Hoće li Bogoljub Karić dovesti Trumpa i Putina u Beograd

Pećki magnat obrijao je brkove i povukao se u ilegalu (EPA)

Bogoljub Karić, vlasnik “BK grupe” i lider Pokreta Snaga Srbije, najavio je uskoro povratak u Srbiju.

Beogradski mediji ekspresno su emitovali njegovu videoporuku, pod oznakom “ekskluzivno”, baš na 340. godišnjicu merenja brzine svetlosti, što, po analogiji dešavanja, upućuje na utisak da su Nikolić i Vučić samoinicijativno na čelu “državne operacije uvoza familije Karić”, koja posle 10 godina izgnanstva planira porodično okupljanje u velelepnoj vili “Jelena” na Banjici.

Srpski Berluskoni

Letimičan prikaz porodične manufakture tri brata i sestre Karić, predvođenih najstarijim članom i liderom pećanskog kvarteta Bogoljubom, ima čak nekoliko epizoda za Riplijevu zbirku “Verovali ili ne”, ali centralno mesto ipak zauzima triipodecenijsko poslovanje kompanije “BK” u oblasti telekomunikacija, građevinarstva, finansija, obrazovanja, medija, trgovine.

Međutim, Bogoljuba Karića ne posećuje Alchajmer kad ga (pri)upitaju: “Kako ste zaradili prvi milion?”

Neprocenjivo bogatstvo tvorac Karićeve imperije nije stvorio radom na baušteli – građevini ili u trafici, već ga je sticao zahvaljujući orkestarskim porodičnim svirkama na svadbama i pažljivo negovanim partnerstvom sa gotovo svim vladarima. Od Tita, preko Slobe i Mire, zatim Đinđića, pa sve do Koštunice.

Svima je, u različitoj meri, video haira. Ali, odskočna daska bilo je Miloševićevo “događanje naroda” na Kosovu.

Hronološki, nekako s kulminacijom kosovske krize, koracima od sedam milja Bogoljub Karić kooptiran je u političko-privrednu elitu. Prodajući, još u davna vremena, širom Balkana motike, ašove i plugove, prešao je od poljoprivredne na visoku tehnologiju: od pejdžera do mobilnih telefona.

Bila je tu i banka, pa i osiguravajuća kuća i još mnogo vila nasred  Dedinja. Nedaleko od večnog počivališta “najvećeg sina naših naroda”, Bogoljub, ili kako ga hipokoristično, iz milošte, zovu, Bogi ili srpski Berluskoni, budan je sanjao bajkovite snove.

Filantropija (ni)je tropa

“Danas je filantropija – tropa”, naglašavao je Bogoljub Karić, razočaran što naše tajkune valja silom naterati da dobrovoljno pomažu poharanom narodu.

“Kao da je zadužbinarska vrsta Kolarac, Igumanov i kapetan Miša davno izumrla”, nakratko se pitao Bogoljub da bi posle kratkotrajne sumnje ubrzo preuzeo njihove uloge.

Javna je tajna da su srpski tajkuni svojim novcem zaduživali najveće stranke. Za vreme postpetooktobarske vladavine demokrata nametnuli su se Mišković i Kostić, ali su ubrzo počeli da šmiraju, podilaze vodećim političarima.

Oni od kojih se očekivalo da budu humanisti postali su humanoidi. Naročito u poplavama. Bili su daleko, na svojim jahtama. Iako su baš oni trebali da prođu kroz program ispiranja, bolje reći, beljenja bogataške biografije.

Ali, Bogoljub Karić okreće glavu na pomodarsko pitanje: “Ko je Gejts, a ko Soroš u Srbiji?”

Metohijski altruista nikad nije razumeo takav autizam. Ni malu igru reči i metaforu s prelivanjem, koja bi trebalo da ukaže na trag kad se u devedesetim, kad je svaki posao bio sumnjiv, čitavo društveno blago pod neobjašnjivim okolnostima prelivalo u tajkunske džepove.

Zar treba podsećati na trgovinu cisternama benzina ili primarnu emisiju u Zavodu za izradu novčanica na Topčideru, kiparsko of-šor sunce ili nepovratne milionske kredite zbog dilova s političkim strankama?!

Ruski azilant

Kako je stvorena Karićeva imperija ne znaju ni BIA ni CIA ni Kleopatra ni baba Vanga.

Tako obogaćen, Bogoljub Karić počeo je da zrači. Ali, ne zbog signala mobitela, nego zbog ulaska u  politiku, neskrivenim ministarskim i predsedničkim ambicijama.

Pećki magnat obrijao je brkove i povukao se u ilegalu. Posle kratke pauze, u vreme Koštuničine vlade, s Pokretom Snaga Srbije i nezaboravnom kampanjom o zelenoj salati, lancima i katancima, ničim izazvan, ušunjao se u prvi krug predsedničkih izbora.

Uprkos opštenarodnim simpatijama, našao se na nišanu političko-ekonomskog vrha, pre svih Mlađana Dinkića, višegodišnjeg ministra finansija, zaduženog za kontrolu svih tokova novca, indirektno odgovornog za koreografiju vlasnika vlasti. 

U takvom osinjaku Bogoljub Karić, sa brkovima, potražio je utočište u Rusiji, dok je Vlada Srbije za ekonomskog savetnika angažovala Tonija Blera, s maskom dobročinitelja.

Junak privatizacije pobegao je u Moskvu od robije. Od sudbine svih heroja. Ponavljajući na surčinskom aerodromu: “Nisam mašina za pranje. Neću da perem novac ni savest. Sve je čisto.”

Sud nije oklevao. Po naručenom pravilu službe, 2006. godine, zbog ekstraprofita, raspisana je pravosnažna poternica. Međutim, u saopštenju Višeg suda iz Beograda navedeno je da je 28. januara 2016. doneto rešenje kojim se obustavlja krivični postupak protiv Bogoljuba Karića, Kalmana Cinklera i Ljiljane Karić zbog krivičnog dela “zloupotrebe položaja odgovornog lica u saizvršilaštvu usled nastupanja zastarelosti krivičnog gonjenja”.

Očigledno, političari ne mrze tajkune. Samo im zavide.

Milošević ga nije poslušao

Prirodno darovit za politički marketing, iako je upravo taj, neprskani talenat jedan od uzroka njegovog izgnanstva, Bogoljub Karić ovih dana predlaže puteve izlaska Srbije iz tranzicione krize.

U trenucima spontanog (pri)sećanja evocira istorijsku šansu, koja je u Beogradu, umesto da bude skockana, olako prokockana: “Devedesetih godina predložio sam Miloševiću projekat na 73 stranice, po kojem bi se privatizovale sve značajnije državne kompanije i putna mreža. Američke, ruske i evropske multinacionalne kompanije dobile bi 51 odsto vlasništva, dok bi 49 odsto podelili naši radnici. Da je Milošević prihvatio moj model tranzicije, siguran sam da rata ne bi bilo. Nažalost, nisam naišao na njegovo razumevanje”, žali Karić.

Pećki mecena pamti “vreme poniženja, zavisti i raspada”. Zna da su balkanski političari pametni, uglavnom, za sebe. Da su za tepsiju birjana prodali opštinska preduzeća.

Belosvetski tirani su, kaže, “uništili dostojanstvo i ponos naroda, kome u prvoj fazi treba povratak optimizma i da sačuva mlade stručnjake”. 

Najnovije iskustvo bazirao je na fantastičnim rezultatima u Rusiji, Belorusiji, na Krimu. Na Istoku i Zapadu uživa ugled i ima rejting o kojem njegova konkurencija može samo da sanja.

Zato u svakom obraćanju javnosti nudi adrenalin umesto sadašnje nirvane.

I refrenski podseća: “Crveno je evergrin.”

Prijatelj Putina i Trampa

Biznismen Bogoljub Karić očekuje da najzad “tajkuni budu lokomotive našeg razvoja. Ali, ne na pogrešnom koloseku”.

To je preduslov da u traganju za socijalizmom s ljudskim likom ne nabasamo na kapitalizam sa zverskim licem.

Nije onda čudno što je njegov transfer u Moskvu bio fer. Ni što je višegodišnji prijatelj Donalda Trampa i Vladimira Putina, o kojima govori u superlativu. Uz gromoglasno obećanje: “Dovešću ih u Beograd. Biće to istorijski susret i pomirenje na najvišem nivou. Uz crnogorski kačamak na sibirski način.”

Milozvučno, nego šta!? Ko u čuda veruje taj čuda i stvara.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera