Hrvatski paradoks: Lijevi idu udesno, a desni ulijevo

Piše: Dean Skok

Prijevremeni parlamentarni izbori u Hrvatskoj bit će održani 11. rujna. Baš na dan širom svijeta poznate tragedije, ovi izbori i simbolički prikazuju svu tragičnost hrvatske politike i hipokriziju čitavog društva. Vrlo teško je, promatrajući aktualne događaje i čvrsto uhodanu strukturu političke scene, kao i onoga što bi trebalo predstavljati avangardu, biti čak i umjereni optimist i očekivati da stvari mogu krenuti nabolje.

Iako se na prvi pogled stvara dojam kako ovoga puta neće biti rezultatske napetosti kao na nedavnim izborima, odnosno kako bi, zbog teškog debakla Domoljubne koalicije u kratkom, ali katastrofalnom vođenju države ovoga puta suprotstavljeni blok trebao pobijediti, predstojeći izbori bit će po mnogočemu zanimljiviji. No, ishod sličan onome na prošlim izborima, kao i scenarij neuspješnog formiranja stabilne vlade, nisu nemogući. Uz, dakako, još više tragikomičnih elemenata.

Predstoji očajnička borba za glasove sa suparničke strane; tim Andreja Plenkovića otvoreno najavljuje promjenu strategije Hrvatske demokratske zajednice – zdesna prema (zamišljenom ) političkom centru, a Socilademokratska partija ulazi u koaliciju s desno orijentiranom Hrvatskom seljačkom strankom. Koalicija SDP-a će biti “narodna”, što neodoljivo stvara prizvuk desničarskog populizma.

Utihnule nacionalističke fanfare

Ovakvi zaokreti kod nas su već viđeni, a ni na svjetskoj političkoj pozornici nisu nikakva novost. No, u ovom slučaju djeluju i neuobičajeno komično zbog još uvijek aktualnih istupa ekstremnijeg dijela (bivše) Domoljubne koalicije – pri čemu je notorni revizionist i desničar Zlatko Hasanbegović još uvijek “najpopularniji ministar”, kao i zbog učestalog ponavljanja iz redova suprotstavljene Kukuriku koalicije sa zastarjelim i opasnim stavovima, čime obiluje upravo HSS, ne žele kalkulirati ni pod koju cijenu.

S najavom Plenkovićeve nove strategije, iščezla je nacionalistička bura i sve je nestalo, gotovo preko noći. Nestalo je pogonskog goriva i one glavne supstance na kojoj je egzistirala čitava Karamarkova družba. Tomislav Karamarko, ključna osoba oko koje se apsolutno sve odigravalo, politički je dekapitiran i čitav projekt “vraćanja digniteta” i stvaranja gospodarske stabilnosti nestao je u bespućima povijesne zbiljnosti.

Već ranije, u tišini i bez suvislih objašnjenja, nestao je braniteljski šator iz Savske. Bombastične najave o “vladi stručnjaka” rastaljene su već prvim imenovanjima ministara i zamjenika, a pretvorene u odličnu materiju za zbijanje šala odmah po prvim učinjenim potezima. Prestadoše, tako, odjednom i patetično-emotivna obraćanja predsjednice, nema više hajki na Jugoslavene i orjunaše, više se ne govori o vraćanju nacionalnog ponosa, nema više skupova, šovinističkih harangi, prosvjednih kolona, kardinal Josip Bozanić i istomišljenici iz redova Crkve više se ne pojavljuju, više ne ukazuju na “demonove zadahe što prijete hrvatskom biću”, ne blagoslivljaju se pompozno ni uredi, ni derneci, utihnule su nacionalističke fanfare…

Kao da se sve u trenu zamrznulo podizanjem prsta nekog “velikog brata”, sve je ostalo nedorečeno i razasuto kao igračke s istrošenim baterijama, a da nismo uspjeli pobliže doznati ništa o tim imaginarnim neprijateljima, od kojih su nas, eto, domoljubi iz Domoljubne koalicije tako brižno i revno spašavali u proteklih dvadesetak mjeseci. Nakratko je ostao samo (novi!) šator, nedavno podignut pa sklonjen u Srbu, poput znamena i sjećanja na romantično vrijeme takozvanog domoljubnog zajedništva, ali i prisjećanja na to koliko je teško zauzdati ekstremizam ako ga se sustavno pothranjuje.

 

Nova, umjerena struja HDZ-a sada će se nedvojbeno ograđivati od ovakvih pojava; stigli su u fazu kada ratne sjekire trebaju biti duboko zakopane, za razliku od perioda nakon izgubljenih izbora, kada je za HDZ u pravilu iznova počinjao rat i borba za vraćanje, naravno – nikada njihovom krivicom izgubljenog digniteta i dostojanstva hrvatska puka.

Za SDP-ovu koaliciju bitka počinje na drugoj strani. Umišljajući da su već samim izjašnjavanjem dobili sve glasove lijevo orijentiranih – kao i nebrojeno puta do sada – prionuli su akciji pridobivanja tradicionalistički i konzervativnije raspoložene biračke mase. Institucionaliziranu ljevicu, isto kao i desnicu, ne zanimaju načela i programi, već glasovi i mandati.

Gledano u cjelini, u kampanji možemo očekivati samo još jedan populistički cirkus prema modernim neoliberalnim političkim receptima, uz besramno rasipanje velikih količina novca sumnjivog ili moralno dvojbenog porijekla, uz pregršt već dozlaboga otrcanih, neoliberalnih tlapnji i mantri. Svakako, dobro začinjeno balkanskim bečko-konjušarskim začinima u obliku nadrealnih i sramotnih ispada pojedinaca. Što nacionalističkih, što onih lažne političke korektnosti.

Debate o “trećem putu” već su, također, dio folklora. Dio javnosti uvijek se iznova obraduje pomislivši da je upravo sad prilika za razbijanjem umrtvljene, bipolarne političke scene. No, uvijek u pravilu slijedi i razočaranje, kakvo je na prošlim izborima bio Most nezavisnih lista. Među razočaranima velik je broj onih koji se ne sjećaju dobro, ili uopće nemaju pojma, da je takvih “trećih puteva” bilo na svakim izborima; Hrvatska socijalno-liberalna stranka, HSS, Laburisti… Koga oni predstavljaju danas i koga uopće predstavljaju stranke? U odgovoru na ovo pitanje krije se i odgovor na pitanje zašto se treća opcija u pravilu raspline i u konačnici samo jedan, tek kozmetički različit, dio vladajuće kaste.

Karijerizam sa tri lica

Karijerizam ovakve vrste ima tri lica; tobožnje desno i tobožnje lijevo, i ono koje tobože nije ni desno, ni lijevo. A u meritumu su sva ista. Kao i recept za napredovanje; kupiš diplomu, stranačku iskaznicu u džep i postaneš, recimo, referent za EU projekte u nekom gradu, iako ne znaš ni beknuti na nekom stranom jeziku. Ovakve slučajeve mogli bismo nabrajati unedogled.

Tako netko, ni kriv ni dužan, ponekad dogura čak i do ministarske pozicije. Kao ministrica rada i mirovinskog sustava Nada Šikić, koja se, odmah u početku mandata, proslavila izjavom kako ne zna odakle se puni državni proračun, a nedavno nespretnom izjavom kako imamo višak visokoobrazovanih. Ovakvih, kao što je EU-projektaš, zasigurno imamo debeli višak. Sve je, zapravo, samo borba za fotelje i pozicije, toliko očigledna da je već i sama tvrdnja o foteljama i položajima postala dosadnjikava fraza. Sve za Hrvatsku, fotelje i mjesta na listama – ni za što!

Karijeristi, oprez! Nacionalizam je trenutno out. In je humanizam, kozmopolitizam, ravnopravnost. I domoljublje, naravno. Ali, bez nacionalizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera