Oglasi

Hoće li Italija potopiti Evropu?

Koaliciona vlada Italije proizvodi naslove sa svojim primjenjivanjem populističkih ekonomskih politika koje prijete da ostave fiskalna pravila eurozone u rasulu.
Postoje oni koji sada žude za danima kada je lira mogla biti oslabljena da se pokrene rastEPA

London – Uprkos političkim previranjima i novim rizicima na globalnom nivou, eurozona je imala dvije godine snažnog ekonomskog rasta, barem po svojim historijski razočaravajućim standardima – i čak sa Velikom Britanijom koja se povlači iz Evropske unije. Ali sa pojavljivanjem populističke vlade u Italiji ove godine, više nije sigurno pretpostaviti da su najgori dani eurozone iza nje.

Italija je prva zemlja koju sam proučavao kada sam ušao u finansijski svijet 1982, pa imam poseban odnos prema njoj. Tada sam radio za veliku američku banku i još se sjećam kako sam učestvovao u čestim transatlantskim konferencijskim pozivima da diskutujem odnos italijanskog duga naspram BDP-a. Pitanje koje se svima vrzmalo po glavi bilo je kada će država ne uspjeti ispuniti ugovorne obaveze; ali do tog nikad nije došlo. Umjesto tog, Italija je uspjela opstati, i nastavila je tako od tada do danas. Pa ipak, sada kada italijanska vlada izgleda spremna za napetu situaciju sa EU-om, ne bi bilo iznenađujuće ako bi se brige oko neispunjavanja obaveza ponovo javile.

Kako moje iskustvo od više od 30 godina pokazuje, italijanski ekonomski problemi sežu od prije usvajanja eura. Dugo je imala slabu produktivnost po evropskim standardima, i to se pretvorilo u relativno nizak trend rasta u decenijama prije eura. U isto vrijeme, povremena razdoblja bržeg rasta redovno su sijala sjeme za različite krize, koje su često rezultirale devalvacijom italijanske valute, lire.

Žudnja za starim danima

Naravno, postoje oni koji sada žude za danima kada je lira mogla biti oslabljena da se pokrene rast. To više nije opcija pod jednom valutom. Ali romantici od prije eura previđaju da je euro dao Italiji nisku inflaciju, pa s tim i niže kamatne stope. Štaviše, ima razloga za misliti da devalvacije lire čine više štete nego dobra. Čak i ako su donosile povremeni konkurentni polet, one su zamjenjivale strožije strukturalne reforme koje bi povećale produktivnost dugoročno.

Ima i onih koji vjeruju da fiskalni i monetarni okvir eurozone zaključava Italiju u slabi nominalni rast BDP-a, moguće prenisku inflaciju i visok dug. Pa ipak, prije nego što je nova vlada počela s radom, italijanski ciklično prilagođeni fiskalni deficit – nasuprot pozicije duga – često je bio suzdržan u poređenju sa ostatkom eurozone, kao i sa drugim članicama G7 (Kanada, Francuska, Njemačka, Japan, Velika Britanija i SAD).

Pa ipak, vodeće političke stranke koje su upravljale Italijom do ove godine nisu ostvarile nominalni BDP koji ova država treba. Kao rezultat, Italijani su izabrali nekonvencionalnu vladu čiji program kombinuje politike populističke ljevice da onima populističke desnice. Dok stranka Liga obećava smanjenje poreza, Pokret pet zvjezdica (M5S) slijedi oblik osnovnog prihoda.

Ali Italiji je potreban program široke strukturalne reforme da poveća produktivnost. To je jedini način da postigne veću dugoročnu stopu rasta, uzimajući u obzir demografiju države. Pored politika da se poveća učešće žena u radnoj snazi, Italija mora osigurati atraktivnije prilike za svoje mlade ljude.

Što se tiče Evropske unije, trebala bi uraditi više da pomogne Italiji da poduzme teške korake koje treba. Evropska komisija, Evropska centralna banka i njemačka vlada su pogriješile u insistiranju na strogom provođenju Pakta o stabilnosti i rastu EU, posebno ograničenje od tri posto BDP-a na fiskalne deficite. Iako je nekim državama bilo dozvoljeno da pređu ograničenje deficita, Italiji nikada nije dozvoljeno mnogo odstupanja, zbog visokih nivoa duga. Pa ipak, kako pokazuje iskustvo Belgije i Japana, visok vladin dug može biti reduciran samo kroz održivi ekonomski rast.

Dodatne komplikacije

Dodatno komplikuje stvari to što neke reforme da se poveća dugoročna produktivnost mogu zapravo reducirati rast kratkoročno. Stoga, bilo koja vlada koja provodi takve mjere će trebati opciju dobijanja kontra-cikličnog podsticaja.

Drugi problem se tiče monetarne politike. Evropska centralna banka bi mogla biti širih pogleda u tome kako dolazi do svog cilja inflacije od ispod dva posto. Taj cilj, zajedno sa njemačkim ciljem od dva posto, ostavlja Italiju zaključanu u stanju niske inflacije, sve i kada bi se mogli okoristiti od većeg stimulusa monetarne politike.

U ovim uslovima, vlasti EU-a bi učinile dobro ako se ne budu previše protivili planovima trenutne italijanske vlade. Ako su vodeći liberali zabrinuti zbog implikacija demokratski izabrane populističke vlade, onda bi se trebali još više brinuti o tome šta će doći sljedeće ako se ekonomske okolnosti pogoršaju. U ovoj fazi, Italiji je potreban snažniji nominalni rast BDP-a – jednostavno i izravno.

Neki će reći da je bila greška dozvoliti Italiji ulazak u eurozonu u prvom redu, i da je optimalna valutna zona trebala biti oštrija u članstvu. Ali njemačka i francuska poslovna zajednica insistirale su da monetarna unija mora uključivati neke od talijanskih konkurentnijih kompanija. I kada je Italija smatrana kvalifikovanom, takve su bile i mnoge druge države.

U konačnici, oni sa moći da određuju i provode fiskalna i monetarna pravila Evropske unije znaju dobro da eurozona ne može preživjeti krizu u stilu Grčke u Italiji. Njihova je odgovornost u mjesecima koji su pred nama da se pobrinu da se to ne desi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.