Herzog, iznenađenje za Netanyahua

Pobjeda desnice jasno nagoveštava slabe šanse za obnovu mirovnih pregovora prekinutih prošlog aprila (EPA)

Piše: Boško Jakšić

Tri meseca nakon što je pozvao na prevremene parlamentarne izbore, uveren da će lako pobediti niz oslabljenih rivala, obezbediti treći uzastopni premijerski mandat i stabilizovati svoju koaliciju, izraelski premijer Benjamin Netanyahu suočen je sa iznenađujuće neizvesnom trkom.

Cionistička unija – savez laburista levog centra koje predvodi Isaac Herzog, pripadnik jedne od slavnih političkih dinastija, i liberalne stranke Hatnuah na čijem je čelu bivša ministarka Tzipi Livni – naglo je poboljšala rejting, potiskujući premijerov Likud i nudeći posle mnogo godina ozbiljnu alternativu desnici.

Prema poslednjim ispitivanjima javnog mnjenja dve televizije i dva vodeća lista, Cionistička unija može da računa na 24-26 mesta u 120-članom Knessetu, dok se Likudu dodeljuje 20-21 poslanik.

Do pre nekoliko nedelja Izraelci su u Herzogu (54) prepoznavali sposobnog političara i bivšeg ministra, ali ne baš premijerskog kalibra. Iako je advokat unuk prvog glavnog rabina Aškenazija u državi Izrael, sin šestog predsednika i nećak jednog od najpoznatijih šefova izraelske diplomatije, smatrali su da nema dovoljno harizme i mačizma koji se očekuju od lidera koji može da zaštiti Izrael.

Podrška Peresa

Onda su stvari počele da se menjaju. Mada su mnogi analitičari procenjivali da su izbori više referendum o Netanyahuu (65) koji je na vlasti od 2009, lider laburista uspeo je da unese veliku neizvesnost. Herzog je dobio podršku bivšeg predsednika Shimona Peresa, “revnosnog levičara” kako ga je zbog toga odmah napao Likud.

Da li će Bougie (Herzog) pobediti Bibija (Netanyahua) i prekinuti dugogodišnju dominaciju desnice koja je svojom politikom izolovala Izrael u svetu i pokvarila odnose sa tradicionalnim saveznicima u Washingtonu na spoljnom planu, a ekonomskom politikom polarizovala socijalnu situaciju kod kuće?

Netanyahu je razljutio Obamu, oslabio podršku među demokratama i oborio rejting svoje popularnosti u SAD-u.

Zabrinuti Netanyahu javno je priznao da, ukoliko se trend nastavi, rastu šanse da Herzog i Livni, svako po dve godine, predvode sledeću vladu. Govori o “realnoj opasnosti” da izgubi izbore i unapred za takvu mogućnost nalazi krivca: “Ništa nije garantovano jer se ulaže ogroman, svetski napor da se sruši Likudova vlada”.

Likudovi zvaničnici nisu čekali izborni rezultat da bi Netanyahua optužili kao najodgovornijeg za “kolosalni neuspeh” predizborne kampanje.

“Pokazalo se da je Netanyahu veoma slaba karta ovih izbora”, kaže jedan funkcioner Likuda. “On je odlučio da sebe stavi u prvi red zaboravljajući da iza sebe ima sjajan tim ministara i poslanika Knesseta. Publika teško da ih je videla.”

Popularnost Netanyahua

Premijer, međutim, drži prednost na personalnom planu. Iako je Herzog uspeo da prednost rivala sa 26 procentnih poena spusti na 14, i dalje 48 odsto ispitanih smatra da je Netanyahu najpogodniji za šefa vlade, za razliku od 34 procenta koji su uz Herzoga.

Premijer ima još jednu prednost. Kako uči politička istorija Izraela poslednjih 67 godina, ni jedna partija ne dobija većinu, pa posle izbora tek sledi složeni proces formiranja vladajuće koalicije. Tu su šanse na Netanyahuovoj strani. Ne samo zato što ima iskustvo u sklapanju partnerstava, već i zato što je na desnici više partija nego na centru-levici.

Čak i da od predsednika države dobije mandat, Herzog bi imao težak posao da pridobije stranke poput ultra-ortodoksne Yisrael Beiteinu šefa diplomatije Avigdora Liebermana ili centrističke Yesh Atid kojoj je na izborima 2013. njen lider Yair Lapid izborio drugu poziciju.

Podaci Centralne banke za 2013. pokazuju da je potrošačka korpa u Izraelu za 12 procenata skuplja od one u bogatim članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj

Situaciju bi mogao da preseče Moshe Kalon, lider partije Kulanu koju je odvojio od Likuda, saopštavajući da će se prikloniti bilo kome, pod uslovom da dobije resor finansija.

Ni vlada nacionalnog jedinstva nije isključena opcija u situaciji nedostatka jasnog puta napred u vezi sa ključnim pitanjima. Netanyahu i Herzog mogli bi da se slože da podele mandat, s tim što bi prvi bio onaj sa boljim izbornim rezultatom. Takvom rešenju pribeglo se 1984. kada su u neizvesnu koegzistenciju ušli laburista Shimon Peres i ‘likudnjak’ Yitzhak Shamir. Ništa nije bilo rešeno.

Rizična kalkulacija

Herzog je svoje šanse naglo poboljšao, uspevajući da se u medijskoj areni predstavi kao uzdržan, sazreo političar. Netanyahu je svoje sam pokvario, prihvatajući poziv republikanaca da u Kongresu kritikuje politiku Baracka Obame o pregovorima sa Iranom.

Republikanci su Netanyahua želeli da iskoriste kako bi potkopali Obaminu spoljnu politiku, dok je Netanyahu računao da Kongres upotrebi kako bi ojačao svoju predizbornu poziciju. Pokazalo se da je to bila suviše rizična kalkulacija.

Netanyahu je razljutio Obamu, oslabio podršku među demokratama i oborio rejting svoje popularnosti u SAD-u. Ispostavlja se da značajan broj Amerikanaca i rastući broj Izraelaca u čoveku koji je ugrozio odnose sa najpouzdanijim saveznikom više ne vide “lidera slobodnog sveta”.

Netanyahu se fokusirao na Iran i pretnje regionalnih islamskih grupa. Kako manje od trećine birača prednost daje pitanjima bezbednosti, pokušao je da poentira na domaće teme i obećao da će ukinuti PDV od 18 procenata na osnovne prehrambene proizvode.

Podaci Centralne banke za 2013. pokazuju da je potrošačka korpa u Izraelu za 12 procenata skuplja od one u bogatim članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), dok su ukupne godišnje zarade za 10.000 dolara niže.

Opozicija je gotovo isključivo koncentrisana na neuspehe premijerove socijalne i ekonomske politike. Istraživanja pokazuju da više od polovine Izraelaca smatra da su za izbore najvažnija socijalna pitanja i troškovi života, posebno stanovanja jer su se cene stanova i kuća udvostručile od 2007.

Nezadovoljstvo socijalnom situacijom, potencirano nedavnim protestom 40.000 ljudi u Tel Avivu, moglo bi da protiv Netanyahua okrene tradicionalne birače Likuda: zajednicu Sefarda, bliskoistočnih Jevreja koji su sve siromašniji u odnosu na Aškenazije, Jevreje evropskog porekla. Izrael je ozbiljno podeljen.

Ekonomski prioriteti gotovo potpuno su u drugi plan potisnuli pitanje konflikta sa Palestincima i obnove mirovnih pregovora, tema koja decenijama najviše zanima svet, ali ne previše Netanyahua od vremena 1996. kada je prvi put bio premijer.

Palestinsko pitanje

Tokom TV-debate osmoro partijskih lidera, precizni statističari su zapisali da je reč “mir” za 90 minuta pomenuta pet puta, tri puta od jedinog arapskog učesnika. Jednom je pomenuo i Naftali Bennett, lider ultranacionalističke religiozne stranke Habayit Hayehudi (Jevrejski dom) koji je izjavio da nikada neće dozvoliti da Palestinci dobiju svoju državu i koji se zalaže za aneksiju najvećeg dela okupirane Zapadne obale.

Pobeda desnice jasno nagoveštava slabe šanse za obnovu mirovnih pregovora prekinutih prošlog aprila. Meir Dagan, bivši šef Mossada, direktno je optužio Netanyahua da će način na koji se odnosi prema konfliktu od Izraela stvoriti ili dvonacionalnu ili aparthejd državu. Palestinsko pitanje doprinelo je da Netanyahua napusti njegov bivši ambasador u SAD-u Michael Oren i da se pridruži stranci Kulanu.

Trijumf centra-levice bi mirovne šanse poboljšao, ali u obe varijante ne bi sprečio nastavak gradnje jevrejskih naselja na palestinskim teritorijama koje je Izrael okupirao u ratu 1967.

Aktuelizaciji palestinskog pitanja mogao bi da doprinese očekivani uspeh Zajedničke liste, stranaka izraelskih Arapa koje prvi put idu skupa. Očekuje se da Lista, kao treća, osvoji 13-15 poslaničkih mesta i podrškom duetu Herzog-Livni postane važan faktor – iako nikada nisu bili u vladi, niti su to želeli.

Uz 15 odsto neopredeljenih birača i komplikovanu proceduru pravljenja amalgama vladine većine, krajnji pobednik i dalje je neizvestan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera