Hrvatska ne zna gdje je, kamo hoće, ni kako
“U ovom trenutku možemo kazati kako je Ministarstvo pokrenulo izradu energetske strategije te ćemo Vas o svim daljnjim koracima i aktivnostima pravovremeno informirati u narednom razdoblju”.
To je odgovor koji smo dobili od hrvatskog Ministarstva zaštite okoliša i energetike na detaljan upit o tome u kojoj je fazi izrada energetske strategije Hrvatske, projektima koji se provode ili su u planu, sadašnjosti i budućnosti hrvatske energetike s obzirom na obnovljive izvore i geopolitička i geostrateška pomicanja, zaboravljene i aktualne plinske planove i ‘ratove’ na području EU-a, ulaganjima…
Nema strategije – ima li vizije?
Energetika je jedna od tri strateški najvažnije djelatnosti za svaku državu jer bez energije, hrane i vode ne može podmiriti temeljne potrebe, osnove samoodrživosti.
Nekadašnja ministrica zaštite okoliša Mirela Holy kaže da Hrvatska unatoč tome nema ni viziju, a još manje strategiju razvoja niti na jednom od tih polja, što znači da “ne znamo ni gdje smo, a kamoli što bismo htjeli te kako to postići”.
Energetska budućnost, navodi, u obnovljivim je izvorima energije (OIE), a razdoblje tranzicije u nisko-ugljično društvo obilježiti će veće korištenje plina kao tranzicijskog energenta.
Holy: Novac potrošen, a pomak malenPrema Izvješću Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA) za 2016., najveći dio ukupne potrošnje električne energije proizveden je u Hrvatskoj (64,1 posto), dok je ostatak pokriven uvozom (35,9 posto), ističe Holy. Najveći udio u proizvodnji električne energije imale su hidroelektrane, zatim termoelektrane, vjetroelektrane sa 8,85 te ostali obnovljivi izvori sa 4,01 posto. Najveći udio u instaliranoj snazi elektrana imaju hidroelektrane, zatim termoelektrane, vjetroelektrane, elektrane na biomasu te sunčane elektrane, a ukupno proizvedena električna energija iz elektrana u sustavu poticanja bila je 9,7 posto ukupne potrošnje.
“Da nam EU metodologija nije priznala tzv. velike hidroelektrane kao dio kvote OIE, ne bismo ispunili EU ciljeve do 2020. godine. U području energetske učinkovitosti ih, kako sada stvari stoje, nećemo ni ispuniti svim subvencijama Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. To i nije neko iznenađenje kada se ima na umu izostanak jasnih ciljeva i strateški pristup realizaciji ovih projekata. Novci su potrošeni, ali mi se nismo puno primakli realizaciji EU ciljeva”.
“U elektroenergetskom sustavu plin je vršni energent koji osigurava stabilnost mreže u uvjetima povećanog korištenja energije iz nestabilnih obnovljivih izvora, a to znači da Hrvatska, paralelno s povećanjem udjela obnovljivih izvora, treba raditi na izgradnji većeg broja manjih, vršnih termoelektrana na plin koje bi osigurale stabilnost mreže, te ‘smart grida’, odnosno pametne mreže”.
Paralelno je nužno povećanje energetske učinkovitosti jer je Hrvatska u zaostatku u odnosu na zajedničke europske energetsko-klimatske ciljeve.
Hrvatskoj je prije svega, navodi, potrebna održiva nisko-ugljična energetska strategija u kojoj bi važan element bio Karta OIE Hrvatske sa strateškim planom lokacija i vrsta OIE na njima te preciznom dinamikom realizacije projekata i financijskom raspodjelom resursa.
Sumnje u koruptivne prakse
“U ovom trenutku jedan od većih problema hrvatske energetike je netransparentnost, pa čak i sumnje u koruptivne prakse vezane uz realizaciju pojedinih OIE projekata, te s tim u vezi nepostojanje dugoročno održivog sustava financiranja obnovljivih izvora i visokoučinkovite kogeneracije”.
Energetiku, ističe, treba gledati kao ‘kralježnicu’ gospodarskog napretka jer ne predstavlja samo zadovoljavanje potreba za energijom, već i priliku za drugačiji i dinamičan razvoj.
Hrvatska nije energetski samoodrživa jer ne zadovoljava svoje potrebe, a energetska politika je, ističe, jedna od zajedničkih europskih politika s tri glavna cilja sigurnosti opskrbe, konkurentnosti i održivosti.
“Europu ne zanima previše hoćemo li sami proizvoditi energiju ili ćemo ju uvoziti jer je hrvatsko tržište s liberalizacijom energetskog sustava postalo europsko tržište. U tom smislu smatram kako velikim europskim igračima više odgovara da budemo ovisni o njima jer se radi o velikom biznisu i velikim novcima. No, ono što Hrvatska mora poštovati jesu zajednički europski klimatski ciljevi, a to su do 2020. smanjenje stakleničkih plinova za najmanje 20 posto u usporedbi s 1990., 20 posto udio energije iz obnovljivih izvora i 20 posto povećanje energetske učinkovitosti”.
Razvijati, kaže, treba vjetroelektrane, koje daju komercijalno najisplativiju cijenu, elektrane-energane na biomasu i geotermalnu energiju, sunčane elektrane te male protočne hidroelektrane, kako ne bi došlo do ovisnosti o jednom OIE.
Holy: Pristup od energetike stvorio uteg, a ne motor razvoja
Država je liberalizacijom tržišta pristala na gubitak monopola u proizvodnji i trgovini te sada treba biti transparentan strateg i nepristrani regulator.
“No, ključan je javni interes države u zadržavanju prirodnog monopola nad energetskom infrastrukturom, odnosno da Hrvatski operater prijenosnog sustava (HOPS) te infrastruktura za transport nafte i plina ostanu u 100 posto ili većinskom državnom vlasništvu”.
Strateško planiranje je nužno – ako su uložena velika sredstva u gradnju plinovoda, na trasi treba planirati velike potrošače poput opskrbe stanovništva toplinskom energijom, plasteničku poljoprivredu te više manjih termoelektrana na plin.
“Država energetskim projektima mora pristupati planirano i dugoročno ne zato što je nekom političkom ‘genijalcu’ ili njegovom dobrom prijatelju pala na pamet neka energetski ‘briljantna’ ideja. Nažalost, u Hrvatskoj se upravo na takav način pristupa energetici, zbog čega je ovaj iznimno važan sektor postao gospodarski uteg, a ne motor razvoja Hrvatske”, zaključuje Holy.
Energetski stručnjak Igor Grozdanić također smatra da se treba fokusirati na obnovljive izvore, prvenstveno Sunce i vjetar te šumsku i poljoprivrednu biomasu, što u suradnji sa Srbijom, Mađarskom, BiH i Slovenijom, ističe, može biti regionalna priča.
Grozdanić: ‘Tjerati’ ugljen plinom
Iako je obnovljiva energija danas je još prilično skupa, vjetar i solarna energija, kaže, već danas su jeftiniji, a cijena OIE bit će sve manja. Uključiti treba i male proizvođače, odnosno proizvodnju energije na mjestu potrošnje.
No, Hrvatska ima i druge resurse i povoljan geopolitički položaj pa ističe potrebu provedbe dva projekta – izgradnju LNG-a na Krku i plinovod za Dalmaciju – kao najvažnijih. LNG, koji je znakovito na skupu inicijative Tri mora podržao i Donald Trump, omogućio bi, kaže, da prirodni plin ‘tjera’ ugljen kao golemog zagađivača iz budućeg energetskog razvoja Hrvatske, ali i regije i Europe.
“Prirodni plin je važan u Dalmaciji koja ga čeka već desetljećima. S jedne strane imamo LNG na Krku, s druge imamo jadransko-jonski plinovod, iza leđa Splićanima je Plinacrova cijev, znači plinovod građana Hrvatske, i onda se stvarno postavlja pitanje tko ignorira taj projekt. Ne ignorira ga nitko konkretno, nego svi pomalo – problem je i u lokalnoj zajednici i državi, oni ne doživljavaju taj projekt koji je dosta skupo plaćen od strane hrvatskih poreznih obveznika, dakle građana”.
Strategija energetskog razvoja Hrvatske, podsjeća energetski stručnjak Milan Puharić, izrađena je još 2009. godine, no bez provedbe jer se pokazala kao popis lijepih želja.
Zelena energija da, ali po kojoj cijeniOd projekata koji su u tijeku ili se planiraju, Puharić smatra da je najbolji onaj termoelektrane Rijeka s prijelazom na plin jer postojeća elektrana ima priključak na prijenosnu mrežu te plinovod u neposrednoj blizini, a i pribavljanje dozvola najkraće bi trajalo.
Komentirajući, pak, česte prosvjede stanovništva protiv energetskih projekata, od kojih je onaj u vezi TE na plin na Peruči aktualan, Puharić ističe kako se fosilnih goriva ne može odreći gotovo niti jedna zemlja, a druga je stvar što neki lobistički krugovi, kako kaže, ‘guraju’ zelenu energiju do apsurdnih granica.
“Nitko razuman nije protiv zelene energije, ali ovdje se postavlja pitanje po kojoj cijeni. Ako je sada ‘miks’ energije proizvedene iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj gotovo tri puta skuplji od električne energije na energetskim burzama, legitimno je postaviti pitanje trebaju li građani to plaćati. U svakom slučaju prijelazno razdoblje prema tzv. nisko-ugljičnoj eri trebalo bi ostvariti korištenjem plinskih elektrana, koje generiraju više od dva puta manje CO2 nego elektrane na ugljen. I da se osvrnem na plinsku elektranu na Peruči – smatram da znatna udaljenost energetske infrastrukture, plinske i elektroenergetske mreže, čini taj projekt neisplativim, naravno uspoređujući druge potencijalne lokacije”.
Ističe problem energetske samodostatnosti prvenstveno u pogledu resursa električne energije. Situacija s plinom ide na lošije jer se postojeća nalazišta iscrpljuju pa udio domaće proizvodnje opada.
Puharić: I više smo nego ispunili ciljeve EU-a
Energetski sustav je u velikoj mjeri ovisan o uvozu električne energije što ga čini ranjivim, kaže Puharić, dodajući da je prošle zime i ljeta elektroenergetski sustav bio je opterećen velikim uvozom uz smanjenje adekvatnosti domaćih izvora.
“Pokrivanje potrošnje se ostvarilo u (pre)velikoj mjeri uvozom energije. Može se reći da je rizik u pogledu sigurnosti opskrbe kupaca bio veoma visok. OIE ne mogu zadovoljiti kriterije samodostatnosti jer su to u velikoj mjeri fluktuirajući izvori energije”.
Dok se stanje s OIE u Hrvatskoj kritizira, Puharić kaže da je ta zemlja na šestom mjestu u EU-u po udjelu obnovljivih izvora u finalnoj potrošnji što se, navodi, možda namjerno zaobilazi.
“Mi smo i više nego ispunili ciljeve EU te smo u kategoriji zemalja koje se naziva liderima u korištenju OIE. Potrebno je također prisjetiti se državne administracije (Ministarstvo gospodarstva) tijekom 2006-2008 godine kada su prije svega vjetroelektrane dobile iznimno visoke poticajne tarife, među najvišima u EU. Takvom energetskom politikom se favoriziralo samo, mogli bismo reći, strane investitore koji su bili u mogućnosti financirati projekte vrijedne na desetke milijuna eura”.
Kvota za vjetroelektrane fiksirana je, kaže, na 400, a za sunčane na jedan megavat, što je ograničilo ulaganje malih ulagača – kućanstava i lokalne zajednice – što je neproporcionalni sustav.
Viša cijena zbog većeg udjela OIE
A zbog velikog udjela OIE koji se potiču i koji će rasti, predstoji razdoblje visokih računa za struju.
“Stoga je Vlada zbog postojećih ugovora o otkupu morala značajno podići naknadu za poticanje OIE i time opteretila kupce. Hrvatska ima ionako veliki udjel proizvodnje električne energije iz OIE, zahvaljujući HEP-ovim hidroelektranama, a one daju vrlo ekonomičnu cijenu električne energije”, kaže Puharić, pitajući se zašto je to 2006. zanemareno.
Smatra kako u ovom trenutku nema potrebe za povećanjem kvote OIE koji bi se poticali. Treba, kaže, omogućiti izgradnju OIE za prodaju energije na tržištu i voditi računa da nestabilni izvori poput vjetra izazivaju veće troškove uravnoteženja sustava koje snosi HOPS, pa dolazi do toga da troškove OIE snose svi kupci, a trebali bi samo oni koji ih stvaraju – proizvođači.
Te projekte treba prepustiti tržištu, a HEP bi morao ubrzati angažman u izgradnji OIE, umjesto čega je, kaže, ukinuo svoju tvrtku HEP Obnovljivi izvori energije.
Izvor: Al Jazeera