Hrvatskoj prijeti crni scenarij ‘epskih’ razmjera

Iseljavanje, Putnici
Povratak iseljenih, kažu stručnjaci, čak i da nove politike 'pogađaju' cilj, proces je dulji od 10 godina (Al Jazeera)

U onome što bi se moglo nazvati pravom histerijom zbog alarmantnih podataka poput onoga da je broj ljudi koji žive u Hrvatskoj pao ispod četiri milijuna, čini se da val iseljavanja hrvatskih građana pet godina nakon ulaska u EU tek doseže svoj vrhunac, no ‘ispod radara’ prolazi da se neki već i vraćaju – jer je to zapravo prilično rijedak fenomen.

No, Vid Banić iz slavonskog grada Virovitice je 2016. prvi puta otišao u Njemačku, vratio se, pokušao ponovno – i ponovno se vratio, za stalno.

Posljednji je put radio u privatnoj tvrtki, gdje je zarađivao 1.400 eura mjesečno, no stan je bio u najmu agencije preko koje je radio, kojoj su on i njegovi sustanari plaćali smještaj.

‘Nemoguće uspjeti sam’

Na kraju je ispalo, kaže, da su oni ostali dužni agenciji, a ne ona njima. Ovakvih i sličnih neugodnih iskustava s agencijama, tvrdi, imalo je još 10-ak ljudi koje poznaje.

Loše iskustvo s poslodavcima s Balkana

I Matej iz Zagreba jedan je od onih s lošim iskustvima z Njemačke. U listopadu prošle godine otišao je u Muenchen kod jednog od prijatelja koji tamo rade. Na kraju su, kaže, njih trojica živjela u stanu od 24 kvadrata, koji je koštao 800 eura mjesečno. On je zarađivao 1.200 do 1.300 eura.

Posla, tvrdi, ima u izobilju, ali ‘kvaka’ je u tome za koga radiš. Kada radiš s poslodavcima s Balkana, kaže, ‘fifti-fifti’ je hoćeš li dobiti sav novac.

“Prva četiri mjeseca sam sve dobivao redovno i onda zadnja dva mjeseca nisam dobio plaću do dan-danas i vjerojatno nikad neću ni dobiti. A razlog što to ne guram je što sam se vratio ovdje, započeo ponovno tu život. Za dvije i pol tisuće eura neću propast pa mi se nije dalo gore vraćati, trošit novce, pa sam rekao: Ok, uzmite si tih dvije i pol tisuće eura, baš me briga”.

Otkaz je dobio preko poruke na mobitel dok je bio na godišnjem odmoru. Otišao je odraditi otkazni rok. Ništa o otkazu, tvrdi, nije dobio napismeno. Vratio se u Hrvatsku i nikada mu ništa, tvrdi, nije uplaćeno niti mu se, kaže, javljaju na pozive i poruke.

“Bio sam doslovce u stanu 4×4 s njih četvoricom, garsonijera otprilike, živjeli smo kao životinje, jedan na drugome. Za to su nam uzimali 450 eura, tako da je moja plaća bila između 1.050 i 1.100 eura”, kaže Banić.

Problem je, smatra, što će se osoba s područja Balkana teško zaposliti kod Nijemca.

“Nego ćeš doći kod našega, koji zna kakva je situacija kod nas u Hrvatskoj i koji će te robijati gore nego što te robijaju u Hrvatskoj”.

Na poslovima na kojima se može dobro zaraditi, otprilike 10 ili 11 eura po satu, navodi, ne može se ‘nabiti’ dovoljno sati, a tamo gdje se radi po 300 sati mjesečno, satnica je pet eura.

Tako da je, navodi, nemoguće uspjeti sam, već samo ako imaš rodbinu koja je tamo već dugo i primiti te na smještaj ili čak naći posao u tvrtki u kojoj netko od njih radi. Iako, kaže, ima i onih koji su uspjeli i bez toga.

‘Za kilu šećera’

“Ali opet je stvar, to je moj neki dojam, ne sugeriram nikome, da nećemo nikad biti prihvaćeni, ne samo u Njemačkoj, nego bilo gdje – mi smo njima radna snaga koja će im debelo plaćati poreze jer smo mi tamo ljudi ‘druge vrste’. Na moju plaću je porez 30 posto, na plaću Nijemca je 10 posto. Ti ćeš raditi po 12, 13, 14 sati, dobit ćeš plaću s kojom ćeš moći preživljavati, uspjet ćeš nešto malo uštedjeti, da bi kad dođeš dva tjedna na godišnji u Hrvatsku mogao reći: Gle, ja vozim novi auto, radim i živim u Njemačkoj, meni je u Njemačkoj super. A zapravo tamo robijaš za kilu šećera”.

Kako je shvatio da neće moći financijski izdržati dovođenje supruge i dvoje djece, vratio se kući.

“Ta količina novca i vremenski period koji ja radim, te novce mogu zaraditi u Hrvatskoj – trenutno imam kao domar u školi 3.800 kuna, ali znam da sam od pola sedam, u pola tri idem kući. Ja sebi poslijepodne zaradim još jednu dnevnicu ako hoću ići u fuš, ako neću, ostat ću sa svojom djecom doma jer meni je cilj biti sa svojom djecom, a ne zarađivati novce, raditi 24 sata dnevno i imati 2.200 eura plaću, a djecu držati u vrtiću”.

Svi koje zna, kaže, imali su plan otići najviše na nekoliko godina, uštedjeti za otplatu kredita primjerice i vratiti se. No, navodi, rijetko kome to polazi za rukom.

Hrvatski premijer Andrej Plenković nedavno je izjavio kako je iseljavanje nakon ulaska u EU normalan trend koji se dogodio i u Češkoj ili Poljskoj.

Simbolički poticaj povratnicima u Gradcu

Iz Poljske se u prvom valu nakon 2004. godine iselilo između tri i četiri milijuna ljudi, odnosno blizu 10 posto stanovništva.

No, nakon tog prvog vala sve više ih se počelo i vraćati. Pojedine zemlje, poput Poljske ili Rumunjske, počele su provoditi kampanje, financijsku podršku i poticaje za povratnike.

Hrvatski su mediji prije nekoliko mjeseci objavili kako općina Gradac nudi 1.000 eura onima koji su s područja općine odselili u inozemstvo.

Načelnik Matko Burić objašnjava da je ta vijest bila malo ‘prenapuhana’ – oni su ponudili jednokratnu pomoć od 10.000 kuna za svakoga tko otvori tvrtku, obrt i slično.

No, uključili su i dodatni poticaj od 1.000 eura ukoliko je osoba koja otvara biznis povratnik u općinu iz inozemstva, a i osoba koja se vrati i zaposli u takvoj tvrtki dobiva 1.000 eura.

“Jedan naš simbolični potez da pokažemo ljudima koji su išli s područja općine Gradac u zemlje EU-a ili daleki svijet da nismo zaboravili na njih. Nemam iluzija, naravno, da će se zato vratiti, ali da na jedan simboličan način pokažemo da mislimo na njih. Bit će mi drago ako im i promil pomogne da se vrate”, kaže Burić.

‘Beskrajno’ sebičan politički sistem

Ipak, povratka, ističe demograf Stjepan Šterc, nema bez modela kojim bi se on poticao – Irska, navodi, ima 10 do 15 puta više iseljenih nego što ih je u zemlji i nisu tek pozivali na povratak.

“Nego su, između ostaloga, pripremali poticajne mjere kojima bi usmjerili Irce vani da registriraju svoje djelatnosti, koje su etablirale u drugim zemljama, u Irskoj i oslobađali ih poreza, između ostaloga i poreza na dobit na 10 godina itd. Morate pripremiti poticajne mjere za povratak i ne možete očekivati da će se to dogoditi samo od sebe”.

Pritom će biti potrebna i suvisla politika selektivnog useljavanja, koje je najavljena još prije 20 godina u prvom nacionalnom programu demografske revitalizacije.

“To rade sve razvijene zemlje, to će morati raditi i Hrvatska kao posljedicu ove siline demografske destrukcije. Samo što se apsolutno ništa ne čini u tom smislu”.

Osnovni razlozi iseljavanja, kaže, jesu nezaposlenost, male plaće i drugi egzistencijalni razlozi, no sve znajačajniji faktor odlaska i nepovratka postaje zatvoreni politički sustav.

“Mi smo stvorili takav politički sustav koji je beskrajno sebičan, usmjeren isključivo i jedino na članove stranke, ostali to ne mogu mirno promatrati i jednostavnije donose odluku o odlasku. Neizvjesna budućnost ljudi izvan stranačkog sustava je jedan od glavnih faktora iseljavanja”, zaključuje Šterc.

Neekonomski motivi iseljavanja

Ekonomist Luka Brkić kaže da je iz teorije odavno poznato da kad manje razvijena zemlja uđe u integraciju s razvijenima, slijedi odlazak najkvalitetnijih i najkvalificiranijih u razvijene zemlje te se po tom pitanju u Hrvatskoj ne događa ništa novo ni nepoznato.

Šterc: Nije to ni logično ni normalno

Prema službenim podacima, iz Hrvatske je od ulaska u EU 2013. iselilo više od 100.000 ljudi. No, mnogi smatraju da je realna brojka iznad 200.000. Samo 2017. iselilo je blizu 36.500 građana, čitav grad. Stjepan Šterc upozorava da povratka u intenzivnijem obliku nema niti u jednu istočnoeuropsku članicu EU-a, kao i da nema ništa normalno u sadašnjem trendu. 

“Mi imamo dugotrajnu emigraciju koja se zapravo nije u nešto intenzivnijem procesu vraćala. Nisu se vraćali intenzivnije čak ni ovi naši privremeno koji su otišli na rad u Njemačku, Austriju. Tako da su ta očekivanja da će se to dogoditi samo po sebi čista iluzija. I nije normalno da, između ostaloga, radno sposobno i obrazovano stanovništvo iseljava iz zemlje, ali je isto tako nenormalno da zemlja to promatra mirno”, kaže Šterc.

Omjer ukupnog broja stanovnika i onih koji su iselili ilustrira ozbiljnost situacije – to bi bilo, kaže, kao da iz Italije godišnje iseli milijun i pol ljudi.

“To su veliki relativni udjeli koji ostavljaju traga u svim strukturama stanovništva u radnoj snazi i ugrožavaju sve temeljne sustave u zemlji. Prema tome, ne može to biti pojava koja je očekivana, normalna, logična ili što već objašnjavaju ulaskom u EU. Jer mogli smo se mi mirne duše spremiti na sve to, mogli smo vidjeti što se događa u zemljama koje su ušle prije u Uniju nego mi. Samo što smo sve to mirno promatrali”.

No, dok su 60-ih i 70-ih godina iseljavali oni niže kvalifikacijske strukture i ‘pater familiasi’, sada je problem mnogo veći jer iseljavaju cijele obitelji, visokoobrazovani, a čak više od 10 posto njih imali su neto primanja u Hrvatskoj 10.000 naviše – njihovi motivi, kaže, nisu isključivo ekonomski, već i osjećaj inkluzivnosti i pravednosti u sustavu.

“Napušta se zemlja u kojoj se ne vidi nekakva perspektiva, u kojoj, po ocjenama tih ispitanika, je visoka razina klijentelizma, korupcije i blokada u sustavu koji ne osigurava zadovoljavajuću razinu standarda, ali ni sigurnosti u najširem smislu riječi, nemate razinu sigurnosti koja bi osigurala ili barem barem davala neke nade da se u toj zemlji mogu napraviti pomaci”, kaže Brkić.

Zbog svega toga je, ističe, teže očekivati povratak – da se i krene u reforme, čak i pod pretpostavkom da se radi o politikama koje ‘pogađaju’ cilj, radi se o procesu od gotovo 15 godina.

Političke elite, navodi, moraju osvijestiti kompleksnost tog problema da bi kreirali politike koje bi dale rezultata – Hrvatska mora postati zanimljiva za život ne samo domicilnom stanovništvu, nego i da se u nju emigrira.

Scenarij ‘epskih’ razmjera

Bez pametne migrantske politike, koja mora uzeti u obzir i osjetljive strane imigracije, Hrvatska neće moći riješiti te probleme.

Bez promjene paradigme razvoja i ‘uskih grla’ koje nije problem detektirati, ali jest mijenjati – i to iz ‘banalnih’ razloga – prijeti, kaže, crni scenarij ‘epskih’ razmjera.

“Jer je uvijek riječ o preraspodjeli političke moći. Ako vršite redistribuciju političke moći, morate kidati neke stare veze, stare obrasce ponašanja, a to znači da jedan dio interesnih skupina morate ‘razvlastiti’, kako bi eventualno neke druge došle do izražaja, one koje su propulzivne, kreativne, inovativne, kompetitivne, dakle koje su sposobne, kvalificirane i voljne da se nose sa svim izazovima ovih procesa”, zaključuje Brkić.

Izvor: Al Jazeera