Hrvatici evropska nagrada za pomoć poplavljenima

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Martina Čuljak je 29-godišnja djevojka porijeklom iz svibanjskim poplavama poharane Gunje. Nakon srednje škole u Osijeku otišla je u SAD, u San Francisco.

Tamo je završila studij međunarodnog poduzetništva, a zbog obiteljskih se razloga netom prije prirodne katastrofe koja je zadesila dijelove Hrvatske, Srbije i BiH, vratila u Hrvatsku.

Odmah kada su postali jasni budući razmjeri poplava, pokrenula je humanitarnu akciju pomoći – projekt pod nazivom ‘Helpbalkans’, kojim putem internetske stranice helpbalkans.org povezuje donatore izravno s ljudima sa stradalih područja koji imaju konkretne potrebe za pomoć.

S još nekoliko volontera redovito i sama obilazi kućne pragove, često na vlastiti trošak, raspitujući se o tome kakva konkretna pomoć je kome potrebna.

I to ne samo u rodnoj Slavoniji, nego i u Srbiji i BiH, a projekt uključuje i aukcije fotografija potrebitih osoba na stradalim područjima.

Zbog svojeg je humanitarnog angažmana osvojila i ovogodišnju nagradu ‘Europski građanin’, kao jedan od 46 laureata, a koju dodjeljuje Europski parlament.

Danas živi u Zagrebu i za Al Jazeeru govori o tome što ju je potaknulo na humanitarni angažman pomoći stradalima u poplavama, koje su aktivnosti u tijeku, koje su u planu te u kome smjeru želi voditi i nadograđivati projekt.

• Nagrada ‘Europski građanin’, kako kažete, za vas je velika čast i priznanje. O kakvoj se nagradi radi i za koje se zasluge dodjeljuje?

– To je nagrada Europskog parlamenta koja se dodjeljuje godišnje ljudima koji doprinose spajanju europskih zemalja i njihovoj suradnji, kao europska osoba godine. Moguće je 750 nominacija, a maksimalan broj dobitnika svake godine je 50. Ove godine je bilo 46 dobitnika, a ja sam jedna od njih. Predložio me hrvatski eurozastupnik Davor Škrlec s obrazloženjem da je ovaj projekt inovativan i human te da nosi ideju da jedna prirodna katastrofa nema granice, pa onda ni ovaj projekt nema granice jer pokriva sva područja koja su bila poplavljena. Jedina sam i prva dobitnica iz Hrvatske. Dodjela nagrade će se održati 22. prosinca u Hrvatskom saboru, a poslije toga u Bruxellesu 25. i 26. veljače će biti ceremonija dodjele za sve dobitnike.

• Kakve je prirode vaš projekt, odnosno na koji način funkcionira, u čemu je njegova specifičnost?

– Projekt je platforma slična platformama koje postoje u svijetu, ali na našim područjima ne postoji nijedna takva. Ideja je da se personalizira jedna prirodna katastrofa i da se ljudima koji su nastradali u njoj omogući direktna pomoć. Znači, spajamo ljude koji nešto žele ponuditi s ljudima kojima nešto treba.  Ideja se rodila na dan poplava u Hrvatskoj. Tri dana nakon toga je tim već bio okupljen i zajedno s web dizajnerima i developerima smo napravili tu platformu. Zatim sam s udrugom e-student otišla i intervjuirala prvu veliku grupu ljudi koji su u to vrijeme bili smješteni po prihvatnim centrima i po kućama u Otoku. S njima sam to napravila u Hrvatskoj, a onda sam u BiH i Srbiju išla sama ili sa sestrom i tamo kucala na vrata i vidjela gdje mogu naći ljude kojima stvarno nešto treba. Motivacija mi dolazi iz želje da pružim ljudima priliku da daju direktno novac onima koje mogu vidjeti i točno kojima treba pomoći i što im točno treba.

• No, motivacija je bila i osobna, s obzirom da je i vaša obitelj bila među stradalnicima u Gunji?

– Da, kad sam vidjela mamu i tatu koji su, nakon što su bili evakuirani čamcem iz Gunje, došli u Zagreb s dvije male vrećice svojih stvari. Taj prizor je bio stvarno tužan i prvi instinkt mi je bio što mogu napraviti za njih. A drugi instinkt mi je bio što mogu napraviti za druge ljude.

• Na teren često odlazite sami i u izravnom ste kontaktu s ljudima. Kako funkcionira takva vrsta angažmana?

– Ja vjerujem da nema drugog načina. Otuda izvlačim svu motivaciju i entuzijazam za ovaj projekt što svaki puta kada odem na teren dobijem novu inspiraciju, novu želju da još više pomognem. Ne pomažem ja osobno, ali pomažem jednostavno kroz prenošenje priča tih ljudi. Ja idem od vrata do vrata, kucam, razgovaram s ljudima, pitam ih znaju li nekoga tko živi u stvarno lošim uvjetima i svim mogućim načinima pokušavam doći do tih ljudi, fotografirati ih, napisati njihovu priču i tražiti sve moguće kreativne načine na koje bi mogli tu priču pokazati što većem broju ljudi. Do donacija dolazim na sve moguće načine. Ljudi ili usmenom predajom čuju za naš projekt ili kroz to što je to netko podijelio na svojem Facebook profilu ili se mi angažiramo da pišemo firmama i kome god se možemo obratiti za pomoć i ukazujemo im da postoje ljudi kojima ona treba.

• Ipak, temeljni dio projekta oko kojeg se odvija vaš humanitarni rad je web stranica. Na koji je način ona koncipirana, odnosno kako prikupljate pomoć preko nje?

– Web stranica prikazuje profile ljudi s njihovim konkretnim potrebama. Kad osoba ode na web stranicu može u tražilicu upisati stvar koju može ponuditi i tu će dobiti izlistano ljude kojima točno određena stvar treba. Ako trebate konkretne ideje, možda želite nešto dati, a niste sigurni što i kako možete pomoći, možete poslati e-mail na info@helpbalkans.org i možete dobiti listu svih trenutačnih potreba.

• Koje su trenutačno najaktualnije potrebe ljudi na stradalim područjima, na čemu ste najviše trenutačno angažirani? Pokrenuli ste i izložbu i aukciju fotografija…

– Radi se o jednoj velikoj donaciji drva. Tražimo prijevoznika za 450 metara drva, koja bi bila dostatna za 90 obitelji da ovu zimu provedu u toplom domu. Tražimo osobu koja bi to htjela prevesti od mjesta gdje su drva do Gunje. Druga stvar koja je aktualna je putujuća izložba fotografija. Prvu smo održali u Zagrebu. Na toj aukciji fotografija smo izložili portrete ljudi koji žive u šupama, u potkrovljima, u uvjetima koji nisu povoljni, i time smo htjeli pokazati upravo ono što radimo, a to je da personaliziramo katastrofu, možete vidjeti direktno lica tih ljudi. Novac skupljen od fotografija ide direktno osobi na fotografiji. Izložba u Zagrebu je bila jako uspješna i sada organiziramo drugu u Beogradu, a treća će biti u Sarajevu. U Beogradu će biti početkom siječnja i tamo ćemo predstaviti većinu portreta iz Srbije, a u BiH većinom portrete iz BiH. Naš cilj također je u Novoj godini da s angažmanom novih volontera koji nam se pridružuju, da što više i više profila i donacija ostvarimo i u susjednim državama. To je do sada išlo uz vlastite napore, ali mislim da, kako sve više i više ljudi saznaju za ovaj projekt i žele se pridružiti, mislim da ćemo ostvariti još puno više pozitivnih priča s izložbama i u BiH i u Srbiji.

• Planirate li daljnji razvoj projekta s obzirom na to da su potrebe za pomoć ljudima sa stradalih područja velike i dugoročne?

– Imamo velike planove. Ja želim da ovaj projekt bude nešto što će pokazati ljudima da su posljedice poplava dugoročne, odnosno da su posljedice bilo kakvih prirodnih katastrofa dugoročne. To nije nešto u stilu ‘idemo sada popraviti tri sobe i to je to’. Ljudima su uništene opcije za mogućnosti daljnjeg preživljavanja. Recimo, ljudima su uništeni voćnjaci od kojih su živjeli. Za sljedeću godinu tome bi se sve više i više okretali. Kako se kuće popravljaju i neke primarne potrebe rješavaju, te sekundarne potrebe kao što je posao i postavljanje biznisa na noge, tu bi mi stvarno htjeli biti od velike pomoći. I to bi radili na isti način, personalizacija. Znači da predstavimo osobu koja ima svoj, primjerice voćnjak, da kažemo koliko je tu bilo voćki, kako su oni to radili i kako izgubili i koja im konkretna pomoć treba da se sve to ponovno postavi na noge.

• Je li ovaj projekt nešto čemu se želite dugoročno, možda i životno posvetiti, proširiti ga u nekom sveobuhvatnijem smjeru?

– Imam dugoročnu viziju za ovaj projekt i htjela bih da to bude jedan pilot-projekt koji može poslužiti i drugdje u svijetu kao jedan primjer na koji se može pristupiti prirodnim katastrofama. Većina stvari koje sada postoje u svijetu su emergency response na katastrofe – hitno treba ljudima pomoć, tu se uključe velike organizacije, u boljim situacijama ljudima se obnove kuće od strane države, a u gorim, kao što je nažalost u BiH i Srbiji, država ne daje toliko sredstava, nego se ljudi pokrivaju iz raznoraznih pomoći vjerskih zajednica i slično. Tako da kada to sve zapravo prođe, ta cijela ‘pompa’, ljudi ostanu u situacijama gdje su izgubili nešto što im nitko ne može nadoknaditi i nitko se o tome dalje previše ne brine. Tako da bih ja stvarno htjela da to bude jedan pilot-projekt koji se možda može ‘kopirati’ u nekim drugim situacijama. Svake godine u svijetu ima više od 300 prirodnih katastrofa, pa ako u nekim drugim zemljama ima entuzijasta koji bi ovako nešto htjeli napraviti, mi možda možemo pružiti određeni ‘recept’ kako smo mi to napravili i dati nekakve savjete i podršku s kojom bi i oni to mogli učiniti u svojoj državi.

• Na kraju, kako ljudi reagiraju na pomoć i kakav je doživljaj kada im je možete pružiti?

–  Najbolji dio svega je taj kad se nazove nekoga i kaže mu se da je dobio donaciju. Ljudi imaju svoje svakodnevne probleme i najbolje je to što to ne očekuju. Mi uvijek kažemo odmah na početku da ne znamo hoće li se netko javiti, da možemo samo probati. I probamo, a onda ako se netko javi, to je uvijek velika sreća. To je moja zapravo najveća motivacija da nastavim dalje s time. 

Izvor: Al Jazeera