Husein-kapetan Gradaščević se borio za autonomiju Bosne

Nijaz Alispahić je autor libreta za tri opere: 'Hasanaginica', 'Aska i vuk' i 'Zmaj od Bosne' (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nijaz Alispahić, tuzlanski književnik i pozorišni radnik, rođen je u Kozluku kod Zvornika 1940. godine, a cijeli životni i radni vijek proveo je u Gradačcu i Tuzli, gdje je ostavio dubok trag u lokalnim zajednicama. Kao vrstan pripovjedač, kako je njegovo prozno umijeće opisivala književna kritika, Alispahić se nametnuo književnoj javnosti Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije osvajajući prestižne nagrade za izvedbu najboljih kratkih priča, među kojima su nagrade “Ivo Andrić” i “Zija Dizdarević”.

Ipak, najdublji trag u književnosti jugoslavenskih prostora ostavio je kao autor drama i libreta za opere. Najpoznatije Alispahićeve drame tematiziraju događaje iz historije i kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Kuriozitet njegovog književnog rada svakako je činjenica da je po motivima vlastitih triju drama uspio napisati i operska libreta, pa se danas potpisuje kao autor drama Zmaj od Bosne, HasanaginicaAska i vuk.

Posljednji u nizu libreta koje je Alispahić napisao predložak je za operu Zmaj od Bosne, koja je imala dvostruko premijerno izvođenje: u Sarajevu i Tuzli, a sam libreto nedavno je promoviran kao zaseban književni tekst. Priču o Husein-kapetanu Gradaščeviću, koga bosanska usmena legenda pamti kao Zmaja od Bosne, Alispahić je, kako sam kaže, dugo nosio u sebi, a rad na oblikovanju ideja, s prekidima, trajao je puna tri desetljeća.

  • Libreto za operu Zmaj od Bosne, koja je bazirana na historiografskim činjenicama o jednoj od najvažnijih historijskih ličnosti Bosne Husein-kapetanu Gradaščeviću, ili Zmaju od Bosne, donosi priču o zagonetnoj ličnosti. Koliko je historijskih činjenica ukomponirano u libreto?

– Stjecajem okolnosti, imao sam priliku i dogodilo se da sam sedam godina živio u Gradačcu. Bio sam profesor u Gradačačkoj gimnaziji i onda sam tamo, u tom lijepom gradu, koji je bajkovit i znakovit, i koji je “bijela tabija” Bosne, čuo priču o Zmaju od Bosne. To je voćarski kraj i lijepo podneblje. Zavolio sam Gradačac i tamo sam prvi put čuo za Zmaja od Bosne. Upoznao sam tada i potomke Husein-kapetana Gradaščevića, od kojih su neki živi još i danas. Naprimjer, Bego Gradaščević, koji živi u kući u kojoj je rođen Husein-kapetan, a to se nalazi nadomak prelijepe kule i gradine.

O Zmaju od Bosne onda sam čuo i u poeziji i književnosti, jer on je historijska ličnost, ali je bio veoma zanimljiva ličnost. Zaintrigirao me njegov lik i tamo sam napisao, pored ostalog, i dramu Zmaj od Bosne, koja je izvedena u Narodnom pozorištu Tuzla prije 30 godina. Tragom te drame kasnije ću napisati i libreto za operu Zmaj od Bosne.

  • Pretpostavljam da ste se bavili istraživanjem tog perioda bosanske historije u nastojanju da što vjernije prikažete događaje i osobnosti likova. Ko je bio taj Zmaj od Bosne, čija pojava, evo gotovo dva stoljeća, intrigira bosansku kolektivnu maštu?

– Dosta toga sam čuo od njegovih potomaka, Bege Gradaščevića, ali i moj prijatelj Mustafa Ćeman iz Jelaha, poznati bibliograf, bio je zainteresiran za pojavu Zmaja od Bosne, pa je počeo intenzivno sakupljati građu. On mi je obezbijedio mnogo literature o Zmaju od Bosne, iz koje sam doznao dosta stvari koje ranije nisam znao. Kasnije će se pojaviti istraživači, zvanični i nezvanični, stručni i nestručni, koji su dosta uradili na osvjetljavanju ličnosti Zmaja od Bosne. Galib Šljivo napravio je veliku monografsku studiju o pokretu Husein-kapetana i njegovoj ličnosti; Ahmed Aličić također je napisao obimnu knjigu, a onda i Mustafa Imamović. Od novijih istraživača istakao bih Husniju Kamberovića, koji je napisao čak biografiju Husein-kapetana Gradaščevića.

Husein-kapetan došao je na čelo Gradačačke kapetanije tako što je njegov brat Osman-paša, koji je bio službenik Porte, trebao, po nasljednom pravu, biti kapetan, ali je Husein-kapetan, koji je bio znatno mlađi, postao kapetan zato što je njegov brat bio na višoj dužnosti u Osmanlijskoj carevini. Husein-kapetan je poznat kao najmlađi kapetan, koji je imao najsređeniju kapetaniju. Devet-deset godina bio je kapetan, dok se nije dogodio pokret za autonomiju Bosne, koji je vodio.

Husein je bio i kontroverzna ličnost, jer se o njemu govorilo na razne načine, i to što je on radio definiralo na razne načine. Dosta pisaca u književnosti bavilo se tom temom. U Hrvatskoj Pavle Krstinić i Eugen Tomić. Prvi je napisao dramatski spjev u pet činova, a drugi roman, koji je pun nekih fikcija i događanja koja nisu bila tačna. Dakle, nije utemeljen na historijskim činjenicama. Tako sam i ja odlučio pokušatinapisati dramu. Iz drame je nastao libreto. Libreto je dugo pisan. Napisao sam pet verzija, a dugo je rađen muzički, jer se i Asim Horozić dugo time bavio. Tim smo se projektom bavili gotovo 15 godina.

  • O Gradaščeviću se mnogo pisalo, ali moram Vas pitati, kao čovjeka koji je tako minuciozno istražio detalje iz njegovog historijskog djelovanja, je li Husein-kapetan bio čovjek koji se borio za jednu vrstu nezavisnosti Bosne?

– I legenda, i stvarnost, i građa do koje sam dolazio, i istraživači koji su dosezali tu pojavu, slažu se da je Husein bio veliki Bosanac, patriota, čija je kapetanija bila najrazvijenija i najtolerantnija, jer su u njoj živjeli i katolici, i pravoslavni, i muslimani. Još je za života postao poznat i popularan kapetan među svim kapetanima Bosne i Hercegovine. On slovi kao borac za autonomiju Bosne. I u libretu, i u drami, i u historiji to stoji na čvrstim temeljima. On je zagovarao Bosnu i Hercegovinu, on je zagovarao ovu zemlju i državu kao zemlju svih građana, koji se u njoj rađaju, žive, ginu i umiru za nju. I žive zajedno. Jako je prisutan taj motiv i ta metafora o slaganju, o nemogućnosti da se Bosna dijeli, o suživotu, o Bosni koja traje vijekovima, jedino na taj način može ostati, i to sam interpolirao u sve pore libreta, kao jedan san o Bosni i Hercegovini kakvu je sanjao Husein-kapetan i izgubio glavu zbog toga.

  • Šta znači pisati libreto za operu? Kakva je to forma književnosti i koliko pisac teksta mora razmišljati o činjenici da su njegove riječi pisane kako bi bile predložak za jednu, ipak, muzičku formu?

– Ja sam više od 30 godina radio u Narodnom pozorištu, dakle pozorišni sam čovjek. Bio sam kućni pisac i dramaturg i umjetnički direktor i dramatizator, čak i reditelj. Nisam pisao prije toga libreta ni za operu, ni za balet, ni za kompoziciju ili oratorij. Dogodit će se da prije desetak godina dođemo na ideju, Asim Horozić i ja, kao tandem, znači, kao kompozitor i književnik, da pokušamo napraviti bošnjačku operu. I odlučimo je praviti po motivima balade Hasanaginica i po onome što su o njoj pisci pisali na planu predstavljanja drame u pozorištu. Mnogi su pisali Hasanaginicu, a dogodilo se i da sam ja napisao svoju verziju. Prvo sam napisao dramu, a zatim i libreto za operu. Ta je opera bila veoma uspješna. Prevedena je na engleski i turski jezik, a postavljena je čak na turskom jeziku u Istanbulu i Ankari. Poslije toga Horozić i ja napisali smo još jednu operu, po motivima priče Ive Andrića Aska i vuk.

Opera je muzičko-dramski proizvod, forma, jer tu je u pitanju tekst koji inspirira i posluži kompozitoru da napiše i muzičko djelo. Ona se razlikuje od drame po mnogočemu, ali je to i dramsko djelo. I bitno je za operu da mora biti u stihovima, ili kratkim dijalozima, i mora imati arije. Obavezno ima hor. Ozren Prohić, režiser Zmaja od Bosne, uključio je i neke koreografske partije. Opera je književno, umjetničko, dramsko, muzičko djelo, pisano u različitim vrstama stihova.

  • Danas se o Andriću govori dosta negativno, a Vi ste pravili i dramu i libreto za operu po motivima njegove priče Aska i vuk. Po Vašem mišljenju, kakvo mjesto Andrić treba zauzimati u bh. književnom kanonu i kulturi uopće?

– Odmah da vam kažem: vrlo je bitno šta to ružno i pežorativno, negativno i problematično govore. Treba postaviti pitanje ko to govori i u koje svrhe govori. Nagrđivanje Ive Andrića već dugo traje. Mislim da je to zasigurno jedan od najvećih pisaca koje smo u regiji imali. Dakle, veliki i značajan pisac. Sjajan pisac, posebno kada su u pitanju priče i njegovi romani i hronike, kao što su Travnička hronika i Na Drini ćuprija. To je jedini naš pisac iz Bosne i Hercegovine koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ali, i da je nije dobio, on ostaje veliki, kao Miroslav Krleža i Miloš Crnjanski. Ja sam protiv toga da se Andrić nagrđuje iz nekih ideoloških razloga.

  • Bili ste dugogodišnji dramaturg tuzlanskog Narodnog pozorišta. Koliko je razvijena bosanska pozorišna scena i kakav odnos bh. pozorište ima prema domaćim dramskim piscima?

– Ima pozorišta koja posvećuju pažnju domaćem autoru. Jedno od tih pozorišta bilo je i Narodno pozorište Tuzla u mom vremenu. Ja znam da je i Sulejman Kupusović, koji je režirao operu Hasanaginica i moju dramu Zmaj od Bosne prije 30 godina, dosta postavljao tekstove domaćih pisaca. Problematična je pojava kad je u pitanju dramska književnost, jer Bosna i Hercegovina ima najmlađu tradiciju kad je u pitanju dramska književnost.

Prvi školovani dramski pisac iz Bosne i Hercegovine bio je Ahmed Muradbegović, koji je živio u Zagrebu. Bio je pomoćnik Branka Gavelle u režiji, završio je višu glumačku školu u Zagrebu i napisao cijeli niz drama. A ostali su bili većinom autodidakti. Dramska književnost odvijala se kroz djelatnost kulturno-umjetničkih društava između dva svjetska rata. Mostar je bio centar pozorišnih zbivanja i pozorišnog života Bosne i Hercegovine. Dakle, mladi pisci se javljaju. Ima ih, već postaju poznati, pišu, a pozorišta ukazuju povjerenje. To je dobra pojava u odnosu na neka ranija vremena.

Izvor: Al Jazeera