Hoće li Hrvatska prepoznati kontradikcije ‘Oluje’?

Pljačke, palež, maltretiranje i ubijanje stvorili su posve drukčiju sliku o vojnoj pobjedi, piše autor (Arhiva)

Malo je koji događaj u hrvatskoj novijoj povijesti tako snažno obilježen suprotnostima kao što je to operacija “Oluja”, koja se u Hrvatskoj proslavlja kao Dan pobjede. “Oluja” je bila vojna operacija koja je pokazala do koje je mjere sustav „teritorijalne obrane“, kakav je razvijala nekadašnja JNA, inferioran ozbiljno organiziranoj vojsci oformljenoj prema temeljnim NATO-standardima i vođenoj prema doktrinama te organizacije.

Pokazala je, isto tako, kako pobjeda nad okupacijskim sustavom, pod kontrolom tadašnjega beogradskog režima Slobodana Miloševića, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini nije moguća bez vojne suradnje dviju država i bez zajedničkog djelovanja Hrvatske vojske i Armije BiH.

Splitsku deklaraciju tadašnji su predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali tek 22. srpnja 1995, dakle, dva tjedna prije početka “Oluje”, ali vojna suradnja dviju država nije započela potpisom dvojice predsjednika, nego je taj formalni potpis bio politička deklaracija o onome što je, zahvaljujući posredovanju euroatlantskih struktura, bilo već prije uspostavljeno.

Zločini nad civilima

Paradoks je “Oluje” bio to što je ta operacija, planirana prema standardima NATO-a, pokazala da je Hrvatska vojska u tehničkom smislu postala vojskom izgrađenom po standardima tog savezništva, ali rezultat je bio veliko razočaranje za euroatlantske strukture, i to zbog mnogobrojnih zločina protiv civilnoga srpskog stanovništva.

“Oluja” je bila „prešutno autorizirana“, nakon što je marionetski režim na okupiranim hrvatskim prostorima odbio prihvatiti Plan Z4, kojim su Srbi u Hrvatskoj trebali dobiti visok stupanj autonomije, ali prihvatiti „mirnu reintegraciju“. Plan je predsjednik Tuđman prihvatio s knedlom u grlu, samo pragmatično, znajući da bi njegovo odbacivanje za Hrvatsku imalo teške posljedice, a kad je plan propao zbog krajiškog odbijanja, za njega je to bilo veliko olakšanje.

Operacija je pokrenuta prema standardima NATO-a, a prema njima je i provedena. “Oluja”, osim toga, ne bila autorizirana da se u srpnju iste godine nije dogodio genocid u Srebrenici, o razmjeri kojeg se tada nije niti naslućivalo. Mladićeve su snage u vrijeme pred “Oluju” započele operaciju u kojoj su srebrenički scenarij namjeravale ponoviti i u bihaćkoj regiji, a snage pod kontrolom marionetskog režima u Kninu sudjelovale su u toj operaciji.

Zato su “Oluja” i operacija radi oslobađanja Bihaća te spajanje jedinica Hrvatske vojske, pod zapovjedništvom generala Marijana Marekovića, i V korpusa Armije BiH, pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića, na koranskom mostu kod Tržačkih Raštela, 6. kolovoza, nakon što je prethodni dan Armija BiH vodila oslobodilačke operacije na hrvatskom teritoriju, u političkom je smislu jednako važan trenutak kao i slavno podizanje hrvatske zastave u Kninu dan prije.

Slika o Hrvatskoj vojsci kao NATO-vski organiziranoj snazi, koja vodi racionalnu operaciju u savezništvu s drugom žrtvom Miloševićeva agresije, međutim, vrlo je brzo došla u pitanje, i to zbog toga što država nije znala organizirati zaštitu civila i imovine na oslobođenom teritoriju. Pljačke, palež, maltretiranje, ali i ubijanje, pretežno staračkog stanovništva, koje nije otišlo u zbjeg pred nadiranjem hrvatskih vojnih snaga, stvorili su posve drukčiju sliku o vojnoj pobjedi, od one efikasne i pomalo hladne „NATO-vske proračunatosti“.

Ta druga slika, taj drugi paralelni realitet, koji je u devedesetima postojao u hrvatskoj državi, nacionalistički, osvetnički, dovela je do toga da se puni potencijal novog identiteta HV i njenog ozbiljnog savezništva s Armijom BiH ne ostvari, nego zanemari i prikrije.

Naime, da nije bilo paleža, pljački i ubijanja civila, euroatlantske strukture ne bi zaustavile operacije oslobađanja BiH, a onda bi ishodišne pozicije za pregovore u Daytonu bile posve drukčije, pa bi i ondje uspostavljena struktura BiH bila posve drukčija.

Crna slika prekinula euroatlanski put

I slika Hrvatske nakon “Oluje” u euroatlantskim strukturama ostala je nepovoljna, ali ne jednoznačna. Iako se koji dan pred početak “Oluje” činilo da je Hrvatska napravila korak prema integraciji u NATO savez, ova crna slika dovela je do prekida dijaloga tadašnjih hrvatskih vlasti i s euroatlantskim strukturama i s Europskom unijom.

Nastavak povijesti je poznat. Do 2000. i velike smjene vlasti Hrvatska praktički nije komunicirala s EU i NATO-om, dapače, 1998. zamalo je došlo do sukoba Hrvatske vojske i NATO-vih snaga koje su vodile mirovnu operaciju u BiH zbog problema o interpretaciji državne granice kod Martin Broda. Hrvatska je NATO-u pristupila 2008., a Europskoj uniji 2013. godine, i to nakon temeljitih političkih i društvenih reformi.

Svih ovih godina Hrvatska je pomalo zapostavljala i NATO-vsku i regionalnu dimenziju “Oluje”. Uglavnom se ovu akciju proslavljalo kao nacionalnu pobjedu, a jedini pokušaji inovacija i iskoraka događali su se u (inače ne baš produktivnom) predsjedničkom mandatu Ive Josipovića. On je pokušao osigurati istovremeno obilježavanje vojne pobjede, ali i izražavanje pijeteta prema civilnim žrtvama “Oluje”, kako onima koji su bili kolateralne žrtve velike vojne operacije, tako, prije svega, onima koji su nakon “Oluje” ostali u svojim domovima, a nakon toga bili maltretirani, pa i ubijani, a da ih država i njene institucije nisu zaštitile, niti su se potrudile istražiti svaki pojedinačni napad i zločin.

Manevarski prostor za izražavanje pijeteta prema civilnim žrtvama “Oluje” kao da namjerno i sustavno zatvara administracija u Beogradu, koja danas, glasnije nego ikad, govori o “Oluji” kao o navodno zločinačkoj operaciji i vojno-policijskoj operaciji kojoj pripisuje isključivo karakter etničkog čišćenja, i to naravno, najvećeg nakon Drugoga svjetskog rata.

“Oluja” je bila autorizirana, naravno, samo zato što je represivni marionetski režim u Kninu postao nesnosan i zato što je sudjelovao u napadu na Bihać, kojemu je bio namijenjen srebrenički scenarij.

To ne opravdava osvetu, palež, pljačku i ubijanje staraca, ali je činjenica. Kao što je činjenica i to da je taj marionetski režim, nastao pod okriljem JNA, od 1991. godine sustavno provodio etničko čišćenje prostora pod svojom kontrolom, da su akteri tog režima osuđeni kao ratni zločinci, da taj režim nikad nije imao nikakvo međunarodno priznanje i da prema njemu nema mjesta ni za kakvo žaljenje, upravo kao ni prema paravojnoj strukturi što ju je JNA ostavila kao okupacijske snage, a raspala se pod udarom NATO-vski organiziranih oružanih snaga.

Hrvatska ove godine prvi put obljetnicu “Oluje” obilježava kao članica EU-a i NATO-a, a predvođena administracijom koja je jasno euroatlantski i europski orijentirana. Naime, Milanovićeva vlada u pravom smislu riječi nije niti razumjela načela euroatlantizma, a ona Oreškovićeva do proslave “Oluje” već je bila tek tehnička vlada koja je obavljala poslove do novih izbora.

Zato ovogodišnja proslava Dana pobjede neće biti nezanimljiva. U Kninu, mjestu središnje proslave, prvi put od svibnja nije više na vlasti HDZ, a nova administracija u gradu očito ima namjeru institucionalizirati proslavu i smanjiti utjecaj pučkoga i nacionalističkog u njoj.

To na neki način ide naruku i nacionalnoj administraciji, koja bi mogla pokušati revitalizirati euroatlantsku dimenziju “Oluje” te naglasiti značenje te vojne pobjede za europsku i euroatlantsku perspektivu ne samo Hrvatske, nego i cijelog njenog susjedstva.

A onaj možda najvažniji korak – povezivanje proslave i izražavanja pijeteta prema civilnim žrtvama, pretežno pripadnicima srpske nacionalne zajednice – vjerojatno će morati pričekati bolja vremena kad se stiša provokativna retorika službenog Beograda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera