Hrtkovci žive mirno u neimaštini i besparici

Pravoslavna crkva u Hrtkovcima (Al Jazeera)

“Navikli smo se jedni na druge“, rečenica je iznuđene ili stečene pomirljivosti koju ćete danas često čuti u Hrtkovcima, 25 godina nakon što je to sremsko selo početkom 90-ih prošlog veka postalo jedan od sinonima za etničko čišćenje na ovim prostorima. Odselile su stotine Hrvata, a doselilo približno toliko Srba iz raznih krajeva Hrvatske – od Slavonije do Dvora na Uni.

Novija politička istoriografija kao prvi učinak etničke metle u Hrtkovcima uzima miting Srpske radikalne stranke 6. maja 1992. godine na kojem je pročitan spisak sa imenima 17 “nepodobnih Hrvata“. To je dalo krila i vetar u leđa jastrebovima Šešeljevih radikala, predvođenih Hrtkovčaninom Ostojom Sibinčićem. Iseljavala se jedna po jedna porodica, strah i strepnja su im pakovali kofere, a tadašnji – u međuvremenu preminuli – katolički sveštenik Nikola Kraljević pretučen je skoro do smrti. Sibinčić i “saborci“ promenili su ime selu u Srbislavci, ali je opština Ruma tri godine kasnije poništila tu odluku.

‘Humano preseljenje’ i dvije torbe uspomena

Hrtkovci, udaljeni samo 50-tak kilometara od granice sa Hrvatskom, inače, nisu jedino mesto “humanog preseljenja” u Sremu, kako se eufemistički zvalo prisilno proterivanje nesrpskog sa ove ili nehrvatskog stanovništva s one strane granice. Egzodus su, zbog nacionalističkog ludila, doživeli i meštani Slankamena, Golubinaca, Nikinca, Platičeva..

S druge strane, neki drugi ljudi napustili su Pakrac, Viroviticu, Zadar, Šibenik…Svako od njih ima svoju priču i sagovorniku sugerišu da “svaka istina ovde ima dva kraja”. Ipak, zajedničko mnogima je da ne znaju i više ne osećaju gde im je (pravi) dom. Povrataka “na svoje” skoro da nema, u Hrtkovce su torbe sa uspomenama vratile tek dve bake – jedna je u međuvremenu umrla, a druga čeka kraj starosti.

Haški tribunal je na suđenju Šešelju priložio listu od 722 imena proteranih hrtkovačkih Hrvata. Današnji hrtkovački župnik Ivica Živković kaže da se tih ratnih godina iz Hrtkovaca iselilo 80 posto katoličkog stanovništva, mahom Hrvata. Mađari su uglavnom o(p)stali.

“Opustele su čitave ulice, a onima koji su ostali došle nove komšije, trebalo se priviknuti”, priča velečasni Ivica i dodaje da se situacija u selu, koje približno ima skoro 4.000 stanovnika, sada “generalno popravila”.

Istina, i muka ih naterala, svi trpe istu nemaštinu, plate i penzije male, mladi uglavnom odoše, a oni koji su ostali ili ne rade ili nadniče kad posla ima. I to je to – tad prestaje da važi ko je ko.

Na primer, kaže župnik, ovde je veliko broj “duvandžija”, uzgajaju i berzu duvan u sremskoj ravnici, pa im je u glavnoj sezoni itekako potrebna radna snaga. A kad se radi niko nikog ne pita za nacionalnost, bilo da je gazda, bilo da je radnik. Ako ima posla – biće i novca, za svakog.

Starosedilac Zoran Vasiljević

A na pitanje kako sarađuje sa svojim kolegom, Stankom Trkuljom, parohom sestrinske hrišćanske pravoslavne crkve – inače, podignute tokom 90-ih nakon doseljavanja većeg broja Srba – naš sagovornik ima samo pohvale: “Dobro i normalno surađujemo, obojica smo vjeroučitelji u školi, nađemo se na školskim slavama i na onim, obiteljskim, naših mještana. Nemamo mi ama baš nikakvih problema, naprotiv”, veli župnik Živković.

Prva je nedelja uskršnjeg posta pa jerej Trkulja nije mogao govoriti za medije bez blagoslova nadređenih u crkvenoj hijerarhiji. Ali, dok nam pokazuje crkvu potvrđuje reči svog kolege župnika i sam primećujući da se u Hrtkovcima sada “mirno živi”. Jedini zajednički nemiri su – siromaštvo i besparica…

Psovke na račun obje države

Zoran Vasiljević, starosedelac, rođen krajem 60-ih prošlog veka, traktorom par godina mlađim od njega u centar Hrtkovaca doterao je punu prikolicu krompira, razmerenog i uredno složenog u manje vreće. Cena je 25 dinara za kilogram. Prodaja baš i ne ide, ali ne odustaje.

“Nikad nije bilo lako živeti od zemlje“, kaže Zoran.

Seća se – “a kako ne bi“ – starih Hrtkovčana koji su napustili selo početkom 90-ih.

Crkva traži oprost za mješovitu veru

Velečasni Ivica Živković kaže da je u proseku od tridesetak skopljenih brakova svaki drugi ili treći bio mešovit.

Katolička crkva, nastojeći da čuva “suštinu svog bića”, mladoženji daje takozvani “oprost od mješovite vjere”, za koji se molba mora pisati biskupu, ali dosad nije bilo slučajeva da je iko odbijen.

Nevesta u tom slučaju potpisuje izjavu da će svoju zajedničku decu odgajati u duhu katoličke vere, ali se to u praksi u u porodičnim odnosima uvek i uglavnom prećutno prepušta na volju supružnicima jer “ipak je ovo većinska sredina”.

“U kontaktu sam sa mnogima od njih, sa školskim drugovima. Uvek se vidimo kad dođu. Živeli smo mi dotad uvek bez problema. Posle je bilo pritisaka i ružnih stvari, straha, bio je rat. Mnoge je oterao strah… E, ne znam da se iko vratio“, priča Zoran, škrt na rečima, dok popravlja stop-svetlo na traktorskoj prikolici.

Kako žive starosedeoci sa novopridošlicama? Ne dižući pogled sa issprepletanih žica, kaže: “Navikli smo se već jedni na druge“.

Samo nekoliko koraka dalje, na drugoj strani ulice, tezga i pored nje još jedna, na improvizovanim kolicima, a uz tezgu prepunu trikotaže iz Turske i Kine, kočoperna starica koju je život u Srem doneo iz Dvora na Uni. Ljuta je i na Srbiju i na Hrvatsku, ne zna se na koju više.

“Ma, ljuta sam k'o puška … i na jednu i na drugu državu!“, kaže i opsuje obe – “i onu iz koje sam izišla i ovu u koju sam ušla“.

Stanovnica Hrtkovaca Dragica Dobrečević

“Ništa mi nisu dali, a sve sam izgubila – nit’ sam šta dobila ovde, nit’ su mi isplatili tamo. Dobro je u onom ratu proš'a samo ko zna lagat’ i varat’. E, ti su profitirali, dobili su i šta nikad nisu ni imali. A da bar ‘oće oni tamo isplatit’ pa da nam daju ovdje. Nek’ se države dogovore, da ovo što mi je ostalo proživim ljudski“, negoduje Dragica.

Muž joj je invalid, ne može da privređuje, deca se razišla. “Radila sam svašta, i za dnevnicu, pa nakupujem ove robe i prodajem. Mora se od nečeg živjeti, kupiti u trgovini, platiti struja… Dokad ću? Dok mogu“, kaže i prkosno podigne ruku, zasipajući opet obe države psovkama.

“Ja dlake na jeziku nemam, ali ni od tog nema vajde – samo meni bude malo lakše“, reče dok smo se pozdravljali.

Više Sremac nego Slavonac

U lokalnoj kafani u centru sela samo tri gosta, sva trojica Hrtkovčani sa stažom od dvadesetak i koju godinu. “Sad više i nismo dođoši, sa 25 godina ovde i mi smo nekako starosedeoci“, kaže Spasoje, Slavonac.

I zbilja, u Sremu za minulih četvrt veka stasala je nova generacija, druga, pa sad polako dolazi treća. Mešoviti brakovi više nisu retki, naprotiv.

“Evo, moj sin je oženio Šokicu, ovdašnju, katolkinju“, reče, pa zajedno počeše da nabrajaju: “Glumčević je oženio Horvatovu, Spajić oženio Lulićku, Čedin sin se oženio Stepićkom…“ Ima još mešovitih brakova, ali ne mogu u trenu svih da se sete.

Kažu – ispočetka je bilo malo teško, svima, “ti odnosi nisu baš bili cvijeće, ali sad je bolje, mnogo bolje…“

“Vremenom se sve to razgraničilo na vredne, radne i poštene ljude i – na ostale“, izgovaraju Spasoje i Miladin.

Dogovaraju se za turnir u “beli“, kartaroškoj igri koju su “doneli“ među domaće. “Igra se kartama ‘mađaricama’, a mi smo lokalne Mađare naučili da igraju. Eto, mo'š misliti“, objašnjavaju i kažu da je to “poslednji zimski turnir jer počinju sezonski radovi na polju“.

Nenad i Marijana Brdan [Al Jazeera]

A na poljima sve više ljudi gaji duvan. Među uzgajivačima su Nenad i Marjana Brdar. Žive skromno, ali složno u mešovitom braku, Nenad Slavonac, Marijana Sremica, Hrtkovčanka. Venčali su se 2011. Nenad ubrzano i vredno s majstorima sređuje novu, veću kuću sa imanjem, kupljenu na “na obraz i kredit” nakon što su se iselili iz mnogo manje u Hrtkovcima koju je, prinuđen ratnim strahotama, 1992. dobio u zamenu za veliko i višestruko bogatije domaćinstvo u Virovitici.

“Sadimo tu kod sela oko devet jutara duvana, pošteno platimo dnevnice ljudima. Ali, sve je teže jer nam fabrike koje otkupljuju duvan neredovno isplaćuju, niko nema para”, objašanjava Nenad, odavno već navikao na sremačaku svakodnevicu.

“Sad sam više Sremac nego Slavonac, prošlo je mnogo godina…”, kaže Nenad.

Prisilna mobilizacija

Roditelji njegove supruge Marjane nisu hteli da odu sa rodnog tla u Hrtkovcima, pa je Marijanu upoznao i lokalnom kafiću čija je vlasnica uvek imala više razumevanja za pijane goste nego za umornu konobaricu. I nastavio je uporno da dolazi, sve dok joj jedne večeri nije rekao: “Ajd’ ti mala s menom, pa ćemo radit’ za se’. Ne’š valjda vazda služit’ ovu babu…” I Marijana je pristala.

Velečasni Ivica Živković ispred katoličke crkve

Odobravajući što Nenad govori, danas se samo smeška. A ima i razloga –očekuju godinama željenu bebu. Zato je sad Marijana pošteđena skoro svih kućnih poslova.

Na drugom kraju sela – druga priča. “Ne bih se više vratio u Pakrac iako i danas tamo imam puno prijatelja. Odem ponekad da ih vidim. Jeste mi ovde dobro, ali više nigde neću osećati da imam svoj dom. Na bilo kojoj tački zemaljske kugle. Koreni su mi iščupani i ne daju se presaditi”, kaže Mirko Drljača.

Otišao je iz Pakraca jer nije hteo da ratuje, ”ni tamo, ni ovde”. A nastradao i tamo i ovde, prisilno mobilisan. Preturili on i supruga Dragica svašta preko leđa ovih decenija. Pa, ipak, optimizam ih ne napušta. Sinove su podigli, odškolovali, prvi unuk uskoro čeka brata.

Pišite, molim vas, veli Mirko, da se ovde ljudi slažu, pišite onako kako jeste.

Na kapiji, ispraćaju nas rečenicom: “Ne valja se sećati lošeg onda kada nam postaje bolje…”

Izvor: Al Jazeera