Hrvatska: Strah od presude za udruženi zločinački poduhvat

Hrvatska predsjednica rekla je da u slučaju bh. Hrvata 'apsolutno treba odbaciti kvalifikaciju udruženi zločinački poduhvat' (Arhiva)

Eventualna presuda o udruženom zločinačkom poduhvatu šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, optuženih za zločine nad Bošnjacima tokom rata u Bosni i Hercegovini, bitno bi oslabila hrvatsku međunarodnu poziciju, ali Hrvatska nema pravnog lijeka protiv eventualne takve presude, tvrdi politički analitičar Davor Gjenero.

“Valja pričekati izrijek presude. Sigurno je da će svi optuženi biti nađeni za individualno odgovorne i osuđeni na visoke kazne”, tvrdi Gjenero.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je da će Haški sud “izgubiti svaki kredibilitet” ako šestoricu bh. Hrvata osudi za udruženi zločinački poduhvat.

“Slobodan Milošević je optužen pred sudom u Hagu, a njegovom smrću je završio postupak. U ovom slučaju imamo hrvatske državnike, od predsjednika Franje Tuđmana do tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, načelnika glavnog stožera Janka Bobetka, koji su već godinama bili preminuli prije samog postupka i na neki način, govoreći kolokvijalnim jezikom, na sudu su duhovi koji se ne mogu braniti. Hrvatskoj je onemogućeno da bude prijatelj suda”, istakla je hrvatska predsjednica.

‘Neznanje i politikantstvo’

Dodala je da “apsolutno treba odbaciti takvu kvalifikaciju optužnice” i da će njena zemlja u svakom slučaju nastaviti razgovarati u okviru UN-a i Vijeća sigurnosti.

Refik Hodžić iz Centra za tranzicijsku pravdu tvrdi da Grabar-Kitarović ovom izjavom ne dovodi u pitanje kredibilitet Haškog suda nego isključivo vlastiti.

Ne postoji pravo žalbe na presudu

Advokatica Vesna Alaburić kaže za Al Jazeeru da Hrvatska nije stranka u postupku protiv šestorice bh. Hrvata i da se ona ne može žaliti apsolutno nikome na tu presudu: “Time je gotova priča. Ovo u novembru će biti drugostupanjska presuda i inače ne postoji pravo žalbe na tu presudu, tako da se Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, moj klijent Milivoj Petković ili bilo ko drugi od okrivljenika nema pravo žaliti. Ovo nije spor protiv države Hrvatske nego spor protiv šest konkretnih pojedinaca.”

Tvrdi da po pravnom institutu udruženog zločinačkog poduhvata neko može biti odgovoran za zločine za koje nikad nije čuo. Smatra da je sam koncept problematičan.

“Teško je probaviti takvu količinu neznanja i politikantstva kada dolazi sa visokih pozicija poput njene. Skoro pa da čovjeka učini nostalgičnim za vremenima kada su iz Hrvatske presude Tribunala kritikovali ljudi poput Ivića Pašalića i Ive Sanadera. Oni su makar znali razliku između optužnice i presude, između Tribunala i nekakvog nepostojećeg ‘međunarodnog suda za ljudska prava'”, kaže Hodžić.

Navodi da je Tribunal jasno obrazložio svoju odluku zašto je odbijen zahtjev Hrvatske da utječe na žalbeni postupak u svojstvu prijatelja suda. Tu se, kaže, nema šta dodatno komentirati.

“A što se tiče izjave o ‘duhovima’, bilo bi zanimljivo čuti predsjednicu da li se ona ovakvim pristupom zalaže i za ukidanje presude za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu Milanu Martiću, pošto u vrijeme donošenja pravomoćne presude neki od njegovih ključnih učesnika – poput Slobodana Miloševića i Milana Babića – nisu bili među živima. Nemojmo biti neozbiljni. Ova presuda na 2629 stranica obrazlaže ogromnu planinu dokaza podnesenih tokom jednog od najdužih i najkompleksnijih procesa pred međunarodnim sudovima u historiji. Činjenice koje su u njoj sadržane ne mogu biti izbrisane zbog smrti nekog od aktera zločina koji su u njoj dokumentovani”, jasan je Hodžić.

Gjenero kaže da je Hrvatska uvijek priznavala judikaturu Haškog suda, a da ne postoji instanca na kojoj bi se, nakon žalbenog postupka, ona mogla osporavati.

Odgovornost Hrvatske

Hrvatska je, navodi on, u teškom položaju, jer se s jedne strane tvrdi da nije strana u sporu, a s druge joj prijeti izrijek presude, koji bi je posredno učinio kolektivno odgovornom za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

“Za Hrvatsku je neugodna inkriminacija o zločinačkom poduhvatu, koja inkriminira trojicu visokih političkih, odnosno vojnih funkcionera Republike Hrvatske iz devedesetih godina, odreda pokojnih. Sudište u Haagu ima mandat utvrditi individualnu odgovornost i predsjednica Republike ne govori ništa o tom aspektu, ni na koji način ne brani niti jednoga od optuženih. Presuda, kakva god bude, bit će konačna”, kaže Gjenero.

Smatra da bi bilo pomalo čudno da proces protiv Jadranka Prlića i suoptuženih rezultira nekim oblikom kolektivne odgovornosti i da Hrvatska bude posredno proglašena odgovornom za zločinački pothvat agresije na Bosnu i Hercegovinu, u uvjetima kad Srbija, koja je započela agresiju, ni u jednom procesu nije inkriminisana za tu odgovornost.

“Hrvatska politika na svaki način nastoji izbjeći definiciju o zločinačkom poduhvatu, jer bi on jednodimenzionalno definirao odgovornost Hrvatske za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. To bi imalo i dugoročne konzekvence za položaj Hrvatske, a i za odnose s Bosnom i Hercegovinom”, ističe on.

Kako će se presuda koju bi Haški sud trebao izreći do novembra odraziti na odnose Bosne i Hercegovine i Hrvatske, prema riječima Refika Hodžića, u potpunosti zavisi od političkih čelnika dvije zemlje, a ne od sadržaja presude.

“Činjenice utvrđene presudom trebale bi biti temeljem novih, zdravijih odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosa zasnovanih na istini, odgovornosti i zajedničkim interesima. Kada bi postojala spremnost za takvu odgovornu politiku koja teži stabilnosti, trajnom miru i dobrosusjedskim odnosima, ova presuda bi bila dragocjena jer do u detalje razobličava jednu drugačiju politiku – politiku zasnovanu na spremnosti da se u ime tobožnjih interesa sopstvene nacije ideja o superiornosti jednog naroda nad drugim i osvajanja teritorije čine najteži zločini koje poznaje međunarodno pravo. Nažalost, svjedoci smo da spremnosti za takvu odgovornu politiku nema i izjave predsjednice Kitarović to najbolje potvrđuju”, kaže on.

Iz Haškog tribunala saopćeno nam je da ta institucija trenutno nije u mogućnosti davati bilo kakve komentare, s obzirom na to da se pitanje odnosi na pravosudni postupak koji je u toku.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je 2013. godine Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića za učešće u udruženom zločinačkom pothvatu koji je za cilj imao progon i etničko čišćenje Bošnjaka s područja nekadašnje samozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne, a koju su htjeli priključiti “Velikoj Hrvatskoj”.

Potvrđivanje zaključka o UZP-u

Presudom je Prlić osuđen na 25 godina zatvora, Stojić, Praljak i Petković na po 20 godina, Ćorić na 16 godina, dok je Pušiću izrečena kazna od deset godina zatvora.

Na presudu su ove godine podnesene žalbe u kojima su odbrane tražile da se presuda ukine ili preinači i ponište zaključci o udruženom zločinačkom pothvatu i učešću Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka.

Haški tužioci zatražili su veće kazne za optužene i potvrđivanje zaključaka o udruženom zločinačkom pothvatu. Osim toga, Hrvatskoj je prošle godine prvobitno odbijeno da se pojavi kao prijatelj suda u predmetu.

Vlasti Hrvatske u žalbi su navele da su navodi tužioca o tome da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili učesnici udruženog zločinačkog pothvata na području Bosne i Hercegovine “nove činjenice”, zbog čega su zatražili da im se dozvoli obraćanje Žalbenom vijeću prije donošenja konačne presude šestorici optuženih za zločine u Herceg-Bosni.

Haški tužioci usprotivili su se žalbi, rekavši da je prvostepeno vijeće donijelo pravilnu odluku kad je odbilo zahtjev Hrvatske da se pojavi kao prijatelj suda.

Nakon toga je Haški sud, kao neosnovanu, odbio žalbu Hrvatske uz objašnjenje da Hrvatska nije stranka u postupku te da zbog toga ne može imati status u predmetu.

Izvor: Al Jazeera