Historija poraženih

'Ne postoji dokument civilizacije koji istovremeno nije i dokument barbarstva', napisao je Benjamin (EPA)

Piše: Andrej Nikolaidis

U noći 25. septembra 1940. Walter Benjamin je, u sobi Hotel de Francia, u katalonskom gradu Portbou, zaključio da je njegov život stigao kraju i da je samoubistvo jedina stvar koju još treba obaviti na ovome svijetu.

Popio je fatalnu količinu tableta morfija. Tako je skončao jedan od najvećih umova XX vijeka – Jevrejin, marksista, mislilac, onaj koji je čekao da Mesija uđe u povijest kroz malena, jedva odškrinuta vrata.

Benjamin je umro kao izbjeglica. Iz rodne Njemačke je od nacista pobjegao u Pariz. Zato što je bio Jevrej, oduzeto mu je njemačko državljanstvo. Zato što je bio čovjek bez zemlje, francuske su ga vlasti 1939. uhapsile i poslale u logor u Burgundiji. Pušten je nakon tri mjeseca. 

Iz Pariza je pobjegao dan nakon što su njemačke trupe ušle u taj grad. Znao je da postoji nalog za njegovo hapšenje.

U avgustu 1940. dobio je vizu za ulazak u Ameriku, kamo je trebao otputovati iz Portugala. Da bi tamo stigao, morao je proći kroz fašističku Španiju.

Benjamin je uspio preći francusko-špansku granicu i ući u Kataloniju. U Portbou ga je dočekala vijest da je Frankov režim odlučio ukinuti sve tranzitne vize i vratiti ga natrag u Francusku.

Benjamin je znao da to znači da će ga se nacisti napokon dočepati. Za izbjeglicu Waltera Benjamina preostalo je samo jedno utočište – smrt.

Civilizacija i barbarstvo

Dan nakon njegovog samoubistva izbjegličkoj grupi u kojoj je putovao ipak je dozvoljen put u Portugal, odakle su uspjeli otići u Ameriku.

Rukopis nedovršenog djela koji je Benjamin nosio u prtljagu nestao je i do danas se ne zna njegova sudbina. Drugi Benjaminov rukopis, onaj koji je pred polazak na putovanje za Portugal on povjerio Hani Arendt,  stigao je na svoje odredište – u ruke Theodora Adorna.

Arendtova je tri mjeseca nakon Benjaminovog samoubistva u Ameriku izbjegla iz Portugala, u koji je stigla preko Portboua. Benjaminov tekst koji je nosila sa sobom danas znamo pod imenom „Povijesno-filozofske teze“.

Iako je bio Jevrej koji je izvršio samoubistvo, Benjamin je sahranjen na katoličkom groblju u Portbou. Na njegov grobu uklesana je misao iz „Povijesno-filozofskih teza“:  

„Ne postoji dokument civilizacije koji istovremeno nije i dokument barbarstva“.

Baš tako: i sam Benjaminov grob spomenik je evropske kulture, jednog od njenih vrhunaca, kao i evropskog barbarstva, jednog od njegovih najdubljih ponora.

Misao na Benjaminovom grobu je iz njegove VII povijesno-filozofske teze. U njoj još stoji (citat preuzet sa Anarhističke biblioteke, na osnovu prevoda Milana Tabakovića):

„Priroda te tuge biće jasnija ako postavimo pitanje u koga se to, ustvari, uživljava istoričar koji pripada školi istorizma. Odgovor bez ustezanja glasi: u pobednika. Ali, oni koji danas vladaju naslednici su svih nekadašnjih pobednika. Zato uživljavanje u pobednika uvek ide naruku vlastodršcima. Time je istorijskom materijalisti dovoljno rečeno. Svako ko je ikada, sve do dana današnjeg, izlazio kao pobednik, korača u trijumfalnoj povorci preko tela onih koji su danas poraženi. Kao što je oduvek bilo uobičajeno, u trijumfalnoj povorci se nosi i plen. Taj plen se naziva kulturnim dobrima. Ona će u istorijskom materijalisti naići na distanciranog posmatrača. Naime, ono što on vidi u kulturnim dobrima, bez izuzetka je takvog porekla da se o tome ne može razmišljati bez užasavanja. Svoje postojanje ona ne duguju samo naporu genija koji su ih stvorili već i bezimenom kuluku njihovih suvremenika“.

Evropska priča o „talasu izbjeglica“ koji zapljuskuje njene obale storija je koju sa tugom u glasu (tugom nad sopstvenom žalobnom sudbinom) pripovijeda istorijski pobjednik.

Nepoželjni u Evropi i arapskom svijetu

Priče izbjeglica su nešto sasvim drugo: to je povijest poraženih, kojoj prisustvujemo uživo. To je povijest koja ostaje nezabilježena, povijest koja se neće probiti u udžbenike istorije – knjige koje, za poražene, pišu pobjednici.

Od nas se očekuje da se uživimo u priču pobjednika. I mi to činimo, iako smo i sami iz roda poraženih, a za sobom ćemo ostaviti porod koji će biti poražen. Jer to se nikada ne mijenja: djeca naših gospodara biće gospodari naše djece.

Oni, pobjednici, zabrinuti su i pitaju se: koliko je terorista među izbjeglima? Da, među milionima izbjeglih svakako ima terorista, ima i ubica, ima i pedofila. Kao što ih ima i među posjetiteljima bečkih opera i pariških muzeja. 

Zato što su poraženi sa svojom zaraznom poviješću opasni, muslimanske izbjeglice iz ratom zahvaćenih područja nepoželjne su ne samo u Evropi, nego i u bogatim, pobjedničkim arapskim zemljama.

Oni izbjeglice ne primaju jer imaju puno mahana: jal’ su šiiti, jal’ su Kurdi, jal’ su hrišćani, jal’ su siromašni, jal’ će poremetiti osjetljivu društvenu ravnotežu, jal’ su loši za posao… Napokon, ko zna šta te izbjeglice stvarno hoće?

Možda sam naivan, što rekao Lennon u “Imagine”: You may say i’m a dreamer… Čini se da se čovječanstvo napokon okupilo oko jedne ideje.

Koja glasi: čovjeku u nevolji nije vjerovati.

Jer taj je na sve spreman.

Stoga, što rekao Kennedy, nemoj se pitati šta možeš učiniti za čovjeka u nevolji, nego šta on može učiniti tebi.

A mene, vidite, zanima: Jesu li pobjednici, dok brinu ima li među izbjeglima terorista, sigurni da među poraženima, onima koji uzalud pokušavaju preživjeti put kroz granice Evrope, u nekom malom gradu koji se ne zove Portbou, i ne nalazi se u Kataloniji, nego, na primjer, u Turskoj, u nekoj maloj hotelskoj sobi, sa dragocjenim rukopisom u putnoj torbi, velik kako samo slabi mogu biti, nije neki drugi Walter Benjamin?
    
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera