Hrvatski sudar sa stvarnošću

'U Hrvatskoj nije, niti će još dugo zaživjeti onaj obećani skandinavski model' (Al Jazeera)

Piše: Miroslav Filipović

Zlo je i naopako u Hrvatskoj, ako je vjerovati zadnjem istraživanju američke agencije Gallup o ugodnosti života provedenog u 135 zemalja svijeta. Prema Gallupovom Globalnom indeksu blagostanja Hrvatska je među deset najniže rangiranih! Ne bi u tome bilo ništa čudno – Hrvatska se zadnjih godina u raznim istraživanjima uspješnosti uglavnom nalazila u donjem dijelu ljestvice – da se ovoga puta u tom bottom ten društvu nije našla s Beninom, Ugandom, Madagaskarom, Čadom, Demokratskom Republikom Kongo i, za slabu utjehu, iznad onih najlošijih u spomenutom istraživanju – Haitija, Afganistana i Sirije.

Mora se priznati da je krajnje neugodno, ne samo prosječnom Hrvatu, u istraživanju o ugodnosti (sic!) života vidjeti članicu Europske unije odmah pored ili tek nešto ispred zemalja koje su neuralgične globalne točke.

Stoga se, nakon prvotne zatečenosti uvidom u rezultate tog opsežnog i valjda ozbiljnog istraživanja, valja resetirati pa zapitati: Pobogu, zašto?! Je li Hrvatska danas, unatoč svim recesijskim nedaćama (BDP je u minusu već jedanaest kvartala, a isto se predviđa i za dvanaesti) baš tako loše mjesto za život, u rangu s Afganistanom i Sirijom gdje se svakodnevno gine ili pak s Haitijem gdje se živi u krajnjoj bijedi i umire od gladi? Ima li nekog skrivenijeg i složenijeg razloga toj malodušnosti u Hrvata da se, makar i u varljivom statističkom uzorku, osjećaju tako loše u svojoj državi?

Pet vrsta zadovoljstava

U rečenom istraživanju mjereno je pet vrsta zadovoljstava: društvenom zajednicom, društvenim životom, financijama, vlastitim fizičkim stanjem te svrhom življenja. Čak 61 posto ispitanika iz Hrvatske očitovalo se nezadovoljnima po svih pet točaka. Prema ponuđenim odgovorima, većina ih vlastiti život vidi kao “borbu” i “patnju”. Tek jedan posto ih je zadovoljno u svih pet “priupitanih” područja, a da stvar bude dodatno zbunjujuća – najzadovoljniji su svojom financijskom situacijom. Ako ćemo neupitno vjerovati rezultatima, ispada da je Hrvatska jedna od ovozemaljskih “dolina suza”, ni blizu “zemaljskom raju” kakvom su je mnogi nacionalni mitomani euforično opisivali i najavljivali 1990-tih godina. No toj mitomaniji, u kojoj možda valja tražiti zametke sadašnjoj sveprisutnoj rezignaciji, vratit ću se kasnije.

Budući da se na vijesti poput ove o Gallupovom istraživanju običava reagirati s pretjeranom afektacijom i plitkog pamćenja, valja podsjetiti na jedno slično starije istraživanje koje je ista agencija provela u rujnu 2009. godine u sklopu istraživanja “Balkan Monitor”.

Prije točno pet godina, istraživanje o zadovoljstvu životom, standardom i političkim elitama provedeno je, osim u Hrvatskoj, u još šest država regije: BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Albaniji. I onomad su – gle čuda! –  Hrvati bili uvjerljivo najnezadovoljniji. Čak 57 posto bilo je nezadovoljno svime navedenim.

Je li moguće da je prosječni Hrvat, ujedno građanin EU, motiviran za postizanje životnih ciljeva tek nešto više od prosječnog Afganistanca ili podjednako kao žitelj Burkine Faso?

Bilo je to vrijeme nedugo nakon naglog odlaska Ive Sanadera s čela hrvatske Vlade; vrijeme kada se kriza tek šaptom spominjala; vrijeme u kom se još živjelo u napuhanom balonu uz izdašne proračunske dotacije i relativno uspješno krpanje napuklih ekonomskih i socijalnih šavova. Osim toga, Hrvatska je tada netom bila primljena u NATO i jednom nogom već u Europskoj uniji. Pa ako je i onomad među građanima vladalo toliko duboko nezadovoljstvo, ne treba čuditi da je danas, nakon što je u međuvremenu kriza gurnula Hrvatsku na dno, ono još dublje. Ipak, valja se zapitati je li građanima Hrvatske doista toliko loše da se svrstavaju u društvo zemalja gdje su rat, glad, terorizam i ine pošasti svakodnevna stvar?

Je li moguće da je prosječni Hrvat, ujedno građanin EU, motiviran za postizanje životnih ciljeva tek nešto više od prosječnog Afganistanca ili podjednako kao žitelj Burkine Faso? Nije li, možda, stvar u kuknjavi koja je ovdje kontinuirana barem koliko i kvartali s BDP-om u minusu? I nije li to, možda, posljedica silnih nerealnih obećanja kojima su Hrvati svih tih pustih godina (bolje rečeno: izbornih ciklusa) bili prekomjerno šopani?

‘Mala Švicarska’

Odsurfamo li četvrt stoljeća unatrag, na početak 1990-tih, sjetit ćemo se kako su narodu željnom slobode, demokracije i boljeg života tadašnji politički iluzionosti slatkorječivo nudili i “čvrsto obećavali” priče o medu i mlijeku koji samo što ne poteku, o tome da će Hrvatska, kada se vrati u svoje prirodno europsko stanište, postati “mala Švicarska” te da će, kako je tih godina obećavao jedan od tadašnjih HDZ-ovih prvaka Šime Đodan, hrvatska dijaspora u domovinu poslati milijune, pa i milijarde svojih krvavo zarađenih dolara i dojčmaraka.

U protekloj dekadi vješti je iluzionist Ivo Sanader mahao jamstvenom karticom kao čarobnim štapićem obećavajući smanjenje poreza, gospodarski rast (s naglaskom da “Hrvatsku neće odvesti u stečaj”), povećati zaposlenost i standard te uvesti Hrvatsku u NATO i EU. Tek je ovo posljednje ostvareno, ali više zaslugom međunarodnih političkih okolnosti i silnica, negoli zasukavanjem rukava i uvođenjem reda u državu i društvo. Nakon Sanaderovog pada i jalovog interregnuma premijerke Kosor, pobjeda Kukuriku koalicije na čelu s SDP-om Zorana Milanovića potkraj 2011. bila je čisti zicer. I od nje se, baš kao i od one Račanove 2000. godine, a nakon duge vladavine HDZ-a očekivalo mnogo.

Na djelu su jalovost političkih elita i njihova nesuvisla prepucavanja, vječito polaganje nada u turističku sezonu

Njezin je pak Plan 21 bio nerealni dokument jer se ubrzo vidjelo da nova vladajuća garnitura, iako je imala dovoljno vremena na raspolaganju da se pripremi za preuzimanje vlasti, nema rješenja za ovdašnje probleme. Obećavan je “investicijski bum”, a naokolo praskaju tek sitne petarde. Bit ćemo “mala Norveška” i “regionalni energetski lider” poručuje ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, nakon što je otvorio natječaj za istraživanje jadranskog podmorja i slavonskog podzemlja u potrazi za navodno ogromnim zalihama nafte i priropdnog plina. Opet slatki mamac.

S druge strane proizvodnje nema. Gospodarstvo stoji, a nezaposlenost ublaži tek turistička sezona. Zadnjih pet-šest godina svaka je navlas ista. BDP u minusu, stopa nezaposlenosti stalno blizu 20 posto. Na djelu su jalovost političkih elita i njihova nesuvisla prepucavanja, vječito polaganje nada u turističku sezonu (čije prihode pojedu proračunske crne rupe) i besramno komuniciranje vladajuće nomenklature s građanima: obećanja da izlazak iz krize slijedi – iduće godine.

Naprosto ljuti

Ta “iduća godina” postala je cinična mantra koju političari izgovaraju kao tarot-majstori iz kasnonoćnih ezoteričnih TV-programa. Ukratko, u Hrvatskoj se ništa krucijalno ne događa. Ni ekonomija ni “narod”. Strasti se povremeno uzburkaju oko nekih ideoloških tema (ćirilica, istospolni brakovi) ili oko sportskih (ne)uspjeha. I manje-više, to je to. Čini se da je problem u tome što su vlastodršci građane godinama tlačili minhauzenovskim pričama. Očekivanja su bila ogromna, ostvarenja mizerna, pa je sudar s realnošću bio bolan. Rezultat Gallupovog istraživanja, u slučaju Hrvatske, čini se posljedicom tog teškog sudara sa stvarnošću.

Danas mnogi razočarano, vidjevši da u Hrvatskoj nije, niti će još dugo zaživjeti onaj obećani skandinavski model (osim što predsjednik izgleda “skandinavski”) a bogme niti kanadski, kamoli švicarski, pa čak ni njemački, odlaze trbuhom za kruhom upravo u te zemlje. Oni koji ostaju dio su gallupovskog indeksnog prosjeka koji se sam strovalio u društvo najtrusnijih zemalja. Ne zato jer je ovdje toliko loše, već stoga što nije onako kako im se govorilo da će biti. Ne pomaže ni članstvo u NATO-savezu, ni konačno grijanje pored EU-ognjišta. Ovdje su ljudi naprosto ljuti jer se niti nakon četvrt stoljeća nisu probudili makar u nekoj jeftinoj inačici Švicarske ili Norveške. A s obzirom na to što im je sve bilo obećavano, pravo je čudo da Hrvatska nije na samom dnu ljestvice ovog Gallupovog istraživanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera