformaciji i modernizaciji te kompatibilnosti s ostalim društvima.

Živi zid – ‘heterogena skupina bez koncepta’

No, Živi zid, ističe, nema koncepta već nastupa aktivistički i reaktivno. Radi se, navodi, o heterogenoj skupini koja je privukla glasače ljevice, koji se u aktualnoj situaciji ne snalaze kao ni njihova politička opcija. Ali i dio glasača desnice. “Na momente kada se sluša Sinčić, on je bliži HDZ-u nego SDP-u, meni se bar tako čini”.

Stoga u ovome trenutku ni Milardović ne želi spekulirati o mogućnosti osvajanja vlasti neke treće opcije ili više njih, ali naglašava da to ovisi o ‘velikim igračima’.

“Samo u slučaju ukoliko HDZ i SDP ne budu bili spremni na unutarstranačku demokratizaciju i na demokratizaciju društva, strukturne promjene u ovome društvu. Onda će kao odgovor na njihovu nespremnost, za vjerovati je, jačati kapacitet i potencijal aktera treće struje”, zaključuje Milardović.

Izvor: Al Jazeera