Hrvatska između zatrovanog ozračja i umjetnih kampanja

Vatreni, Zagreb, Doček, Nogometaši
Doček nogometaša Hrvatske nakon Mundijala u Rusiji pokazuje da uspjeh donosi pozitivnu atmosferu, a ne obrnuto (EPA)

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nedavno je, navodno, odlučila kako će odluku o svojoj kandidaturi za drugi mandat donijeti nakon europskih izbora, a iz njezinog je ureda, kako su pisali mediji, poručeno da je, umjesto toga, fokusirana na stanje u društvu. Nezadovoljna je, kako navode, negativnom, pesimističnom atmosferom, u kojoj dominiraju negativne stvari i premalo se pažnje obraća na one pozitivne, što, kako je rečeno, navodi mlade na iseljavanje, dok Hrvatska može naprijed jedino ako prevlada pozitivno ozračje, koje bi stvorilo okruženje za razvoj, napredak i ostanak mladih u Hrvatskoj.

Nije hrvatska predsjednica, koja tvrdi da još nije u kampanji, jedina koja promišlja tako – i premijer Andrej Plenković je prije ljeta pozvao članove svoje stranke (Hrvatska demokratska zajednica) da rade na stvaranju optimistične atmosfere.

Božo Skoko s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu kaže da atmosfera u hrvatskom društvu uistinu jest pesimistična i da mnogi mladi zbog toga iseljavaju i traže budućnost u uređenijim društvima. Klima u kojoj se živi i posluje je, ističe, ključna za napredak i budućnost.

Frustracija, isključenost, bespomoćnost

Razmatrajući može li se negativna atmosfera promijeniti u ozračju nepovjerenja u politiku i pravosuđe, percepciju široko rasprostranjene korupcije, suđenja istaknutim bivšim i aktualnim dužnosnicima, afere Agrokor, problema u Uljanik grupi, mnogima sporne mirovinske reforme, nesnošljivosti pojedinih skupina prema različitim manjinama i povremenih proplamsaja ionako stalno prisutnih elemenata radikalnih stavova povezanih ustaškim i srodnim režimima i slično, Skoko navodi da se ljudi osjećaju isključeno, pa i bespomoćno.

Popraviti sustav, a ne širiti lažni optimizam

Implikacija poziva na stvaranje pozitivne atmosfere i širenja optimizma je, navodi Marcelić, uvijek ista – praviti se da problema nema, iako različite statistike, istraživanja i usporedbe podsjećaju da ih itekako ima.

“Ništa od toga se neće promijeniti ako počnemo isticati pozitivne primjere jer baš kao što se ispuhala nogometna euforija – a ona je katalizator kao malo koji – tako bi se i ostali. K tome, ako je ideja da se ljude ciljano bombardira pozitivnim vijestima, onda ne vidim razliku u odnosu na one legendarne sjevernokorejske dnevnike”.

Stoga je, kaže, primarna uloga politike ne širiti lažni optimizam, nego ispravljati strukturne greške u sustavu – nekome tko čeka godinu ili dvije na važan zdravstveni pregled ili mu se sudski predmet odugovlači godinama, objašnjava, neće ništa značiti rekordna berba mandarina ili izum još ‘pametnije’ klupe.

“Najsretnije zemlje svijeta i one u kojima ljudi najbolje žive nisu one u kojima se najviše plasira dobre vijesti, nego one s visokim standardom življenja, uspješnom ekonomijom i kvalitetnim sustavima kao što su zdravstvo, školstvo i sudstvo. S druge strane, Hrvatska je 120. na svijetu prema neovisnosti sudstva, a zdravstvenu i školsku reformu čekamo već godinama. A tu lažni optimizam ne pomaže, nego politička volja da se te reforme naprave”.

Često su, kaže, frustrirani jer ne mogu utjecati na događanja, osim ako su članovi stranaka i u milosti stranačkih šefova, odnosno bliski centrima moći. Političke institucije su se, smatra, udaljile i mnoge postale same sebi svrhom, pa je povjerenje u njih na niskim razinama – napreduju podobni, a ne sposobni, a to izaziva osjećaj frustracije.

“Mislim da su ključne dvije stvari za promjenu klime, ali i smjera u kojem zemlja ide – jačanje učinkovitosti i pravednosti pravosudnog sustava i promjena Izbornog zakona, koji će omogućiti zastupljenost i napredovanje u stranačkoj hijerarhiji sposobnih, a ne nužno podobnih te koji će smanjiti svemoć političkih stranaka, a omogućiti veću povezanost birača s ljudima koje biraju”, kaže Skoko.

Za vraćanje povjerenja, navodi, potrebni su novi i kvalitetni ljudi u politici, koji će raditi u općem interesu, a ne samo za interese svoje stranke ili interesne skupine, ali i jake institucije, koje pravedno i učinkovito funkcioniraju.

Ništa od umjetnih kampanja

No, ističe, pozitivno ozračje i optimizam ne može se pokrenuti nekakvom umjetnom kampanjom – za to su potrebni rezultati, pomaci i iskoraci i vladajućih i oporbe, koji neće ostati nezamijećeni. U postizanju takvog ozračja svatko ima odgovornost – i pojedinci, i političke te druge elite. No, problem je, kaže, što je na ovim prostorima ostao mentalitet iz bivšeg sustava da će država sve riješiti, a političke elite svojim ponašanjem i retorikom to podgrijavaju.

“Tako se svaka odgovornost prebacuje na državu, od toga da skupi za plaće u Uljaniku, koji je privatna firma i koja je očito loše vođena proteklih godina, pa do toga kakvo je stanje u kulturi. Možda je vrijeme da počnemo primjenjivati američki model, koji se temelji na odgovornosti pojedinca za zajednicu. Država bi se trebala od mnogih stvari maknuti i, primjerice, osloboditi poduzetnike da se razmašu i stvore novu vrijednost, a ne stalno ih sputavati propisima i nametima.”

Tu je i odgovornost medija koji, kako kaže, itekako pridonose klimi, pri čemu nije ni nužno ni normalno forsirati samo pozitivne priče – dovoljno je, navodi, da se ne forsira beznađe i crnilo, bude objektivan u sagledavanju svih prednosti i nedostataka te da se više govori o rješenjima.

“Pozitivni primjeri ljude inspiriraju i daju im snage da i oni sami krenu tim putem”, zaključuje Skoko, koji po tom pitanju vidi i pomake na medijskoj sceni.

Sven Marcelić, sociolog sa Sveučilišta u Zadru, navodi kako se u zadnje vrijeme mnogo govori o “brendingu”, pozitivnoj atmosferi i potrebi da se ona ona uspostavi s argumentom da bi to donijelo pozitivne pomake. No, u tome prepoznaje pogrešnu logiku – traže se poticaji koji bi, smatra, uzrokovali nešto nemoguće, jer nije atmosfera ono što dovodi do uspjeha, nego obrnuto.

Nogomet kao pozitivan primjer

“Možemo se poslužiti malim logičkim eksperimentom – 2014. godine Hrvatska je sudjelovala na Svjetskom prvenstvu u nogometu, ispala u skupini, a na dočeku je bila uža rodbina i nekoliko zainteresiranih novinara. Godine 2018, kad je Hrvatska igrala finale, igrače je dočekalo pola milijuna ljudi, vladala je opća euforija, a o Hrvatskoj se pisalo u cijelom svijetu. Dakle, uspjeh je donio pozitivnu atmosferu, a ne obrnuto”, kaže Marcelić.

Ako se taj princip primijeni na ostale sfere društva, očito se često pojavljuje isti problem – nefunkcioniranje sustava i loši rezultati žele se, kaže, maskirati navodnom potrebom da se misli pozitivno, kao da je to ono što će popraviti sustav. S druge strane, prema istraživanjima efikasnosti javnog sektora, sudstva, ekonomske konkurentnost i slično, Hrvatska stoji loše i upravo to, ističe, onemogućuje uspjehe koji bi donijeli pomak u atmosferi.

“Baš je to razlog zašto političari uporno forsiraju krivu logiku – mijenjanjem nefunkcionalnih sustava morali bi pokazati političku inicijativu i volju za promjenom, a ona bi nužno sa sobom donijela i niz negativnih reakcija različitih interesnih skupina. Atmosfera je zapravo nebitna, bitna je volja da se naprave promjene onih sustava koji onemogućuju napredak koji bi atmosferu poboljšao.”

Nepovjerenje i odustajanje od promjene

Pritom bi uloga medija, zaključuje Marcelić, trebala biti upravo da politici ukazuje na probleme, jer bi kratkoročna lažna sreća, navodi, trebala biti zamijenjena dugotrajnim i sustavnim radom na otklanjanju problema.

Dati prostor onima kojima je cilj opće dobro

Vlado Jukić navodi istraživanje od prije nekoliko godina koje je pokazalo da je svaki drugi građanin Hrvatske na neki način paranoidan, ne u patološkom smislu, nego u smislu sumnjičavosti.

“Čim mu se nešto kaže, odmah misli ‘ah, čekaj ima tu nečega, ima tu nekakve priče’. Gotovo da ne može biti jedna čista situacija koja ima dimenziju za opće dobro. Dakle, gotovo da se na našoj javnoj sceni ne artikuliraju misli i ideje koje imaju karakter pozitiva, kao da nitko živ ne može raditi za opće dobro, nego radi samo za sebe”.

On se s time ne slaže – uvijek, ističe, ima ljudi koji funkcioniraju u cilju općeg dobra i takve primjere i poteze, smatra, treba afirmirati – istaknuti one koji pozitivno misle i djeluju i koji su, kaže, dovoljno snažni, samo im treba dati prostora da kažu što imaju.

“Mislim da su ti ljudi u nekakav zapećak gurnuti i ne smiju uopće kazati nešto – ako vi za sebe kažete da hoćete nešto za opće dobro napraviti, ljudi će vam se smijati i reći ‘pa kome ti lažeš, pa znamo mi takve, svi tako govore, nitko neće reći ništa drugačije'”.

S druge strane, psihijatar Vlado Jukić, ravnatelj zagrebačke Psihijatrijske bolnice Vrapče, kaže kako se društvena atmosfera uvijek može promijeniti. Mediji, navodi, imaju veliku ulogu odabirom vijesti – mogu, primjerice, više isticati pozitivne vijesti, a onima drugima, kojih ima mnogo, pristupati kritičnije.

“Kada mi ljudi navedu ne valja ovo, ne valja ono, ja kažem: navedi mi pet problema, a ja ću navesti šesti, koji je možda još gori i teži od ovih vaših pet problema – pa što ćemo onda? Naime, uvijek moramo otvarati pitanja na koja možemo odgovoriti i koja možemo zatvoriti. Ukoliko postavljamo pitanja na koja ne možemo odgovoriti, onda ih je bolje ni ne postavljati, jer na taj način samo zbunjujemo ljude i dodatno trujemo atmosferu”, kaže Jukić.

Nakon rata, navodi, pojavili su se razni profiteri, kojima nije stalo ni do drugih, ni do države i koji su počeli zauzimati značajna mjesta u društvu. O njima se piše i postali su predmet na temelju kojeg ljudi zaključuju što se događa i kakva je atmosfera. Tako je u Hrvatskoj zavladalo apsolutno nepovjerenje.

“Jer, imati povjerenje u nekoga, kažu, mogu imati samo naivni, a ja mislim da je ne samo naivno tako reći, nego je to praktički i opasno – bez povjerenja ne možemo ništa napraviti, ali jasno da ne smijemo biti naivni u cijeloj toj priči”.

Rezignacija je opasna situacija

Atmosfera koja je dovela do nepovjerenja u društvu, kaže, dovela je onda praktički i do odustajanja od promjene.

“To je vrlo opasna situacija – kad je čovjek u rezignaciji i kada izgubi povjerenje da se nešto može promijeniti, onda mu je vrlo teško promijeniti, mora puno veći napor uložiti da bi se nešto napravilo.”

Danas je u hrvatskom društvu na djelu pomak prema negativnom iako, ističe, mnogi od onih koji su se svojim negativnim djelovanjem posve uklapali i pridonijeli negativnoj atmosferi više nisu na sceni.

“Saznanje da takvi ljudi nisu za sva vremena, ili, što narod kaže, ‘možeš što hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš’, da su otišli, to je velika stvar. Međutim, opasnost postoji velika da negatori svega opet ulete u prve redove, negirajući ii pozivajući se na one kojih su već centrifugirani zbog svojih nemorala, kriminala i tako dalje, da oni uskaču u prvi plan ne samo iz populističkih razloga, nego i iz razloga koji su karakterne prirode”, zaključuje Jukić.

Izvor: Al Jazeera