Hoće li Kuća cvijeća mijenjati adresu ili vlasnika?

Ne postoji zakonski osnov da se plac na kojem je Kuća cveća vrati starim vlasnicima, kažu u Agenciji za restituciju. (EPA)

Da li će Kuća cveća, spomen objekat u kojem su sahranjeni nekadašnji predsednik Jugoslavije Josip Broz Tito i njegova supruga Jovanka, ostati gde je sada, u elitnom beogradskom naselju na Dedinju, pitanje je koje se ponovo otvorilo u javnosti, nakon objave u medijima da se mesto gde počiva maršal nalazi na zemljištu oduzetom bogatim vlasnicima posle Drugog svetskog rata, a koje sada njihovi naslednici traže da im se vrati po osnovu zakona o restituciji.

Naime, na spisku nepokretne imovine o čijem eventualnom vraćanju treba da odluči Agencija za restituciju u Srbiji, nalaze se i plac i vila u Užičkoj ulici na Dedinju, koje danas potražuje Vladimir Lešić, naslednik bogatog industrijalca, poznatog inženjera koji se školovao u Nemačkoj, Miloša Savčića, koji je među prvima zidao vile u tom, danas prestižnom, delu Beograda.

Lešić je i predsednik Udruženja Srpska liga, jedne od nekoliko organizacija građana koji traže povraćaj imovine i zalaže se da se oduzeta imovina vrati u naturi.

Agencija: Kuća cveća ostaje državna

Ipak, šanse da plac na kojem se nalazi Kuća cveća postane njegovo privatno vlasništvo, a samim tim da se otvori mogućnost  preseljenja večnog konačišta bivšeg predsednika gotovo da su ravne nuli.

To za Al jazeeru potvrđuje direktor Agencije za restituciju Strahinja Sekulić.

“Kuća cveća će ostati državna. Ne postoji ni minimalna zakonska mogućnost da se to zemljište vrati u naturi.  To ne dozvoljavaju zakonske norme”, decidan je Sekulić.

Prema Zakonu o restituciji, u izuzetke koji ne mogu biti vraćeni u naturi, spadaju i “nepokretna kulturna dobra od izuzetnog značaja u državnoj svojini”.

A spomen objekat, koji se nalazi u sastavu kompleksa koji pripada Muzeju Jugoslavije, osim kulturnog, ima i veliki turistički značaj.

Naime, prema oceni pomoćnice ministra za trgovinu i turizam Renate Pindžo, Muzej Jugoslavije je verovatno najposećeniji u Srbiji.  

“Poseta ovom kompleksu raste iz godine u godinu, u proseku za 10.000 posetilaca godišnje”, kaže Pindžo. Tako je, 2015. godine ova ustanova primila 100.000 posetilaca, a prošle godine je taj broj porastao na 120.000.

Procena je da je od Titove smrti, memorijalni centar posetilo oko 20 miliona ljudi, broj koji odgovara populaciji nekadašnje Jugoslavije.

Obnova kompleksa

U Muzeju Jugoslavije kažu da ih posećuju turisti iz čitavog sveta, a najveće posete beleže u maju, mesecu kada je rođen i umro Tito.

Poslednji put, Kuća cveća našla se u fokusu pažnje krajem prošle godine, kada su se pojavile fotografije bagera ispred kompleksa, na kojima se videla srušena ulazna kapija. Ipak, ispostavilo se da je to bio samo početak radova na obnovi kompleksa koji podrazumeva gradnju novog centra za posetioce na ulazu.

I započeti radovi su još jedan argument u prilog tezi da je malo verovatno da će država pristati da vrati zemljište na kojem se sada nalazi Kuća cveća. 

U to, čini se, ne veruje ni sam naslednik Miloša Savčića, Vladimir Lešić.

Deo problema krije se u katastru. Kada se pripremalo zemljište za Titov rezidencijalni prostor, objašnjava, uzimani su i spajani placevi više vlasnika. 

Procena je da je od Titove smrti, memorijalni centar posetilo oko 20 milijuna ljudi.

“Po starim zapisima, više od polovine zemljišta gde se sada prostire muzej i objekti koji mu pripadaju, pripadalo je porodicama Savčić i Acović. Na tom delu je bila energana, odnosno postrojenje koje je snabdevalo toplom vodom tri vile, a posle je srušeno i tu je napravljena Kuća cveća”, objašnjava Lešić.

Obeštećenje prema tržišnoj vrijednosti

Drugi problem za vraćanje te imovine je pravna praksa. Prema rečima Lešića, sudska praksa u međunarodnim sporovima, koji se odnose na proces restitucije u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka, pokazuje da imovina koja je nakon oduzimanja proglašena za dobro od javnog značaja, nije bila predmet restitucije, odnosno, vraćanja u naturi.

On, međutim, dodaje da to što država ne može da vrati neku imovinu ili je morala da je nacionalizuje zbog višeg, javnog interesa, ne znači da država ne može da obešteti starog vlasnika zamenskom imovinom iste vrednosti i kvaliteta ili iznosom koji odgovara tržišnoj vrednosti objekta.

Postojeći zakon, međutim, ne nudi ni jednu ni drugu opciju. Zbog toga je njegova Srpska liga, zajedno sa drugim udruženjima, Ustavnom sudu Srbije podnela zahtev za ocenu ustavnosti Zakona o vraćanju oduzete imovine.

Podnosioci inicijative tvrde da su građani ovim zakonom stavljeni u nepovoljniji položaj od verskih zajednica kojima je oduzeta imovina vraćana pod drugim uslovima, propisanim Zakonom o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama.

Nejednakost pred zakonom

Taj zakon, prema rečima Lešića, dozvoljava i supstituciju i obeštećenje po tržišnoj vrednosti.

S druge strane, zakon koji se odnosi na vraćanje imovine građanima, predviđa ili vraćanje u naturi ili, ako to nije moguće, obeštećenje u državnim obveznicama. Problem je što u ovom drugom slučaju, građani čija imovina ne može da se vrati (na primer, nekretnine prodate u postupku privatizacije), mogu da dobiju obveznice u maksimalnoj vrednosti od pola miliona evra, sa rokom dospeća od 12 godina, čime su, smatra Lešić, stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih čija imovina može da se vrati.

“Na primer, ako u centru Beograda u istoj zgradi imate dva poslovna prostora iste površine. I oni sada pripadaju različitim vlasnicima. Jedan prostor je neko ranije uspeo da kupi od države, a drugi je i dalje u državnom vlasništvu. Na osnovu ovog zakona, ovo što je ostalo u vlasništvu države automatski se u naturi, u viđenom stanju, vraća starom vlasniku, a ovo što je prodato, ne može da se vrati, već stari vlasnik dobija obeštećenje, koje mu se isplaćuje u 12 godišnjih rata. A najveći iznos koji može da dobije je pola miliona evra”, objašnjava Lešić.

“To znači da, ako svaki od pomenuta dva poslovna prostora na tržištu vredi po dva miliona evra, država će jednom od starih vlasnika vratiiti prostor u naturi (onaj koji je ostao u njenom vlasništvu) i on dobija imovinu vrednu dva miliona evra. Medjutim, onaj drugi, čiji je poslovni prostor sada u privatnom vlasništvu, ima pravo na obeštećenje od maksimalno pola miliona evra, koji će mu biti isplaćivani u ratama. E sad, da li je to diskriminacija ili nije, da li su svi jednaki pred zakonom u ovom slučaju, to je pitanje koje smo mi postavili Ustavnom sudu Srbije”, kaže Lešić.

Lešić: Ne treba mi Kuća cveća

Ustavni sud se, međutim, već godinu dana ne izjašnjava o ovoj inicijativi. Zbog toga oni koji su je podneli najavljuju da će lobirati da 25 poslanika potpiše predlog za ocenu ustavnosti tog zakona. A ukoliko Ustavni sud odbaci inicijativu, pravdu će, kažu, tražiti pred međunarodnim sudovima.

Sam Lešić kaže da mu Kuća cveća ne treba. Bio bi zadovoljan obeštećenjem po tržišnoj vrednosti oduzete imovine ili nekom drugom imovinom iste vrednosti.

“Država ima dosta imovine, koju čak nije ni popisala. Bolje je da nas tako obešteti nego novcem poreskih obveznika”, objašnjava Lešić.

A da trošak za budžet nije mali, govori podatak da je fond za obeštećenje vlasnika oduzete imovine “težak” dve milijarde evra. 

Izvor: Al jazeera