Hrvatska izvozi domaće, a uvozi strane radnike

Stariji radnici su privrženiji poslodavcu, manje idu na bolovanje i mahom su riješili egzistencijalne probleme (Reuters)

U Hrvatskoj su sve izraženije posljedice negativnih demografskih trendova i iseljavanja tisuća radno aktivnih stanovnika. Jedna od tih posljedica je manjak radnika, pa je Vlada nedavno donijela odluku o utvrđivanju kvote dozvola za zapošljavanje stranaca u idućoj godini.

Po prvi puta Vlada je prihvatila gotovo sve zahtjeve poslodavaca za kvotama odobrivši ukupno 29.000 radnih dozvola, od čega za novo zapošljavanje 17.810, za produženje već izdanih dozvola 9.000 i 1.940 dozvola za sezonsko zapošljavanje u turizmu i poljoprivredi.

Najviše dozvola, čak 11.000, odobreno je za zapošljavanje stranaca u graditeljstvu, a 4.660 u turističkom sektoru.

Kroničan manjak radne snage još je i u brodogradnji te sektoru metalurgije i industrije.

180.000 nezaposlenih, a nedostaje radnika

No, nisu svi zadovoljni odobrenim kvotama. Potreba za radnom snagom u turizmu uvelike premašuje broj odobrenih dozvola.

Problem je što se radna snaga u turizmu sve teže popunjava domaćim ljudima koji su shvatili da slične poslove, i to ne sezonski, mogu raditi u inozemstvu za znatno veće plaće. I poslodavci u graditeljstvu, sektoru koji se počeo oporavljati od dugotrajne krize, strepe da će ostati “kratki” za nekoliko tisuća ljudi. A upravo su građevinci i radnici u turizmu (kuhari, konobari, sobarice…) oni profili koji najmasovnije odlaze iz zemlje.

Hrvatska se našla u apsurdnoj situaciji: uz 180.000 nezaposlenih i s tisućama onih koji u naponu radne snage odlaze trbuhom za kruhom, prisiljena je uvoziti sve više stranih radnika. Taj problem je slojevit i ne može se svesti samo na odljev ljudi.

Davorko Vidović, bivši ministar rada i socijalne skrbi, a sada savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) kaže kako su odobrene kvote dobrodošle, ali ih ne smatra dugoročnim rješenjem.

“U odnosu na situaciju prije dvije-tri godine kada je u vrijeme vlade Zorana Milanovića praktički bio zabranjen uvoz radnika, sada su uvaženi svi argumenti i lobiranja poslodavaca. Mislim da će odobrene kvote biti dovoljne, iako u cijelom sustavu ima mnogo problema. Poslodavci plaćaju ceh tuđe nebrige i nekvalitetnog rada koji, kada je riječ o ljudskom kapitalu, traje već 25 godina. Hrvatsko gospodarstvo sedam je godina bilo u krizi, najduže u Europi, a da su se stvari odvijale bolje i da smo imali veće investicije, problem bi postao očit još i ranije”, kazao je Vidović.

Uvoz radnika je vatrogasna mjera

Aktualna Vlada i resorno ministarstvo rada naumili su riješiti problem u tri koraka: prekvalifikacijom nekoliko tisuća ljudi u deficitarna zanimanja, potpisivanjem ugovora s državama iz kojih bi Hrvatska mogla dugoročnije uvoziti radnu snagu (BiH, Ukrajina, a možda i Makedonija i Kosovo) te reformom sustava kvota jer su dozvole za strance u nadležnosti MUP-a, a zapravo su stvar poslodavaca i tržišta rada. Poslodavci usto traže da Hrvatska uvede “slovenski model” po kojemu bi poslodavac imao pravo uvesti radnika ako mu se na tri uzastopna natječaja ne javi nitko od domaćih.

I u HGK, i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) slažu se da su kvote tek “vatrogasna mjera”, dok je ona dugoročna – reforma obrazovnog sustava koji bi morao pratiti potrebe na tržištu rada. Događa se, primjerice, da se u strukovne škole u cijeloj Hrvatskoj za zanimanje tesara upiše sedam učenika, a postoji potreba za njih tri stotine. 

“Reforma obrazovanja je ključna za restrukturiranje cijelog sustava koji bi trebao pratiti potrebe gospodarstva i shodno tome prilagođavati obrazovne programe jer se jedino na taj način nedostatak radne snage može riješiti kroz zapošljavanje domaćih radnika. Danas to nije moguće unatoč činjenici da imamo oko 180.000 nezaposlenih jer njihova struktura ne zadovoljava potrebe gospodarstva. Stoga su hrvatski poduzetnici prisiljeni okrenuti se stranim radnicima. Uz reformu obrazovanja, trebalo bi provesti i niz mjera koje će u narednim godinama omogućiti da se potrebe za radnom snagom mogu zadovoljiti zapošljavanjem domaćih radnika”, kaže predsjednik HUP-a Davor Majetić.

U HUP-u kažu i kako bi šire reforme omogućile smanjenje drugih troškova poslovanja, stvaranje poticajnijeg okruženja, a potom i povećanje plaća.

“Samo profitabilno poslovanje jamči redovite isplate plaća i zadržavanje radnih mjesta, ali i ulaganja u razvoj i modernizaciju poslovanja bez kojeg opet ni plaće ni radna mjesta nisu dugoročno održiva”, napominje Majetić.

Bosanski ‘bazen’ se ispraznio

Vidović pak kaže kako da su od 180.000 formalno nezaposlenih, njih najmanje 100.000 potpuno nezapošljivi ljudi.

“Ili su prestari, ili su bolesni, ili dugotrajno nezaposleni i posve zapušteni u svom obrazovanju. Ti ljudi isključili su se iz svijeta rada. A pitanje obrazovanja je ključno kada je u pitanju zapošljavanje”, napominje Vidović.

Upravo stoga, dodaje, HGK predlaže sustav dualnog obrazovanja.

“Suludo je investirati u školske radionice i kupovati najskuplju opremu kada to sve već imaju poslodavci. Taj dualni sustav znači da se obrazovanje većim dijelom premješta iz škole u radionice gdje se stječu i tehnička znanja i socijalne vještine. Radi se učeći i uči se radeći. I to na pravim, a ne izmišljenim poslovima. Po tome bi učenik, čim napuni 15 godina, sklopio ugovor s poslodavcem i sa školom. Ta bi djeca bila zaposlena, a država bi im u prvoj godini mogla financirati i plaće jer imamo izdašne fondove i novca ima dosta. A poslodavci za tri-četiri godine dobivaju gotovog radnika. Dobivaju, recimo, zidara koji se učio na pravom gradilištu, a ne zidajući zid u školskoj radionici”, objasnio je Vidović.

U razvijenim zemljama danas postoji potreba za dvije vrste radnika: visokoobrazovanima za koje se vodi najveća bitka, te onima s najnižim kvalifikacijama jer domaći ljudi u tim zemljama ne želi raditi te poslove. Zbog okolnosti na tržištu rada i Hrvatska će, kažu stručnjaci, ubuduće trebati ta dva profila radnika. No, pitanje je gdje će ih naći.

Hrvatska je dosad imala Bosnu i Hercegovinu odakle je nadomještala znatan dio potreba za radnicima, ponajprije iz kontigenta tamošnjih Hrvata, ljudi s dvojnim državljanstvom. No, taj “bazen” se ispraznio jer su i građani BiH masovno otišli za većim plaćama i boljim životom u Njemačku, Austriju i drugdje. Govoreći o tome, Vidović upozorava da Hrvatska nema migracijsku strategiju.

Kako aktivirati neaktivno stanovništvo

“Stalna je kuknjava da nema radnika, da nam odlaze mladi, ali nikakvih pomaka nema. Godinama smo bili zarobljeni u strahu da će doći stranci i oteti nam radna mjesta. Uvoz radne snage bio je tabu-tema. A migracijska strategija je neminovnost jer Hrvatska prirodnim putem ne može nadoknaditi nedostatak ljudi. Kada bi se i poduzele značajne demografske mjere, one bi dale rezultat tek za 15-20 godina. Dijelovi Hrvatske su gotovo posve prazni i više nije problem nedostatak investicija nego ljudi. U Dvor na Uni ne možete doći investirati sto milijuna eura kada vam tamo nema tko raditi”, kaže nam Vidović.

Hrvatska je, inače, među tri europske zemlje s najnižom stopom zaposlenosti i aktivnosti stanovništva i da se svih 180.000 nezaposlenih do jednog zaposli, još uvijek bi bilo 350.000 zaposlenih manje nego 1990. godine. Stoga je uvoz radnika tek kratkoročno rješenje, a dugoročno je – aktivirati neaktivno stanovništvo. U tom smislu, kaže Vidović, Hrvatska još ima rezervoar koji čine tri skupine. 

“Prva skupina su ljudi u dobi od 50 do 65 godina. Njih treba zadržati u zaposlenosti tako da ih permanentno obrazujemo i da se prilagođavaju tehnološkim promjenama. Stariji radnici su privrženiji poslodavcu, manje idu na bolovanje, mahom su riješili egzistencijalne probleme i u konačnici su bolji radnici. Druga skupina su mladi. Sustavom dualnog obrazovanja mi bi ih već od 15. godine uvodili u svijet rada. Na koncu, postoji još jedna skupina o kojoj se ne vodi računa. Hrvatska ima 512.000 osoba s invaliditetom, što je 12 posto stanovništva. Od tih 512.000 njih 300.000 su u radnoj dobi i svi oni imaju neke preostale radne sposobnosti. Apsolutno je netočno da osobe s invaliditetom ne mogu raditi ništa”, kazao je Vidović.

A i zakoni na tržištu rada zasigurno će odigrati svoje jer će poslodavci, da bi dobili ili zadržali boljeg radnika, morati davati veće plaće i poslove na neodređeno.

Izvor: Al Jazeera