Hrvatski radikalizam – opasna predstava

Grabar Kitarović gubi vrijeme u nepotrebnoj polemici s Pupovcem (Pixsell)

Piše: Davor Gjenero

Iako nam se često može činiti da je precijenjena, politička korektnost je izrazito važna za funkcioniranje uređenoga, civiliziranog društva. Usijane glave ustrajno će tvrditi kako je njihovo pravo da stvari nazivaju pravim imenom, da govore izravno, a da odgovornost za eventualne socijalne napetosti, što ih takav javni diskurs može prouzročiti, leži na njima suprotstavljenoj strani, koja da je ionako tvorac svih društvenih problema. Za društvo, čak i kad ono nije homogeno, kad je obilježeno ozbiljnim rasjedom naslijeđenim iz povijesti, kad je društvo u nacionalnom smislu pluralno i kad se političke preferencije precizno podudaraju s nacionalnom, socijalnom ili nekom „povijesnom“ stratifikacijom, nije strašan problem ako politički radikalizam i zanemarivanje elementarne političke korektnosti dolazi s političkih margina.

Iako je politička korektnost u Hrvatskoj često bila zanemarivana i podcjenjivana, u razdoblju oko 2000. stvorio se vrlo snažan oblik političke korektnosti, i to tamo gdje to mnogi ne bi očekivali. Tih godina, na prijelazu milenija, u Hrvatskoj je intenzivnije započeo povratak Srba izbjeglih tijekom Oluje u Srbiju i BiH, a prije toga su se u krajeve, koji su bili zahvaćeni ratom, vratili Hrvati izgnani s tog područja 1991-2. godine, odmah nakon stvaranja srpske paradržave, ali su u njih useljeni i Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

Politička integracija Srba

Prva velika gesta Srba povratnika iskazana je 3. siječnja 2000. Prema hrvatskom izbornom zakonu,pripadnici manjina imaju pravo glasovati ili za manjinske zastupnike ili za redovite stranačke liste. Na izborima 2000 Srbi su bili upisani na glasačke liste za u manjinskoj izbornoj jedinici, a da bi mogli glasovati kao „obični građani“, morali su se „ispisati“ iz manjinskog popisa birača, dobiti potvrdu da su to učinili, i onda se upisati u redoviti birački popis, pa tek onda glasovati. Unatoč teškoj proceduri, čekanju u redovima na dan izbora na žestokoj studeni, glavnina pripadnika srpske zajednice iskoristila je ovu mogućnost da se „politički integrira“ i da sudjeluje u pobjedi lijevo-liberalne koalicije nad dotadašnjom vlašću.

Područja, u koja su se vratili, ekonomski su devastirana. Žrtve te devastacije nisu samo pripadnici srpske manjine, nego svi koji su na tim područjima živjeli. Ta područja danas imaju tek polovinu predratnog stanovništva, ali tek trećinu predratnog broja radnih mjesta. U lokalnim zajednicama sada su se našle dvije, a često i tri skupine žrtava rata, i to u izrazito teškom socijalnom položaju, a nikakva perspektiva društvenog razvoja zapravo se nije otvarala. Ipak, ti siromašni, uglavnom slabo obrazovani ljudi uskoro su shvatili da odgovornost za njihov loš socijalni status ne snose njihovi susjedi, pripadnici drugih nacionalnih zajednica. Zato su se među njima vrlo brzo stvorili solidarnost, međusobno razumijevanje i neočekivana „politička korektnost“.

Ona je ponekad djelovala bizarno. U javnom govoru pripadnici triju zajednica u takvim sredinama, dakle, autohtono hrvatsko stanovništvo, Srbi povratnici i Hrvati useljeni iz BiH međusobno se ne nazivaju onako kako bi to došljaku bilo očekivano: Srbima, Hrvatima i „Bosancima“, nego se nalaze lokalno prepoznatljive zamjene za nacionalnu odrednicu, valjda kako se ne bi naglašavala nacionalna podjela. Na javnim skupovima govori se vrlo obazrivo, kako jedni druge ne bi uvrijedili, a međusobni odnosi ako nisu prisni, onda su takvi da se pazi da se ne stvori konflikt koji bi lokalnu zajednicu podijelio po nacionalnom ključu. Situacija je nešto drukčija tek u sredinama u kojima se nađe poneki pojedinac koji bi uvijek i svuda izazivao konflikte, ali takve brzo izoliraju „njegovi“, a „oni drugi“ ga izbjegavaju. Ako se nacionalni sukobi dogode, događaju se ljeti, kad u te krajeve u posjet rodbini ili na odmor dođu oni koji su ih definitivno napustili, koji nisu prihvatili obrazac „političke korektnosti“. Tkanje nove društvene strukture u ovim zapuštenim, zapostavljenim, nerazvijenim krajevima vrlo je nježno, kao i svaka samonikla vrednota. Političke vlasti nikad kao da nisu postale svjesne vrijednosti toga što se stvorilo i potrebu da se to štiti i razvija.

Nakon 2000. u Hrvatskoj je stvoren sofisticirani sustav zaštite nacionalnih manjina, a na manjinsku zaštitnu politiku troše se relevantna proračunska sredstva. Međutim, ova budžetska potrošnja nije utjecala na realnu promjenu položaja pripadnika manjinskih zajednica, prije svega, srpske koja je jedina „politički osjetljiva“, nego je samo stvorena „manjinska politička klasa“, koncentrirana više u Zagrebu nego u područjima u kojima pripadnici srpske zajednice tradicionalno žive, a koja živi svojim posebnim životom i ostvaruje relevantne prihode i privilegije.

Isplivavanje radikalizma

Nakon što se u vrijeme pristupanja Europskoj uniji, kad je Hrvatska uspjela mobilizirati svoje najbolje društvene snage da bi europeizirala svoje političke institucije, ali i društvo, izgledalo da je svaki radikalizam u Hrvatskoj potisnut na marginu, u razdoblju administracije Zorana Milanovića radikalizmi su ponovno isplivali na površinu i rasplamsali se. Najlošiji element hrvatskoga političkog sustava je Izborni zakon, koji je doveo, s jedne strane, do stvaranja oligarhija u strankama, negativne selekcije i bezidejnosti političkih vodstava, a s druge do uspostavljanja svojevrsnog dvostranačja.

U društvima, obilježenima povijesnim podjelama, kakva je ona u hrvatskom društvu, koje se još uvijek dijeli prema razdjelnici iz vremena 1941-45, dvostranačje ne vodi jačanju političkog centra (kao u homogenim društvima) nego radikalizama. Već u slučaju ostvarivanja prava na korištenje manjinskim jezikom i pismom u Vukovaru pokazalo se da je tamošnja srpska zajednica pretvorena u zatočenika ideološkog sukoba dvaju radikaliziranih političkih blokova hrvatskog korpusa. Neodgovorna politička igra u Zagrebu već je za posljedicu imala razbijene glave u Vukovaru i nikad od mirne reintegracije napetije odnose između dviju dominantnih nacionalnih zajednica u Vukovaru. Razbijanje ploča ispisanih ćirilicom prelilo se i u krajeve u kojima je bila uspostavljena nježna struktura uzajamne političke korektnosti, ali to su bili incidenti prema kojima su u tim lokalnim zajednicama s jednakim prezirom reagirali i autohtoni Hrvati, i Srbi i Hrvati useljeni iz BiH.

Dan nakon lanjskih parlamentarnih izbora činilo se da Hrvatska izlazi iz paradigme „nezavršenoga Drugoga svjetskog rata“ i podjele na ustaše i partizane, a da će se nova administracija posvetiti pragmatičnim problemima. Međutim, ideološki građanski rat samo se razbuktao nakon što je stvorena parlamentarna većina HDZ-a i Mosta, a pritom krivicu za to snose oba radikalizirana politička bloka.

Pupovčevo pismo

Ovih se dana pojavilo pismo Milorada Pupovca, ključnog policy planera srpske zajednice u Hrvatskoj, čovjeka s najmanje „dva šešira“, jer je istovremeno stranački lider, potpredsjednik dominantne srpske stranke u Hrvatskoj i njen parlamentarni zastupnik, te šef krovne udruge manjine. Pupovac piše predsjednici Grabar-Kitarović, upozoravajući je na porast nesnošljivosti u društvu, adresirajući krivicu samo na jednu stranu u političkoj areni, a uzimajući u zaštitu odreda ljude koji djeluju u Zagrebu, prepoznajući ih kao žrtve nasilja, i tvrdeći da je i sam svakodnevno izložen neugodi nacionalno motiviranog pritiska, na rubu incidenta.

Nije jasno kako je ovo pismo doprlo do javnosti i tko ga je objavio. Ali čim je objavljeno, stigao je i Predsjedničin odgovor. U njemu se ona koncentrira na pitanje tko je uzročnik društvenih napetosti i s pravom upozorava Pupovca na to da je i tjednik, kome je on izdavač, barem u dvije situacije nepotrebno generirao društvene napetosti i zanemario važnost „političke korektnosti“. U svemu što govori, od toga kako su društvene napetosti zaoštrene od trenutka kad je prije nešto više od godine dana tadašnji premjer, a sadašnji šef opozicije Milanović objavio svoj program riječima „ili mi – ili oni“, pa do toga da je nužno da u društvenom dijalogu nitko ne bude vrijeđan, zapostavljan, stigmatiziran.

Ipak, ako se Pupovčevo pismo već pojavilo u javnosti, Predsjednica ga je mogla bolje iskoristiti. Sama je na početku svog mandata, u inauguracijskom govoru, naglašavala „novo zajedništvo“ kao vrednotu koju će zagovarati. Pupovčev potez, koji će svatko zlurad protumačiti kao njegovu reakciju na činjenicu da mu nije uspjelo uključiti se u vladajuću koaliciju i tako spletu partijsko-nevladinih organizacija, što ih vodi, i u ovom mandatu osigurati dobar budžetski položaj (to mu je uspijevalo od 2003, bez obzira na smjene administracija), mogla je iskoristiti kao ishodište za prijeko potrebnu političku akciju što bi je sama morala povesti, a koja bi potisnula radikalizam, u politički dijalog vratila političku korektnost i snošljivost te spriječila da se zagrebački salonski radikalizam razlije državom i razori nježnu strukturu demokratske političke kulture, koja se počela uspostavljati u hrvatskom društvu.

Priča o hrvatskom radikalizmu, još je samo „bura u šalici kave“, tek medijsko-politička predstava. Međutim, ne zaustavi li se ta opasna protudemokratska predstava, u kojoj sudjeluju oba velika politička bloka (kolika je krivica jednog, a kolika drugog tema je koja bi se odmah pretvorila u političko svrstavanje i produbljivanje sukoba), posljedice bi mogle biti dugoročne. Nepovoljan politički razvoj ne mogu spriječiti niti pristrani mediji, niti slabašno građanskog društvo, niti male političke stranke. Predsjednica, kao akter izabran od cijelog naroda, za to ima šansu, ali se čini da je propušta nepotrebnom polemikom s Pupovcem.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera