Hrvatska, BiH i Srbija: Ciljevi isti, ali svako svojim putem

Hidroelektrana, Izgradnja
Saradnja je korisna i pri izgradnji hidroelektrana u pograničnim područjima i zajedničkim vodotokovima (EPA)

Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija susjedi su koji dijele mnoge energetske resurse, primjerice obnovljivih izvora energije, no imaju zasebne strategije – tamo gdje ih uopće ima. A stručnjaci smatraju da bi tješnja strateška suradnja bila logična i višestruko korisna za sve, no postoje pretpostavke tome.

U Hrvatskoj, kaže hrvatski energetski stručnjak Igor Grozdanić, od nefleksibilnog i na inovacije te suvremene trendove otpornog energetskog sustava, treba izgraditi moderni, ekonomski isplativ i ekološki održiv.

“Treba dobro pogoditi budući ‘idealni’ energetski miks Hrvatske, kao i drugih zemalja u regiji, koji uvažava resurse pojedinih zemalja i komparativne prednosti. Osobno se zalažem u Hrvatskoj za miks u koje će prirodni plin, raspoloživ, pristupačan i ekološki prihvatljiv, biti predvodnik energetske tranzicije, zajedno s obnovljivim izvorima energije – u Slavoniji biomasa i bioplin, u Dalmaciji vjetar, solar zajedno s plinom za proizvodnju električne energije, hlađenje i grijanje”, objašnjava Grozdanić.

Pitanje energetskog miksa

U Srbiji bi, ističe, predvodnici bili vjetar, hidropotencijal, biomasa i sunce, u kombinaciji s razvijanjem plinskog tržišta, a u Bosni i Hercegovini golem hidropotencijal i vjetar te na granicama uporaba biomase.

“Pitanje izbora energetskog miksa u pojedinim zemljama i sve veća uporaba OIE-a je garancija suradnje i ulaganja u sve tri zemlje regije, pa i suradnja i ulaganje s Crnom Gorom i Kosovom. Na kraju krajeva, za to se zalaže i Europska unija – optimalno iskorištavanje resursa u pojedinim državama i regijama”.

Opcija i zamjena energije

Jedan od preduvjeta suradnje i ulaganja je, kaže Grozdanić, jedinstvena energetsko-niskougljična strategija u svakoj od zemalja regije, jer bi rezultirala učinkovitijim korištenjem svih izvora energije, posebno sunca, vjetra i biomase.

Ona bi dala okvir za decentralizaciju, proizvodnju energije na mjestu potrošnje i značajnije korištenje ICT tehnologije, kako bi i građani mogli sudjelovati u proizvodnji, potrošnji i procesima odlučivanja.

Za to je potrebno intenzivirati napore na digitalnom opismenjavanju građana.

‘Ne bi smjelo biti sporno da tehnologija mora građanima omogućiti niže račune, da su građani aktivni sudionici na tržištu na kojem se zaštićene pojedine socijalno ranjive skupine i da će energetska tranzicija dovesti do demokratizacije energetskog sektora.’

Radi se o projektima koje bi, kaže, trebali financirati svi – od lokalne samouprave do države, pa i građani, kao u Njemačkoj.

No, prije svih tu su privatni investitori, koji bi vidjeli zdravu ekonomsku logiku i interes u ulaganju u energetski sektor tri države, a tu je i mogućnost zamjene energije, posebno između Bosne i Hercegovine i Hrvatske zbog geografskog položaja.

Prirodni plin, po njemu, bio bi tranzicijski energent u Hrvatskoj i Srbiji, zbog resursa i postojeće infrastrukture, a tu je i domaća proizvodnja u Hrvatskoj i mogućnost dekarbonizacije.

“Dekarbonizacija prirodnog plina, kao i plinski koridori sa sve većim razvojem i integracijom OIE-a, obilježit će sljedeće desetljeće u razvoju energetike u EU, pa će to doći i do naše regije”, kaže Grozdanić.

Energetika je, ističe, jedno od najvažnijih područja buduće suradnje triju zemalja. Uporaba prirodnog plina i razvoj tog tržišta u njima ima potencijal rasta idućih godina, kao i potencijal povezivanja te spajanja tih tržišta. Tu je i mogućnost spajanja dijelova Bosne i Hercegovine na plinske pravce, plinovode i transportni sustav Hrvatske, što smatra efikasnijim od razvijanja nove mreže.

“S vremenom i povećanjem potrošnje plina, razvila bi se i mreža unutar Bosne i Hercegovine. Ovdje treba koristiti infrastrukture druge države i naći ekonomski interes.”

Pored toga, kao najveći potencijal za zajedničko tržište navodi biomasu kao golemi potencijal, posebno ako se tržište poveže i sirovina slobodno cirkulira.

Biomasa veže više industrija

“Za to je važan preduvjet gospodarenje šumama u sve tri zemlje. Osim energetskog dijela, korištenje biomase bi omogućilo bolje i učinkovitije iskorištavanje i gospodarenje šumama, kao i korištenje poljoprivredne biomase, koje ima u velikim količinama u sve tri države. Naglasio bih i usudio bih se reći da bi se biomasom s vremenom  mogla stvoriti  jedna nova priča, koja bi u te tri države ujedinila energetiku, poljoprivredu, šumarstvo, ruralni razvoj i zapošljavanje, pa čak i građevinsku industriju.”

Takva suradnja bi, kaže, smanjila uporabu ugljena i nafte, a preduvjeti su stručni i komercijalni, manje tehnološki. Unatoč svemu, veće suradnje i dalje nema, a događaji oko rafinerije u (Bosanskom) Brodu pokazuju složenost problematike.

“Svaka zemlja ima svoju politiku, a pritom ni ne provode svoje strategije razvoja. Bosna i Hercegovina i Srbija, kao i Kosovo i Crna Gora, dosta računaju na ugljen, u planu je izgradnja čak četiri termoelektrane na lignit u tim zemljama, što bi moglo imati negativan utjecaj na problematiku emisiju ugljičnog dioksida u regiji, a da o prekograničnim utjecajima na kvalitetu pojedinih sastavnica okoliša ni ne govorimo”, zaključuje Grozdanić.

Kako sve zemlje regije streme članstvu u EU, suradnja na strateškoj razini, ističe energetski konzultant iz Srbije Dejan Stojadinović, apsolutno je potrebna. Uloga Hrvatske je posebno bitna – da, kao članica, svojim iskustvom u rješavanju zahtjeva EU-a pomogne ostalima, a i poznaje situaciju u regiji, jer su svi proizišli iz istog energetskog sustava. Tu je i suradnja u realizaciji velikih projekata od regionalnog značaja.

“Dobar primer koji to može ilustrovati je investiranje u reverzibilnu hidroelektranu Đerdap III. Realizacija ovog projekta je ‘prevelik zalogaj’ za samostalnu realizaciju od strane Srbije, jer zahteva velike investicije, a trenutno Srbiji samoj izgradnja takvog kapaciteta nije ni prioritet u energetskom smislu. Ipak, izgradnja ovog objekta bi, sa druge strane, omogućila znatno veće korišćenje solarnih i vetroelektrana na čitavom Balkanu, jer bi obezbedila potrebnu energiju za njihovo ‘balansiranje'”, kaže Stojadinović.

Preduvjet uklanjanje barijera

Pojedinačni projekti se već razvijaju, a više bi pažnje, navodi, trebalo usmjeriti na uklanjanje administrativnih prepreka za uključenje malih proizvođača, domaćinstava, u proizvodnju električne energije, što bi otvorilo prostor za nova ulaganja. Dok je zajednički razvoj većine projekata OIE-a, kaže, namijenjen privatnom sektoru, jer su manji po snazi i ulaganjima, međudržavna suradnja bi se trebala razvijati samo u realizaciji velikih projekata, poput izgradnje hidroelektrana u pograničnim područjima i zajedničkim vodotokovima.

Što se ostaloga tiče, bitno je da tri zemlje ujednačavaju i pojednostavljuju propise, jer bi to privuklo veći broj investitora te da odrede i sagledaju zajedničke prioritete – dobar je primjer korištenje poljoprivrednih ostataka (slama, kukuruzovina) za grijanje.

“Raspoloživost poljoprivrednih ostataka je najveća u pograničnom području Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pošto ovaj deo pripada Panonskoj nizini, i poljoprivreda je veoma razvijena. Ovi ostaci se sada ne koriste za proizvodnju energije, a potencijalno bi u potpunosti mogli da podmire potrebe za grejanjem u ovom području. U tom delu postoji i dobro razvijena mreža vodnih puteva koji povezuju ove oblasti i pruža mogućnost da se biomasa transportuje uz 60 odsto niže troškove nego drumskim transportom.”

Stoga, navodi, treba ukloniti i postojeće trgovinske i carinske barijere te tako stvoriti zajedničko tržište poljoprivredne biomase i privući investicije.

Koristi od finansijskih do političkih

Koristi suradnje su, ističe Mujazin, višestruki –  tu je financijska, ekološka, energetsko-strateška, društvena i politička korist.

Energetski objekti generiraju siguran prihod, koji, uz pametno projektiranje, gotovo uvijek osiguravaju profitabilno poslovanje.

Postrojenja OIE-a nemaju negativan utjecaj na okoliš, jer smanjuju štetnu emisiju plinova.

Ispunjavaju se obveze prema EU-u, ciljevi iz strateških dokumenata – povećanje udjela OIE-a u energetskom miksu i smanjivanje ovisnosti o termoelektranama.

Ulaganje u regionalne OIE projekte omogućilo bi energetsku sigurnost i smanjilo ovisnost o uvozu fosilnih goriva, čime bi došlo do smanjenja zagađenja i poboljšanja zdravstvenog stanja, stvorilo bi nova radna mjesta i omogućilo regionalni ekonomski razvoj.

Politička slika regije bi se značajno popravila ukoliko bi države uspjele realizirati nekoliko značajnijih energetskih projekata, jer bi time pokazale napredak, sposobnost i složnost regije.

‘Implementacijom regionalnog projekta podigao bi se interes za ulaganje u regionalni energetski sektor, s obzirom da bi se uklonila negativna percepcija o otežanom i skoro pa nemogućem radu na području više država.’

Saradnja kroz Energetsku zajednicu

Hamdija Mujezin iz Centra za edukaciju i podizanje svijesti o potrebi povećanja energetske efikasnosti – Energis iz Sarajeva kaže da suradnja postoji već duži niz godina kroz Energetsku zajednicu jugoistočne Europe, čije su članice sve tri zemlje. Inicirana je od EU-a, a prihvaćena jer donosi višestruke koristi regiji te pojedinim zemljama otvara put prema EU.

“Osnovni ciljevi Energetske zajednice su kreiranje stabilnog i jedinstvenog regulatornog okvira i tržišnog prostora, koji obezbjeđuje pouzdano snabdijevanje energentima i može privući investicije u sektore električne energije i prirodnog gasa. Pored toga, to je razvoj alternativnih pravaca snabdijevanja gasom i poboljšanje stanja u životnoj sredini, uz primjenu energetske efikasnosti i korištenje obnovljivih izvora”, kaže Mujezin.

Strane iz regije obvezale su se uspostaviti zajedničko tržište električne energije i plina, koje će funkcionirati po standardima tržišta energije EU-a, s kojim će se integrirati.

“To se postiže postepenim preuzimanjem dijelova ‘acquisa’ EU-a, odnosno implementacijom odgovarajućih direktiva i uredbi EU-a u područjima električne energije, gasa, zaštite životne sredine, konkurencije, obnovljivih energetskih resursa, energetske efikasnosti, nafte i statistike.”

Istovremeno, suradnje na izgradnji energetskih objekata na državnoj razini nema, jer pogledi na razvoj energetskog sektora nisu harmonizirani, iako su ciljevi isti – ispunjavanje obveza preuzetih zaključivanjem ugovora, povećanje udjela OIE-a i sigurnost opskrbe. No, suradnja će biti nužna za daljnji razvoj. Stanje u državama regije je takvo da treba izvršiti niz reformi unutar njih – najbolji primjer je, navodi, odvajanje elektroprivrede i elektrodistribucije od države, što se tek treba dogoditi prije nego se krene u regionalnu suradnju.

Sufinansiranje u korist svih

“Potencijalna buduća saradnja zahtjeva definisanje i usaglašavanje interesa, eksplicitno definisanje projekata te, nakon toga, izradu strategije i njenu implementaciju bez odstupanja. Iskreno se nadam da ćemo uspjeti doći do stanja u kojem ćemo moći krenuti ka projektima od regionalnog značaja, mada nisam previse optimističan, jer komunikacija među predstavnicima vlasti nije na potrebnom nivou.”

Jedan od primjera potencijalnog načina suradnje je financiranje ili sufinansiranje projekata.

“Naprimjer, u Bosni i Hercegovini se planira gradnja većeg broja hidroelektrana, koje zahtjevaju značajna finansijska ulaganja. Hrvatska može biti sufinansijer te države mogu unaprijed dogovoriti raspodjelu profita od proizvedene električne energije planiranog postrojenja. Time Bosna i Hercegovina umanjuje rizike poduhvata i olakšava finansiranje projekta, a Hrvatska povećava udio OIE-a i generiše profit bez da je iskoristila svoje prirodne resurse”, zaključuje Mujezin.

Izvor: Al Jazeera