Hoće li Libija dobiti svog Al-Sisija?

Zbog općeg haosa u kojem se Libija trenutno nalazi, postoji mogućnost da zapadne sile ponovo interveniraju (EPA)

Piše: Osman Softić

Sigurnosna i humanitarna situacija u Libiji toliko je loša da se špekulira kako Libijci priželjkuju novog diktatora koji bi bio kadar garantirati sigurnost građanima. Neki se, čak, nadaju ponavljanju egipatskog scenarija, u kojem je, uz blagoslov zapadnih sila i izdašnu finansijsku pomoć Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, na čelo Egipta instaliran bivši zapovjednik egipatske vojske, general Abdul Fattah al-Sisi.

Koji su glavni uzroci oružanih sukoba u Libiji, koje vojne formacije u njima učestvuju, koji su ciljevi zaraćenih strana i suprotstavljenih političkih i ideoloških opcija, prijeti li i Libiji teritorijalna dezintegracija ili, pak, povratak u diktaturu i hoće li zapad ponovo intervenirati u Libiji – samo su neka od pitanja koja se nameću kada je riječ o najnovijem libijskom sukobu.

Kao potencijalni kandidat za novog prozapadnog libijskog diktatora pokušava se nametnuti Khalifa Haftar, smijenjeni general libijske vojske. Haftar je krajem osamdesetih godina izbjegao u SAD, gdje je uspostavio blisku saradnju sa američkim obavještajnim strukturama. U Libiju se vratio u praskozorje zapadne vojne intervencije, kako bi zajedno sa drugim revolucionarima, uključujući i islamiste, učestvovao u rušenju Gaddafijeg režima. Neki Libijci se s pravom pitaju da li je Haftar novi potencijalni diktator, sa drugačijom političkom ideologijom od Gaddafijeve i novim, zapadnim mentorima.

Sporni Opći izolacioni zakon

Postoji bojazan da bi, ako njegove snage iz sukoba izađu kao pobjednici, Haftar mogao suspendirati demokratsku volju libijskog naroda i marginalizirati čak i umjerene islamiste, kako bi mogao neometano opsluživati interese zapadnih naftnih korporacija i američkog vojnog industrijskog kompleksa. Ako bi se desio scenarij da Haftar postane budući lider Libije, to bi nanijelo veliku štetu libijskoj tranziciji iz diktature ka demokraciji i dodatno narušilo ionako potrošeni američki kredibilitet u arapskom svijetu.

Libiju karakterizira krhka, iako demokratski izabrana centralna vlast u Tripoliju, koja nema kontrole nad dva najveća grada, a kamoli cijeloj teritoriji Libije. Libija je po veličini teritorije na 17. mjestu u svijetu, po zalihama nafte je na 10. mjestu, a broj njenih stanovnika je tek nešto više od 6,5 miliona. Stvarnu vlast na terenu imaju milicije, koje danas broje blizu 300 hiljada dobro naoružanih boraca. Zaraćene milicije, silom oružja, pokušavaju osigurati komad kolača vlasti, teritorija i naftnih resursa, koje u političkom procesu nisu uspjele dobiti, a za koju vjeruju da im pripada.

Glavni protagonisti sukoba u Libiji su bivši revolucionarni saveznici, koji su postali žestoki ideološki rivali.

Najuticajnija politička snaga u postrevolucionarnoj Libiji su umjereni islamisti, čija je Partija pravde i izgradnje osvojila najviše mandata u Generalnom narodnom kongresu. Ova politička stranka inicirala je mapu demokratskog puta Libije. Ona insistira na implementaciji općeg izolacionog zakona (GIL), za koji analitičari tvrde da predstavlja jedan od osnovnih uzroka najnovijih sukoba.

Prema ovom zakonu, svim bivšim političkim dužnosnicima, oficirima, ali i državnim činovnicima i diplomatima iz Gaddafijevog režima zabranjuje se bilo kakav budući javni i politički angažman u periodu od 10 godina. Spomenuti zakon, koji su u Parlamentu pokrenuli islamisti bliski pokretu Muslimanska braća, donesen je upravo u namjeri da se u Libiji preduprijedi eventualni kontrarevolucionarni egipatski scenarij i osigura zakonski mehanizam zaštite novog demokratskog poretka.

Ako dođe do nove zapadne intervencije u Libiji, njen stvarni cilj bit će pokušaj eliminacije Muslimanske braće.

Ipak, ovaj zakon izazvao je nezadovoljstvo skoro pola miliona Libijaca, od kojih mnogi nisu obnašali važne funkcije u bivšem režimu, a koji strahuju da bi njegovom implementacijom mogli ostati bez posla. 

Revoltiran donošenjem ovog zakona ostavku je podnio i predsjednik Generalnog nacionalnog kongresa (GNC) i de facto šef države, Mohammed Yousef al-Magariaf. GNC je libijsko zakonodavno tijelo, kojeg bi ovih dana trebao naslijediti novoizabrani parlament. Spomenuti zakon diskvalificira i generala Khalifu Haftara, s obzirom na to da je i on, kao i Al-Magariaf, donedavni predsjednik GNC-a, u prošlosti bio visokopozicionirani politički i vojni funkcioner Gaddafijeve diktatorske strahovlade.

Rivalstvo bivših saveznika

Zbog loše sigurnosne situacije u Tripoliju i Benghaziju novi Parlament Libije, izabran krajem juna, proteklih je dana zasjedao u udaljenom istočnom gradiću Tabruku, na granici sa Egiptom. Demokratičnost i validnost novizabrane skupštine, pak, kritiziraju pripadnici umjerenih islamista, čiji je uticaj u njoj znatno oslabljen.

Glavni protagonisti sukoba u Libiji su, zapravo, bivši revolucionarni saveznici, koji su postali žestoki ideološki rivali. Na jednoj strani su Zintan brigade, čije je glavno uporište u istoimenom gradu. Njih čine antiislamski orijentirani borci Sawaiq (munje), koji djeluju u sprezi sa nekadašnjim Gaddafijevim lojalistima. Ove oružane formacije čine okosnicu Haftarove tzv. Nezavisne libijske armije. Oni tvrde da žele spriječiti “islamske ekstremiste” u preuzimanju kontrole nad Libijom. Podršku im pružaju kontrarevolucionarne snage statusa quo u arapskom svijetu, Egipat i bogate arapske monarhije predvođene Saudijskom Arabijom, te zapadne obavještajne službe.

Protivnici su im islamisti, čije je glavno uporište u zapadnoj luci Misrata, koji su lojalni islamski orijentiranoj Partiji pravde i izgradnje, a koja predstavlja političko krilo Muslimanske braće. Islamisti tvrde da im je glavni cilj sprečavanje povratka na političku scenu snaga svrgnutog režima.

Najnaglašenija podjela među Libijcima nastala u postrevolucionarnom periodu je ona na revolucionare (thuwar) i njihove tlačitelje (azlam).

Učesnik u sukobu je i Ansar al-Sharia (Zagovornici šerijata), radikalni selefijski oružani pokret, koji uopće ne priznaje parlamentarizam i koji se zalaže za uspostavu “autentičnog” islamskog poretka. Nastala u Bengaziju nakon pada Gaddafija, ova oružana skupina, koja ima posebnu agendu i značajan utjecaj u gradovima Sirte i Darnah, vjeruje se da su njeni pripadnici odgovorni za napad na američku misiju u Benghaziju, prilikom koje je ubijen američki ambasador u Libiji.

General Khalifa Haftar, koji se u početku borio zajedno sa islamistima, odlučio je povesti žestoki rat ne samo protiv pripadnika ekstremne Ansar al-Shariae, već i formacija lojalnih Muslimanskoj braći, ali su njegove snage doživjele poraz. Neki analitičari libijskih prilika vjeruju da je osnovni motiv koji je Haftara naveo na oružanu borbu protiv islamista, zapravo, kontroverzni zakon, čijom primjenom je i Haftar politički marginaliziran.

Odmetnuti general, koji za sada još uživa podršku zapadnih obavještajnih službi, želi se obračunati sa islamistima, iako su oni u postrevolucionarnoj Libiji dobili najveću narodnu podršku. Haftar, čak, zagovara raspuštanje demokratski izabranog GNC-a, koji želi zamijeniti nedemokratskim, predsjedničkim vijećem. Haftar, također, predlaže drugačiju mapu puta za Libiju, za koju umjereni islamisti vjeruju da predstavlja najveću prijetnju novoj i krhkoj libijskoj demokraciji.

Revolucionari i tlačitelji

Zbog kompleksnih i višedimenzionalnih uzroka libijske krize, koja svakim danom poprima obrise građanskog rata, a koja je potaknuta ekonomskim nezadovoljstvom, marginalizacijom i ukidanjem privilegija, a u određenoj mjeri i legitimnih prava pojedinim društvenim, regionalnim, etničkim i plemenskim skupinama, libijski sukob bi bilo pogrešno reducirati samo na sukob islamista i sekularista, iako je ova dimenzija u sukobu najizraženija. 

Pored ideoloških, regionalnih i plemenskih podjela, Libija, također, predstavlja i konglomerat etničkih skupina: Amazigha, Tibua i Tuarega, koji su u vrijeme Gaddafijeve diktature bili politički marginalizirani. Oni danas traže svoja prava, vjerujući da ih jedino mogu ostvariti konsenzusom. Uporište za svoje zahtjeve ove manjine nalaze u Ustavu iz 1951. godine, u vrijeme vladavine kralja Idrisa. Libija je tada bila administrativno uređena na tri posebne regije: Tripolitaniju na zapadu, Cyrenaciju na istoku i Fezzan na jugu zemlje. Ove tri provincije uživale su visok stepen samouprave sve do 1963. godine, kada je Libija pretvorena u unitarnu monarhiju, a 1969. godine, Gaddafijevim pučem, u autokratsku socijalističku republiku.

Libijski sukob bi bilo pogrešno reducirati samo na sukob islamista i sekularista.

Drugim riječima, pored radikalnih selefijskih islamista, koji uopće ne priznaju parlamentarizam i umjerene demokratske izabrane islamiste koji dominiraju postrevolucionarnim demokratskim političkim procesom, a koji baštine političku doktrinu Muslimanske braće, te liberala, postoje i snage koje se zalažu za federalizaciju Libije, kao recept za rješenje oružanih sukoba.

Najnaglašenija podjela među Libijcima nastala u postrevolucionarnom periodu je ona na revolucionare (thuwar) i njihove tlačitelje (azlam). Po toj logici čitavi gradovi, regije i plemena proglašeni su Gaddafijevim lojalistima i time isključeni i marginalizirani. Podjela na revolucionare i tlačitelje predstavlja najveću prepreku nacionalnom pomirenju, stabilizaciji, očuvanju teritorijalne cjelovitosti Libije i stvaranju funkcionalne države jednakopravnih građana. Pravo pomirenje bit će moguće ostvariti samo strpljivim radom kroz demokratske institucije, poštujući specifičnosti kompleksnog libijskog društva.

Zbog općeg haosa u kojem se Libija trenutno nalazi postoji mogućnost da zapadne sile, prvenstveno Velika Britanija i Francuska, ali i Sjedinjene Države, koje imaju svoje strateške i ekonomske interese, ponovo interveniraju u Libiji. Ako dođe do nove zapadne intervencije, njen stvarni cilj bit će pokušaj eliminacije Muslimanske braće, kao posljednjeg bastiona umjerene islamske demokracije na Bliskom istoku i pokušaj instaliranja zapadnog i arapsko-zaljevskog političkog favorita na čelo Libije, koji bi trebao osigurati represiju nad protagonistima islamski orijentirane politike i garantirati zaštitu strateških interesa zapada u ovoj zemlji.

Reduciranje kompleksnog libijskog konflikta na borbu liberala i sekularista protiv islamista i ”terorista”, iz koje proizlazi i zapadno favoritiziranje onih prvih, prijeti da libijski sukob pretvori u totalni građanski rat. Uplitanje vanjskih faktora u libijski konflikt uzrokovao bi nastavak krvoprolića i prolongirao uspostavu demokratskog dijaloga, koji bi morao uzeti u obzir kompleksnost i specifičnost mlade libijske demokracije kao jedini ispravni put za rješenje libijskog sukoba. U protivnom, Libija će se pretvoriti u neki novi Irak, Siriju ili Afganistan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera