Hrvatski preokreti s poznatim ishodom

Kad je na sjednici Vlade 27. travnja premijer Andrej Plenković, nakon što su ministri iz Mosta glasali protiv povjerenja Vlade ministru financija Zdravku Mariću, tajnici Vlade naložio da pokrene postupak razrješenja tih ministara, svi su u Hrvatskoj ostali iznenađeni, jer se činilo da Vlada normalno funkcionira i nije bilo naznaka da su dvoje partnera, HDZ i Most, blizu odluci o raskidanju političkog savezništva.

Svi su analitičari znali da ispod površine vrije, a mnogi su još od početka godine primjećivali da se polako uspostavlja savezništvo između Mosta i desne margine HDZ-a, te da zahvaljujući tom tihom savezništvu slabi utjecaj premijera i njegova užeg, centrističkog, kruga u Vladi, a da jača utjecaj nekih ministara koji su se u Vladi zapravo našli protivno premijerovoj volji. Ministar financija Zdravko Marić jedan je od najvažnijih ljudi tima premijera Plenkovića, uspješan kontrolor budžeta, koji je u svom mandatu smanjio deficit (primarni sveo na nulu), počeo smanjivati javni dug, definirao model upravljanja javnim dugom, proveo poreznu reformu koja je građanima ostavila nešto više novca, a državi osigurala izdašno punjenje proračuna.

“Krimen” zbog kojeg je socijaldemokratska opozicija tražila Marićev opoziv bio je taj što je on prije funkcije u Vladi bio izvršni direktor u Agrokoru, a u javnosti mu je bez dokaza pripisana optužba da je znao za Agrokorove lažne bilance kojima je prikrivana neminovnost financijskog sloma te korporacije.

Kad je Most prihvatio argumente opozicije i pokušao centrističkog ministra financija potisnuti iz Vlade, Plenković se našao na prijelomnici koju nije smio prijeći. Da je nastavio funkcionirati s takvom Vladom, vrlo bi brzo ostao tek nemoćna figura, a javne politike bi mimo njega vodile dvije desne skupine.

Po svemu sudeći, već u travnju je premijer u rukavu imao kartu koja mu je osiguravala preokret u igri, što su mu je nametali Most i desno krilo njegove stranke – koaliciju s liberalno-demokratskim HNS-om. Tu kartu, međutim, nije mogao odigrati prije kraja lokalnih izbora, koji su održani u dva kruga, 21. svibnja i 4. lipnja, pa se zato stvorio dojam dugotrajne političke napetosti i krize.

Trijumf HDZ-a

Lokalni su izbori za premijera Plenkovića i HDZ bili gotovo potpun uspjeh: potisnuo je protestni pokret Branimira Glavaša iz Slavonije, u Dalmaciji ovladao svim županijama i svim glavnim gradovima županija, a pobijedio u 13 od 21 županije. Tek relativni neuspjeh doživio je u Zagrebu, gdje je njegov HDZ tradicionalno slab, ali je ipak neugodno bilo to što je novoformirana lista, koju je predvodilo dvoje zastupnika iz HDZ-ova parlamentarnog kluba sa stranačke krajnje desne margine, ostvarila bolji izborni rezultat u borbi za gradonačelnika, nego HDZ-ov službeni kandidat.

Izbori su pokazali da je lijeva opozicija u dubokoj krizi i da se na nacionalnoj razini trenutno ne može suprotstaviti HDZ-u, a da jedini izazov za Plenkovića predstavlja rastuća skupina koja se grupira desno od njegove stranke. Doduše, u razdoblju koje je prethodilo njegovu mandatu, te su desne grupacije bile dio mainstreama u HDZ-u, a svoj autonomni prostor te su političke skupine počele tražiti tek kad je Plenković HDZ snažno povukao prema centru političke arene.

Lokalni izbori pokazuju da bi, u slučaju održavanja nacionalnih, HDZ u ovom trenutku bio vrlo blizu apsolutnoj većini i da bi vjerojatno odnio pobjedu u čak sedam od deset izborih jedinica za parlamentarne izbore. Međutim, s takvom pobjedom Plenković ne bi riješio svoj glavni problem – ne bi se zaštitio od pretjeranog utjecaja desnice u vlastitoj stranci i takva politička arena, sa snažnim HDZ-om, desnicom koja raste i ljevicom u rasulu, ne bi omogućavala vođenje centrističke nacionalne politike.

Kao i svojedobno Ivo Sanader i Jadranka Kosor, i Plenković može voditi snažnu europsku politiku na čelu HDZ-a, samo uz neke korektivne faktore, koji će mu smanjivati pritisak zdesna. Za Sanadera i Kosor to su bili Hrvatska seljačka stranka i Hrvatska socijalno liberalna stranka te zastupnici nacionalnih manjina, koji su im omogućavali da “objasne” svojoj desnici zašto “moraju” voditi neke politike koje desnici nisu bile simpatične. Sad je u jednakoj poziciji i premijer Plenković, partneri iz manjinskih stranaka (Milorad Pupovac i Furio Radin kao ključni kreatori politike) ostali su isti, a umjesto HSS-a i HSLS-a sada HNS postaje “sidro” centrističke politike.

Ukloniti tablu iz Jasenovca

HNS je stranka koja ima dugogodišnje koalicijsko iskustvo. Njegov glavni tajnik, moćni čovjek iz sjene, Srećko Ferenčak, izrazito je vješt u tome da pregovorima maksimalizira dobiti za svoju stranku, ali taj pragmatizam nikad ne dovodi u pitanje temeljne političke vrijednosti što ih stranka zastupa.

Manjinski zastupnici Pupovac i Radin poznati su kao pouzdani partneri koalicije u kojoj sudjeluju i političari koji uvijek garantiraju sigurnost i stabilnost, nisu “mušičavi” i ne proizvode neočekivane krize. Iako s minimalnom marginom većine, nova administracija zato ima uvjete biti stabilna i trajati tako dugo dok to partnerima odgovara. Drugim riječima, gotovo je sigurno da se ta koalicija neće raspasti na prvom zavoju, da joj usvajanje proračuna neće biti problem i da će trajati barem do proljeća 2019. godine, kad su na redu izbori za Europski parlament, a krajem godine i predsjednički izbori.

Hoće li partneri u proljeće 2019. odlučiti da je vrijeme za novu podjelu karata ili će mandat odraditi do jeseni 2020, u ovom je trenutku nemoguće nagađati, ali valja očekivati da će dvije godine Hrvatska imati stabilnu vladu, s, doduše, minimalnom većinom.

Koalicija Plenkovićevih umjerenih konzervativaca i HNS-ovih liberala posve je prirodna, a uz pomoć liberala, o kojima formalno “ovisi” Vlada, Plenković će moći ostvariti neke stvari koje bez novih partnera ne bi mogao.

Jedan od poslova koje Vlada mora napraviti, a Plenković nije imao snage nametnuti to, uklanjanje je table na kojoj stoji i “Za dom – spremni” u Jasenovcu. S liberalima i manjinskim zastupnicima u Vladi, desnica ga u tome više neće moći zaustaviti, upravo kao što je u vrijeme Sanaderove administracije 2008. nemoćno gledala kako je Vlada naložila uklanjanje spomen ploče ustaškom zločincu iz Drugoga svjetskog rata, Juri Francetiću.

Daleko je osjetljivije pitanje cjelovite reforme obrazovanja, s kojom je Plenković imao ozbiljan problem, zbog snage veto skupina, čvrsto povezanih s Katoličkom crkvom. Liberali su u pitanju reforme obrazovanja konzervativcima snažno opravdanje za provođenje načela sekularnosti.

Bez straha od parlamentarnih izbora

Koalicija je očito vješto dogovorena, rekonstrukcijom Vlade Plenković se rješava nekih ministara koje sam ne bi mogao otpustiti, poput ministra obrazovanja i znanosti Pave Barišića, “zato što novi partner insistira na tome da dobije taj resor”. Vladi se dodatno povećava razina ekspertne kompetentnosti, jer liberali u nju uvode i sjajnu ministricu obrazovanja, informatičarku, stručnjakinju za e-obrazovanje i jednog od najboljih hrvatskih sudaca, suca Vrhovnog suda Ranka Marijana, za ministra pravosuđa. Time što je pokazao da se ne mora bojati parlamentarnih izbora, premijer Plenković je dodatno ojačao vlastiti autoritet, a Vlada bi mogla biti prilično homogen tim.

Razdoblje, koje je samo izgledalo kao vrijeme političke nestabilnosti u Hrvatskoj, tako završava. Iako su svi procesi, od glasanja o nepovjerenju ministru Mariću, preko smjenjivanja prethodnog predsjednika Sabora Bože Petrova, izbora novog saborskog šefa Gordana Jandrokovića, pa do odluke HNS-a da ulazi u koaliciju, izgledali vrlo napeto i stalno su se događali preokreti, redovito se radilo o procesima s unaprijed jasnim ishodom, koji su glasni oponenti samo odgađali, i to svaki put za jedan dan.

Odluka da HNS pristupi koaliciji s HDZ-om imat će, doduše, posljedicu gubitka četiri njihova parlamentarna zastupnika. Imaju ih ukupno devet, što nije malo, a među onima koje gube odreda su ljudi na kraju političke karijere. Odlaze Vesna Pusić, kojoj je stranka financirala kampanju za međunarodnu karijeru (glavna tajnica UN-a), od koje na kraju nije bilo ništa; Anka Mrak Taritaš, koja je upravo izgubila izbore u Zagrebu; Nada Turina Đurić, koja je prije nekoliko dana izgubila mjesto gradonačelnice Kraljevice i Goran Beus Richembergh, koji je već odavno izgubio svoju izbornu bazu u Velikoj Gorici. U konsolidiranim demokracijama to je znak za kraj političke karijere i početak neke druge. Vidjet ćemo što će odlučiti četvero liberalnih zastupnika koji sa strankom nisu otišli u koaliciju, ali ne čini se da za njih postoji stvarna niša u hrvatskoj političkoj areni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera