Hrvatska na testu humanosti

Prema Evropskom programu premještanja migranata, Hrvatska je do kraja 2017. dužna zbrinuti 1.617 ljudi (Pixsell)

Piše: Dean Skok

Možete li zamisliti, recimo, završetak izgradnje autohtonog arapskog eko-sela, negdje u podnožju Velebita? Sa originalnom arhitekturom, prikazom drevnih zanata, obrta, neobičnom i zanimljivom kulinarskom i kulturnom ponudom. Pa pokraj njega jedno afričko? I još nekoliko – za Hrvatsku neobičnih – naselja, a sve osmišljeno i realizirano kao, recimo, turističko-ugostiteljski projekt.

Danas je, recimo, taj dan. Djevojke i mladići iz Sirije, Iraka, Eritreje, Libije…budući zaposlenici ovog kompleksa, sudjelovali su u izgradnji i uređenju te napokon dočekali i taj dan. Od sutra očekuju goste iz čitavog svijeta. Na zajedničkoj večernjoj proslavi, ozarenih i sretnih lica, zagrljeni su zapjevali nekoliko hrvatskih pjesama. Već su dobro naučili jezik, integrirali su se, adaptirali, zavoljeli uzajamno. Sretni su ovdje, u Hrvatskoj.

A možete li zamisliti drugačiji scenarij? Da u nekoj prohladnoj i maglovitoj zagrebačkoj noći potmulo zavijaju sirene hitne pomoći, da po ulicama bukte zapaljeni automobili, da lete boce, da su posvuda policijski kordoni. I da se događaju sukobi domicilnih i azilantskih militantnih skupina, da je okolno stanovništvo očajno, a azilanti unutar geta nasmrt preplašeni.

Suvišno je pitati koji biste scenarij radije odabrali, osim ako niste opasno poremećeni pa priželjkujete drugi, ili neki sličan drugom. Ukoliko želite prvi, ili neki sličan prvom, uskoro ćete imati priliku da nešto učinite – makar mrvicu, makar simboličnu gestu dobrodošlice – i pripomognete ostvarenju nekog od ljepših scenarija.
Jer s krajem godine će ti ljudi zaista doći u Hrvatsku, većina njih i ostati zauvijek.

Prema Europskom programu premještanja migranata, Hrvatska je do kraja 2017. dužna zbrinuti 1.617 migranata. Pod zbrinjavanjem se podrazumijeva mogućnost stalnog boravka, besplatne pravne pomoći i zdravstvene zaštite, obrazovanja te neposredne pomoći pri integraciji, što uključuje i pomoć pri zapošljavanju.

Podvojeni osjećaji

Nedvojben dolazak dogovorenog broja migranata, te njihovo zbrinjavanje prema programu, nedavno je potvrdio i tehnički ministar vanjskih poslova Miro Kovač začuđujuće zrelom i odmjerenom izjavom, ako imamo u vidu njegov dijapazon nesuvislih ispada u dosadašnjem kratkom ministarskom mandatu.

Unatoč novom valu nesnošljivosti prema „drugima i drugačijima“, pokrenutom u čitavoj Evropi od strane tradicionalno ksenofobno orijentirane ekstremne desnice, Europski program zbrinjavanja ipak se uspijeva realizirati. Čak i u Mađarskoj, evropskoj prijestolnici ksenofobije, gdje nije uspio referendum kojim je Orbanova struja pokušala pobiti ono što je ranije, bez pompe i dreke, obećala i na što se obvezala.

Iako rezultati – odnosno masovni bojkot referenduma od strane Mađara koji nisu ljubitelji žice, pendreka i saplitanja – mogu veseliti, zabrinjavajuće je spominjanje promjene Ustava kako bi se onemogućilo „grupno naseljavanje“, što je vrlo nedefinirana kategorija, koja se može vrlo rastezljivo tumačiti. U ustavu, i u kombinaciji sa žicom, „onemogućavanje grupnog naseljavanja“ zvuči prilično zastrašujuće. Kako definirati naseljavanje? I što je grupa? Stotine, desetine, petero? Dvoje?

Iz hrvatske perspektive su podvojeni osjećaji javnosti razumljivi; stara dama Evropa grca u problemima i licemjerju, „multi-kulti“ nije doživio slom, ali je ozbiljno uzdrman, ekstremizam je u porastu.

Žica, kao simbol društvenih promjena u smjeru ekstremne, konzervativne desnice, posvuda je postavljena, žučno se raspravlja o pokrivalima za glave, odnosno mogu li marame na glavama muslimanki promijeniti identitetsku vizuru napredne i jedine nam Evrope, što je pomalo infantilno i komično, ako se pokuša gledati iz posve neutralnog ugla.

Jer jasno je da, kako u Evropi tako i u Hrvatskoj, krucijalni problemi ključaju ispod krinke neoliberalizma. Oni su egzistencijalni i svode se na metodologiju (ne)ravnopravne raspodjele,koliko god bili prekriveni tobožnjim ugrozama nacionalne opstojnosti i nacionalnog i vjerskog bitka. Pretakanje egzistencijalnih problema i klasnih nepravdi u netrpeljivost i mržnju prema migrantima, pripadnicima drugih naroda, rasa, vjera, kao i lokalni antagonizmi, odavno je moćno oružje.

Ispužu, tada, iz rupa kojekakvi rizničari općenarodne sujete i ćudoređa, dušebrižnici svetog roda i poroda na krilima straha i panike počnu pozivati na otpor i homogenizaciju, jer, eto, prijeti nam najezda i uništenje, vođeno podlim planom nekih imaginarnih, zlih sila.

Manipulacijama kroz glorifikaciju ili stigmatizaciju u potrebnim i primjerenim dozama, diktiranim iz nekog centra, dugoročno se može prouzročiti veliko zlo.

Tada na cestu izlaze ogorčeni i neuki tražeći „crnje, žuće, trofazne, balije, četnike, ustaše…kogagod. Da od njih naplate svoju patnju i egzistencijalni strah. Tada počinje kaos, a elite dobivaju novi vremenski bonus.

I tada su u pravilu najveće galamdžije upravo oni koji pojma ni o čemu nemaju, oni koji ne znaju ni gdje je Sirija, koji uopće ne shvaćaju razliku između notornih boljševika i ljevičara, fašista i demokršćana, Afrike i Azije.

U slučaju migrantske krize, dakako, ne mogu shvatiti razliku između islama i islamizma, a ona je golema i suštinska.
No čini se da Evropa – iako troma i zakočena, iako njena građanska svijest vrlo teško probija okvire učmale i lagodne hipstersko-konzumerističke filozofije – ipak neće toliko ogreznuti u naivnost i predati se silama manipulacije. A Hrvatska je odviše mala da ne bi bila snažno podložna evropskim trendovima, kad su u pitanju globalni politički i društveni procesi.

Žica još zlokobno ukrašava zelena evropska polja i šume, i stoji poput zamrznute pljuske slobodarskim vizijama civilizirane, napredne evropske konfederacije bez granica, a ekstremizam je u porastu. Ali sve glasnije i jasnije se daju razabrati i glasovi evropskog razuma, i to je prilika za popravak ne baš bajne hrvatske reputacije, naročito u nekoliko proteklih godina. Ovo je možda i velika prilika za novu, znatno ljepšu i afirmativniju sliku naše zemlje u očima čitavog svijeta.

Nedavna serija pomirljivih i divnih izjava pape Franje u vezi migranata, vjetar je u takva jedra. Izjava o toploj dobrodošlici migrantima kao najboljem sredstvu u borbi protiv terorizma zapravo u jednoj rečenici sažima svu mudrost. Jer netrpeljivost može izazvati samo još veću netrpeljivost, nasilje može rađati samo novo nasilje, ekstremizam može proizvesti samo još više ekstremizma, a jedini put su uvažavanje i tolerancija.

Uostalom, zar se nedavno, u ovom našem bezumnom ratu nismo u to uvjerili? Bolje bi bilo da smo još i danas pregovarali i razgovarali, nego da smo samo pet minuta pucali.

Ko drži ključ odgovornosti?

Tko, dakle, u rukama drži najvažniji ključ odgovornosti u odnosu hrvatskog društva prema migrantima koje ćemo zbrinuti? Svakako oni koji imaju najviše utjecaja na javno mnijenje, a to su akademska zajednica, političari, mediji, državne institucije, svećenstvo, pa i građanske udruge.

Stoga javnost od njih može i treba zahtijevati veći angažman na području širenja tolerancije, razbijanja mitova i predrasuda, a ponajviše na utišavanju opasano motiviranih skeptika i mrzitelja svih i svakoga tko je drugačiji.

Ako ćemo pokleknuti i prepustiti inicijativu galamdžijama, i ako ćemo migrante prvenstveno gledati kao muslimane, crnce, Azijate, Afrikance ili štogod, a ne kao ljude – neće biti dobro.

Ako ćemo im pristupiti kao ljudima i nikada, i ni u kojem slučaju, ne zaboraviti da smo svi pripadnici iste biološke vrste, a da nas različitosti oplemenjuju – i duhovno, i moralno, i materijalno, tada će se i oni prema nama tako odrediti, jer neće osjećati potrebu da se u svoju obranu ograđuju na bilo koji drugi način.

Narodi, baš kao i ljudi, nikada sami po sebi nisu dobri ili loši, već onakvi kakvima su ih učinile okolnosti.
Ili jednostavnije rečeno – nema integracije bez interakcije.

Nadajmo se da će Hrvatska pokazati čestito i humanističko, a ne zatucano i ksenofobno lice.
Dobrodošli, naša zemaljska braćo!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeera.

Izvor: Al Jazeera