Hrvatska se ne zna nositi s mrljom Jasenovca

Piše: Davor Gjenero

O moralnim kapacitetima neke nacije, mišljene, prije svega, kao političke zajednice državljana, a ne etničke zajednice, mnogo nam govori postojanje povijesnih mrlja u prošlosti, koje određuju pripadnike te zajednice, ali mnogo više od toga sposobnost zajednice i njenih pripadnika da se nose s nekim povijesnim teretom. Njemačka je nacija velika i zbog toga što su njeni pripadnici, kulturna, politička i društvena elita, ali i obični građani, sposobni nositi se s povijesnim utegom fašizma i zločina holokausta koji je u ime nacije počinio režim Trećeg reicha.

Kancelar Villi Brandt kako 1970. godine kleči pred spomenikom Junacima varšavskog geta, vjerojatno je jedan od prepoznatljivijih simbola ne samo njemačke, nego europske novije povijesti, ali prije nego što je začetnik nove Ostpolitik napravio ovu dirljivu gestu, Njemačka je morala mnogo toga obaviti.

Duboki trag

Provedena je denacifikacija, Nürnbergški procesi ostavili su dubok trag na poimanju Nijemaca o tome što su im Hitler i fašistički režim donijeli, ali i što su oni u ime tog režima i te ideologije radili svojim sugrađanima i europskim susjedima. Nakon toga odvila se i revolucionarna 1968., u kojoj su se u Njemačkoj sinovi obračunavali i s nacističkom prošlošću svojih očeva.

Nacistički je svjetonazor, naravno, preživljavao sve to vrijeme na marginama njemačkog društva, ali stvarne probleme s povratkom netolerancije na javnu scenu, Savezna Republika Njemačka osjetila je tek nakon ujedinjenja, nakon povratka u okrilje jedinstvene države onoga njenog dijela koji nije prošao demokratsku denacifikaciju i što se nije suočio s vlastitom prošlošću, nego je bio pod diktatorskim režimom koji je krivicu za zločine fašizma projicirao na liberalnu, kapitalističku Njemačku.

Jasenovac je sigurno najstrašnija mrlja na novijoj povijesti Hrvatske i njenih građana. U vrijeme dok je na područjima Hrvatske i BiH, za Drugog svjetskog rata, djelovala Nezavisna država Hrvatska s ustaškim fašističkim režimom, tamo su se provodili holokaust nad Židovima i genocid nad Srbima i Romima. Kad kažemo Jasenovac, mislimo na sistem koncentracijskih logora, koji je djelovao od ranog ljeta 1941. pa do 22. travnja 1945. U logoru je u te četiri godine, prema poimeničnom popisu, koji nije konačan, ubijeno 83.145 ljudi, od čega 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti. Prema narodnosti: 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Židova, 4.255 Hrvata, 1.128 Muslimana i na stotine ostalih.

Ugledni hrvatski teoretičar književnosti, Stanko Lasić, sam partizan, dakle, antifašist (uostalom kao i kancelar Brandt), napisao je najdirljivije retke hrvatske publicistike o vlastitom poratnom osjećaju krivice, što ga je, kao Hrvat, nosio zbog ustaških zločina. Za razliku od Nijemaca, Hrvati nisu stekli iskustvo niti pravednim i efikasnim suđenjem ustaškim ratnim zločincima, niti jasnom poratnom izolacijom samo onih koji su u ime ustaške fašističke ideologije sudjelovali u funkcioniranju režima i omogućavali provođenje i prikrivanje zločina.

Umjesto njemačke strategije postavljanja pitanja „Što si radio u ratu, tata?“, u Hrvatskoj se, kao i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ta pitanja nisu postavljala, službeno je vladala ideologija zasnovana na „tekovinama NOB“, s čime se većina ismijavala, a istovremeno uz službenu povijest, neformalno se prenosila i ona neoficijelna. U toj neoficijelnoj povijesti krvnici su često postajali žrtvama, i to zbog neselektivnog suočavanja ratnih pobjednika s pripadnicima fašističkog režima, ali i drugima koje je režim smatrao „neprijateljima“.

„Revolucionarna pravda“ stvara uvijek nove žrtve i ostavlja da klija sjeme novih zločina. Niti su žrtve kompenzirane i počašćene, niti su krvnici selektivno i pravedno kažnjeni.

Uzrok sukoba devedesetih, naravno, nije to što na prostorima bivše Jugoslavije nije završen Drugi svjetski rat, već su sukob izazvali tada aktualni interesi suprotstavljenih strana, a prije svega ambicija Miloševićeva režima da pokori i Srbiju, ali i njene susjede. Jasenovački mit, zasnovan na višestrukom uvećavanju broja žrtava jasenovačkog sustava logora, pa se tako došlo do brojke od 800 tisuća ubijenih, od čega 100 tisuća djece, doveo je do sramotne epizode međusobnog licitiranja brojem jasenovačkih žrtava u verbalnim sukobima dviju nacionalističkih skupina: srpske i hrvatske.

I nakon rata, Jasenovac je ostao predmetom međusobnog ratovanja Hrvata i Srba. Danas postoje dva spomen područja, Jasenovačko je u Hrvatskoj, a Donja Gradina u Bosni i Hercegovini, pod kontrolom Republike Srpske. Obje strane sjećaju se Jasenovca istim povodom, na dan proboja logoraša 24. travnja 1941. Tada je u proboj krenulo 600 tada preostalih zatočenika u logoru, a uspjelo se probiti samo njih 106. Glavna poruka, koja dolazi sa „srpske strane“, ona je koju je ove godine izgovorio premijer Srbije Aleksandar Vučić, kako je nemoguće razumjeti ratove na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih, ako se ne poznaje jasenovačka tragedija.

Preuveličavanje i umanjivanje zločina

Za razliku od „srpske istine“, koju je jednostavno predstaviti i koja ne razlikuje bitno aktere iz temeljnih političkih opcija u srpskom političkom korpusu, „hrvatska istina“ nije tako jednostavna. Srbi su najveće žrtve jasenovačkih zločina, i to i Srbi iz Hrvatske i Srbi iz Bosne i Hercegovine. Režim, u čiju korist je djelovao stravični logor na Savi, nije krio svoju namjeru genocida nad Srbima na cijelom području pod svojom vlašću. Tek se posljednjih godina počelo govoriti i o stravičnom genocidu nad Romima.

Nasuprot kampanji preuveličavanja broja srpskih jasenovačkih žrtava, kojom se koristila velikosrpska ideologija, kako bi legitimirala svoje „povijesno pravo“ na dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Hrvatskoj se razvila strategija umanjivanja tih zločina, a najsramotnija je epizoda djelovanje saborske Komisije za istraživanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, koja je broj žrtava Jasenovca „reducirala“ na 2.238 ljudi.

U vrijeme djelovanja te Komisije, u drugoj polovini devedesetih godina, u javnost su iscurile i bizarne priče o dobroj organizaciji logora i humanom postupanju prema zatvorenicima, pa čak i o kulturnom životu u logoru i o tome da su logoraši u svojoj dramskoj grupi izvodili Tijardovićev mjuzikl Mala Floramye. Prema tvrdnjama članova saborske Komisije, prave jasenovačke žrtve nisu bile žrtve fašističkog terora, nego žrtve izvansudskih egzekucija nad ratnim zarobljenicima i civilima nakon Drugoga svjetskog rata.

Umjesto da Jasenovac bude mjesto gdje će se pripadnici hrvatskoga političkog korpusa suočavati sa crnom stranom svoje prošlosti, razmisliti o krivici ili stradanju svojih predaka, pa i poput profesora Lasića razmisliti o svojoj vlastitoj odgovornosti za zločine, iako u njima ni na koji načni nisu sudjelovali, u Hrvatskoj se Jasenovac pretvorio u mjesto ideološke razdjelnice.

Svakako, najniži se pad dogodio ove godine, kad je aktualna administracija komemoraciju povodom proboja logoraša pretvorila u zamalo predizborni skup. Svi su primijetili da je u nedjelju 26. travnja ove godine, skup na jasenovačkom stratištu bio vjerojatno jedini u Hrvatskoj koji je jednodušno pljeskao Premijeru, a ovaj je održao govor u kome je govorio o nogometnim utakmicama, o tome na koji on način voli Hrvatsku i antagonizirao novoizabranu predsjednicu Republike.

Politički miting

Ona je, pak, na sedamdesetu obljetnicu proboja logoraša sama, bez pompe i protokola, nenajavljena, došla na spomen područje Jasenovac, položila vijenac i tiho izrazila pijetet. Je li to učinila zato da bi u lipnju mogla otići na Bleiburško polje, odati počast na sedamdesetu godišnjicu izvansudskih egzekucija ratnih zarobljenika? Je li izbjegla suočavanje s mogućim zvižducima okupljenih u Jasenovcu?

Umjesto da se sedamdeset godina nakon kraja stravičnoga jasenovačkog logora hrvatska javnost bavi ondje počinjenim zločinima, time što je dovelo do njih, kako ih je bilo moguće spriječiti, što se nakon rata učinilo da se barem donekle ublaži bol žrtava, ali i da se postavi pitanje snosi li netko od naših predaka suodgovornost za te zločine, jasenovački skup je pretvoren u politički miting, što znači da ga svatko procjenjuje prema svojim političkim preferencijama, a nitko ne razmišlja o suštini stvari.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera