Hrvatska ne razmišlja da će rat u Siriji jednom završiti

Sirija, Vojnici
Kovačević: Hrvatska bi se trebala u EU-u svrstati uz zemlje koje traže politička rješenja na Bliskom istoku (EPA)

Hrvatska se u oba posljednja dva navrata – protjerivanja ruskih diplomata te napada na Siriju – solidarizirala sa svojim zapadnim saveznicima, Europskom unijom, NATO-om i SAD-om, protiv Rusije, a posljednjim i protiv sirijskog režima, što je već učinila i davno ranije.

Hrvatska se kao članica NATO-a i EU-a, ističu sugovornici Al Jazeere, jasno pozicionirala kao saveznik Zapada u strateškim odlukama, no ističu da to ne isključuje mogućnosti samostalnih politika prema određenim pitanjima i problemima u skladu s vlastitim interesima.

Unatoč tome, Hrvatska, kažu, nema vlastitu politiku prema Siriji i Bliskom istoku i svojim interesima, već samo prati odluke Bruxellesa i Washingtona, iako će rat u Siriji jednom završiti, a Rusija ostati globalni faktor.

Odustajanje od autonomije vlastite politike

Bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević kaže da je to s jedne strane pokazatelj dosljednosti, ali s druge nepromišljenosti te politike.

‘Mekana’ reakcija Zagreba i odgovor Moskve

Branko Caratan kaže da se mogu primijetiti neke novosti u hrvatskoj vanjskoj politici prema Rusiji, posebno nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a koji pokazuje specifičan pristup prema Rusiji koji ima oscilacije – od želje za poboljšavanjem odnosa do prihvaćanja onoga što Trumpu, čini se, sugeriraju oni koji ne prihvaćaju takvu ‘mekanu’ politiku prema Rusiji.

“Hrvatska je tu reagirala kao i većina članica EU-a, ali ipak poprilično ‘mekano’ – izbor je pao na jednog od četiri treća tajnika u ruskoj ambasadi u Zagrebu, na što je Rusija uzvratila isto tako, realno govoreći, benevolentnom protumjerom – ‘persona non grata’ je postala službenica hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova koja sjedi u Zagrebu. Dakle, nije nanijeta nikakva velika šteta takvim ruskim potezom. Rusija pokazuje i dalje otvoreni interes za popravljanje odnosa s Hrvatskom, u prvom redu na ekonomskom planu”.

Ističe da Rusija nije ‘režala’ na hrvatsku orijentaciju kada je pristupala EU-u i NATO-u te ističe njezino naoružavanje Hrvatske za vrijeme rata. Unatoč tome, Hrvatska je zatvarala vrata Rusiji na hrvatskom ekonomskom prostoru, posebno negativnim odgovorima na ponude izgradnje naftovoda i plinovoda kroz Hrvatsku, a Rusija, ističe, ipak nastoji i dalje svoje vanjskopolitičke interese realizirati kroz svoju politiku na planu ekspanzije u izvozu energenata. I tu je Rusiji svaka zemlja važna. Ruski veleposlanik Anvar Azimov izrazio je i nakon napada na Siriju da odnosi između Rusije i Zapada ne bi trebali utjecati na bilateralne odnose dvije zemlje.

“Mnogi još uvijek na invensticije i ekonomske angažmane koji dolaze sa zapada i istoka gledaju kroz ideološke rakurse iz prošlog vremena. Međutim, ne radi se o nikakvim nametanjima političkih i drugih vrijednosti, ili nekih određenih globalnih političkih pretenzija – radi se o jednoj formi gdje se kroz politiku događa borba za ekonomske interese, za ovladavanje ekonomskim prostorom. I to je ono što sada bitno determinira čak i ove globalne napetosti između Zapada i Rusije, počev od slučaja u Britaniji do Sirije”.

“Očito je da su ključne zapadne zemlje, a pritom mislim na SAD i Veliku Britaniju, odlučile zauzeti oštar kurs prema Rusiji, s Rusijom ne razgovarati i ne pregovarati, nego a priori tretirati kao neprijateljsku zemlju i optuživati je s dokazima ili bez dokaza za mnoge loše stvari koje su se dogodile. Hrvatska je solidariziravši se s Velikom Britanijom i odlučivši protjerati ruskog diplomata zbog incidenta u Salisburyju, već pokazala da je spremna naprosto slijediti tu liniju Zapada, ne inzistirajući na dokazima. Sve dalje što je uslijedilo nakon toga je samo daljnje slijeđenje takve politike koja vodi daljnjoj konfrontaciji između Zapada i Rusije”, kaže Kovačević.

To je, smatra, motivirano potrebama zapadnih zemalja da pronađu motive i razloge za povećanje narušene kohezije, ali takav način konsolidiranja zapadnih redova je, kaže, neproduktivan i može voditi samo do daljnjih konflikata.

Na djelu je, kaže, definiranje granica interesnih sfera pojedinih sila, glavni ‘igrači’ su SAD, Kina i Rusija, dok se EU ne uspijeva uspostaviti kao vjerodostojan međunarodni akter te se izlaže opasnosti da postane kolateralna žrtva američko-ruskog strateškog nadmetanja u Europi.

A Hrvatska, navodi, sve više odustaje od namjere da respektirajući svoje članstvo u NATO-u i EU-u definira prostor autonomije svoje vanjske politike i svojim se odlukama o bezrezevnoj solidarizaciji svrstava na jednu stranu.   

Poslušnost vodi na periferiju EU-a

“To, po mom mišljenju, nije osobito produktivno jer sve zemlje iz okvira euroatlanskih integracija koje zadrže koliko-toliko normalne odnose s Rusijom, mogu od toga imati velike koristi jer će Rusiji biti važno da ima kakve-takve bilateralne odnose s bilo kojom od zapadnih zemalja. Hrvatska ovakvom politikom kao da ignorira više puta iskazane ruske dobre namjere i smanjuje izglede da se ostvari i ono malo što bi se moglo ostvariti u bilateralnim odnosima”.

Takvim pozicioniranjem i iskazivanjem spremnosti da uvijek samo sluša ono što veliki saveznici odluče, sve više sebe definira kao periferiju EU-a i zemlju koja nije ravnopravna. Gotovo jedine hrvatske aktivnosti na Bliskom istoku su u odnosima s Iranom i Izraelom.

“Što se tiče Izraela, svi znamo da je to poseban slučaj, ključni saveznik Izraela su SAD i isto tako Izrael je ključni saveznik Amerike na Bliskom istoku. Tu činjenicu treba respektirati. Činjenica da je Hrvatska odlučila kupiti borbene zrakoplove od Izraela i da je to povezano s jednim opsežnim ‘offset’ programom izraelskim investiranja u Hrvatsku, jasno upućuje na to da Hrvatska isto tako mora respektirati Izrael. Ali to ne znači da mora dijeliti iste izraelske predodžbe o tome tko je prijatelj, a tko je neprijatelj na Bliskom istoku i to ne znači da hrvatske pozicije moraju biti identične američkim pozicijama”.

Hrvatska kao mala zemlja, zaključuje, teško može voditi potpuno autonomnu politiku, ali smatra da bi se unutar EU-a morala svrstati uz zemlje koje nisu sklone izazivanju tenzija, koje nastoje normalizirati odnose između Rusije i EU-a i gledaju pronaći politička, a ne vojna rješenja na Bliskom istoku.

‘Ne bi se štel mešati’

I analitičar Branko Caratan ukazuje da u okviru politike EU-a i NATO-a postoji dovoljno veliki prostor da svaka članica slijedi vlastite nacionalne interese te dozira i promišljeno daje potporu zajedničkoj politici.

Hrvatska je imala dva velika cilja – ulazak u EU i NATO – i jednostavno polazište da treba učiniti sve da se uđe u te integracije.

“Međutim, pored ulaska u integracije, postoji veoma široki prostor za provođenje politike koja odgovara specifičnim hrvatskim nacionalnim interesima, od odnosa prema zemljama ‘trećeg svijeta’, prema Rusiji ili bilo kojem drugom pitanju koje nije unaprijed strogo definirano politikom ove dvije velike integracije”, ističe Caratan.

Aktivnosti u vezi Irana i Izraela Caratan smatra izuzecima u hrvatskoj vanjskoj politici, a inače bi se moglo reći da se državna politika držala principa ‘Ne bi se šteli mešati’.

Posljedica je da Hrvatska ne postiže ciljeve na ekonomskom planu koji bi se inače, smatra, mogli ostvariti.

Deficiti ekonomske politike

Uzroka tome je, navodi, više – uz pojednostavljeno gledanje na vanjsku politiku kroz puko nastojanje da se uđe u EU i NATO, tu je i potreba Hrvatske da se nakon rata vrati na mirnodopsku ekonomiju, ali tu su prije svega u pitanju defekti hrvatske ekonomske politike, koja nema interes za jačanjem tzv. gospodarske diplomacije jer je hrvatski izvoz kronična slaba točka nacionalne ekonomije.

“Zahvaljujući prihvaćanju neoliberalne orijentacije Hrvatska je bitno oštetila svoje eksportne potencijale u korist uvoznički orijentirane politike, koja se pokazuje ne samo defektna na planu trgovinske razmjene i visoke stope nezaposlenosti, nego je to politika koja je Hrvatsku po ekonomskim pokazateljima dovela na samo dno u grupi 11 tzv. tranzicijskih zemalja koje su pristupile EU-u. U toj grupi postkomunističkih zemalja Hrvatska je ranije bila jedna od tri najuspješnije ekonomije”, zaključuje Caratan.

‘Politika šutnje’

Što se tiče hrvatske politike prema Siriji, Borna Zgurić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti kaže da ona nije jasno formulirana. Čak i kao članica EU-a i NATO-a, pogotovo što se tiče vanjske i sigurnosne politike, ta su stajališta, kaže, vrlo deklarativna bez jasnog provođenja pa se može reći da Hrvatska provodi vanjsku politiku ‘šutnje’ prema Siriji.

“No, nije samo riječ o Siriji – u istraživanju koje je provedeno na Fakultetu političkih znanosti u 2015. godine pokazalo se da Hrvatska nema jasno formuliranu vanjsku politiku prema čitavoj regiji Bliskog istoka. Dapače, vanjska je politika Hrvatske prema toj regiji svedena na vanjske poslove, odnosno više tehničko održavanje bilateralnih odnosa s pojedinim zemljama. Nema čak niti korelacije, što je istraživanje pokazalo, između dobrih bilateralnih odnosa s pojedinim zemljama i gospodarske razmjene. To znači da s pojedinim zemljama imamo dobre diplomatske odnose, no ne postoji značajnija gospodarska razmjena i obratno”.

I što se ekonomije tiče, Hrvatska je, kaže, pokazala da ne poznaje dovoljno dobro regiju Bliskog istoka niti etnički i vjerski sastav pojedinih država. S Izraelom, pak, ima jako dobre bilateralne odnose koji su se sada prelili i na vojnu suradnju.

“Hrvatska ima ambasadu u Izraelu, nekoliko počasnih konzula, potpisan velik broj bilateralnih sporazuma, postoji i parlamentarna skupina prijateljstva između dvije države, a česti su i posjeti hrvatskih političara Izraelu čime je Izrael, uz Egipat, država koja za Hrvatsku na Bliskom istoku ima izrazito razvijene diplomatske odnose. Ti bi se odnosi sada trebali valjda preliti i u gospodarski sektor. Iz toga se možda može i iščitati želja hrvatske diplomacije da ne ‘talasa’ po pitanju palestinskog pitanja kako se na taj način dobri odnosi ne bi narušili”.

Vlado Vurušić, novinar vanjske politike Jutarnjeg lista, također ističe da se Hrvatska već godinama orijentira na odluke ‘velikih’ zapadnih saveznika što se ovih pitanja tiče.

“Odavno nema neku težinu u vanjskopolitičkim odnosima, osim što se tiče regije – regija je još uvijek dovoljno trusna i dovoljno je problema – pa Hrvatska što se tiče nekih drugih kriznih žarišta po svijetu prati samo NATO i svoje zapadne saveznike, čime potvrđuje cijelo vrijeme privrženost NATO-u i EU-u”, kaže Vurušić.

Ističe da Hrvatska već više od 20 godina ne zna što bi ni s vlastitim interesima u regiji, a kamoli na Bliskom istoku.

Nekorištenje naslijeđa nesvrstanih

“Mislim da u Ministarstvu vanjskih poslova niti u Ministarstvu gospodarstva ne gledaju tako daleko da bi sjeli i napravili neki sastanak što ćemo i gdje kad jednog dana u Siriji završi rat. Hrvatska je, ako ništa drugo, mogla zadržati nekakav status među tim zemljama po toj nekoj ‘nostalgiji’ Jugoslavije kao nesvrstane zemlje. Međutim, raspala se Jugoslavija, a Hrvatska ni na koji način nije htjela održavati te ‘nesvrstane veze'”.

Smatra da se moglo iskoristiti nekadašnji tamošnji značaj Jugoslavije – tada jake hrvatske tvrtke obavljale su goleme poslove, a u Siriji je INA naslijedila i naftna polja te postrojenja.

Osim toga, nije iskorišten ni potencijal brojnih Sirijaca koji su u Hrvatskoj studirali.

“Nismo iskoristili tu mogućnost da Sirijci koji su možda postigli nekakve karijere u Siriji i koji znaju hrvatski jezik, da se na neki način to iskoristi. Sumnjam da itko na to obraća pažnju, da postoji bilo kakva veza s tim ljudima – mogu oni biti na strani Assada ili opozicije, preko kojih se može možda ostvariti neki ekonomski benefit za Hrvatsku, kada jednog dana u Siriji, Libiji i tim zemljama dođe do mira”.

S druge strane tu je odnos s Rusijom s kojom Hrvatska, kaže, mora uspostaviti neki model racionalnih odnosa.

Ruski interesi u najbližem susjedstvu

Jer pripadnost zapadnim integracijama, ističe, ne znači da treba imati ‘antiruski’ stav, unatoč solidariziranju s partnerima ili mogućim odlukama da se Rusiji ne dozvoli sudjelovanje u privatizacijama hrvatskih energetskih resursa.

“S obzirom da je to velika i važna država bez koje se sada više teško mogu rješavati neke svjetske krize, a znamo da je Rusija jako zainteresirana za područje Balkana, da tu imamo Bosnu, RS i Milorada Dodika koji otvoreno provodi prorusku politiku i remetilački je faktor u BiH i na Balkanu i za račun Moskve, da je tu Srbija koja sjedi već dugo na dvije stolice između Rusije i EU-a, neriješeno pitanje Makedonije. U našem najbližem susjedstvu Rusija ima veliki interes. Prema tome, moramo se nekako postaviti, nećemo valjda doći u situaciju da hrvatsko-srpska granica možda postane ‘hladnoratovska granica’, ako Srbija u nekom raspletu događaja odustane od EU-a i potpuno se okrene Moskvi”, zaključuje Vurušić.

Izvor: Al Jazeera